Između političkog rata i mira

Kaže se da mir, stabilnost, suradnja, progresivne politike i društveni prosperitet na jugoistoku Evrope uvelike ovise o odnosima između Hrvatske i Srbije, Srba i Hrvata. Od počeka (1991) drugog rata u 20. stoljeću između Hrvata i Srba prošlo je više od tri decenije. Od potpisivanja sporazuma o miru i političkim odnosima (1995) prošlo je više od 25 godina. Isto toliko vremena prošlo je od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije (tada još Savezne Republike Jugoslavije) iz 1996. U tih gotovo tri decenije bilo je razdoblja bez političke suradnje ili sa na minimum svedenom suradnjom u političkoj sferi (prve četiri godine, od 1996. do 2000. i zadnje četiri godine, od 2018. do 2022) i razdoblja sa političkom suradnjom većeg ili manjeg intenziteta (od 2000. do 2018). U tom je razdoblju manifestirano i/ili iskazano najviše gesta različitih vrsta žaljenja ili izvinjenja zbog ratnih žrtava i distanciranja od ratnih politika. U tom je razdoblju potpisano mnogo međudržavnih sporazuma (uključujući i Sporazum o zaštiti prava nacionalnih manjina) te postignuta značajna ekonomska i kulturna razmjena. Međutim, u tom razdoblju Srbija i Hrvatska nisu završile svoje unutrašnje i međusobne političke ratove. Samim time nisu izgradile ni potpuni mir. To i njih i regiju čini politički nedovoljno stabilnim, a međusobnu suradnju limitiranom i krhkom. U tom razdoblju nisu uspjele razviti održive progresivne politike i održiv društveni prosperitet. Zašto je to tako? Zašto su politički mir i suradnja između Jugoslavije i NJemačke ili Jugoslavije i Italije nakon Drugog svjetskog rata unatoč političkim, ideološkim i geopolitičkim razlikama brže obnovljeni i razvijani negoli što se to događa između Hrvatske i Srbije? Više je razloga zašto se politički mir među Srbima i Hrvatima brzo urušava a politički rat brzo razbuktava. Dva rata koja politički još nisu završena Dva rata, jedan svjetski s regionalnom uključenošću i jedan regionalni sa svjetskom uključenošću, u protekle tri decenije u svojim uzrocima i svojim posljedicama u nizu aspekata kao da politički još uvijek nisu završeni. Kvislinške ideologije i kvislinški pokreti (ustaški i četnički) su ne samo oživljeni već u pojedinim slučajevima i rehabilitirani u obe nacije. NJihove su žrtve (sa srpske strane Jasenovac a s hrvatske u početku Jazovka a kasnije Blajburg) poslužile za ratnu mobilizaciju, a njihove politike otkriveno ili prikriveno primijenjivane u ostvarivanju ratnih ciljeva u raspadu zajedničke države. Dio toga i danas predstavlja materijal ili osnovu za političke sukobe Hrvata i Srba. I politike sjećanja na žrtve u ratnom raspadu Jugoslavije duboko su konfrontirajuće i hostilizirajuće. Kako one na progon Srba iz Hrvatske u Srbiji tako i one na vukovarsko stradanje u Hrvatskoj. Političke upotrebe stradanja nemaju za cilj suočavanje s lošim politikama koje su do njega dovele niti do iscjeljenja trauma. Naprotiv. Izgleda da bi te političke upotrebe trebale trajati dok je Hrvata i Srba. Nestali tokom rata u Hrvatskoj, premda je od preostalog broja onih za kojima se traga podjednak broj etničkih Hrvata i etničkih Srba, i premda je dosad utvrđeni broj nestalih, prema tvrdnjama upućenih istraživača, u postotku najveći u svjetskim razmjerima, u poziciji Hrvatske predstavljaju preduslov za bilo koji oblik političke suradnje i uslov prema kojem Hrvatska mjeri otvaranje pojedinih poglavlja Srbije u pregovorima sa EU. Dakle, umjesto da je pitanje nestalih povod za suradnju dviju država, ono se koristi za održavanje atmosfere ratnih politika u međudržavnim odnosima i ograničavanje politike proširenja EU. Slična je stvar i s pitanjem suđenja za ratne zločine. Ministarstva pravosuđa u toj materiji ne surađuju gotovo deset godina. Srbija smanjenog tempa i entuzijazma nastavlja suditi na osnovi preuzetih predmeta dobivenih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, a Hrvatska je gotovo prestala suditi za zločine počinjene prema Srbima, ali zato nastavlja s povremenim kampanjama (prema potrebama ovih ili onih političkih grupacija) kaznenog progona i suđenja Srbima koji žive u njoj. Najnovija nepravomoćna optužnica Specijalnog tužiteljstva za ratne zločine Srbije podignuta protiv četvorice hrvatskih vojnih pilota koji se terete za ratni zločin počinjen prema krajiškoj izbjegličkoj koloni na Petrovačkoj cesti svjež je primjer kako pitanje (neprocesuiranih) ratnih zločina može bez suradnje pravosudnih tijela dodatno obnoviti političko ratovanje između Srbije i Hrvatske. Što je čije i što dijele? Izgradnja nacionalnih identiteta čest je povod i jednako česta podloga hrvatsko-srpskog političkog sukobljavanja. Prekjučer, čiji je Tesla – srpski po njegovu pravoslavno-srpskom porijeklu ili hrvatski po rođenju na području Austrougarske, odnosno današnje Hrvatske? Jučer, pitanje čiji je dojučerašnji zajednički jezik (kao da je jezik isto što i zgrade diplomatskih predstavništava bivše zajedničke države): da li – kako se čuju glasovi sa srpske strane - samo srpski koji se grana na nekoliko nacionalno-političkih grana među kojima je i hrvatska? da li – kako se kao službena iskazuje hrvatska pozicija - samo hrvatski koji nikad nije imao ili nije trebao imati ikakve veze sa srpskim? Danas, čija je dubrovačka književnost – da li i srpska kako je netko smatrao da treba pisati u Zakonu o kulturnom nasleđu - ili samo hrvatska kako su se oglasili svi u Hrvatskoj – od društva književnika do Vlade? I sve tako i sve udilj – svođenje na pripadnost samo nama ili barem i nama. Kao da nikad nije bilo interakcije i participacije jedne kulture u drugoj i kao da je nikad neće i ne bi trebalo ni biti. Diskurs hrvatstva kao protusrpstva i diskurs srpstva kao antihrvatstva bio je u skladu sa svojim vremenom u vrijeme (1807-1808) kad je Johann Gottlieb Fichte pisao svoje Reden an die deutsche Nation (Govori njemačkoj naciji), danas je to anahrona osnova za izgradnju nacionalnog identiteta dviju međusobno već priznatih nacija. I ne samo anahron već prvenstveno štetan. Jer za to vrijeme, Tesla (po drugi puta) pripada više Elonu Masku negoli i Hrvatima i Srbima zajedno, srpski, hrvatski, et cetera jezik pripada sve manjem broju Srba, Hrvata et altera, a za dubrovačku ćemo se književnost po svoj prilici načekati da dosegne razmjere kakve je imala kad se razvijala između istoka i zapada. Doprinosi EU podjelama na „zapadnom Balkanu“ Podjelama između Hrvata i Srba, Srbije i Hrvatske (kao i ostalih naroda i država „zapadnog Balkana“) u proteklih je deset godina značajno doprinosila i još uvijek doprinosi Evropska unija. Ubrzanim prijemom Rumunije i Bugarske kao i prijemom Hrvatske u zadnji čas Unija je de facto zaustavila proces proširenja. Preostale zemlje „zapadnog Balkana“ stavljene su na čekanje. To je uzrokovalo više značajnih negativnih posljedica. Politike zemalja tog prostora su se podijelile. Nove članice su navodno prestale biti dio tog prostora i prema njemu su se počele odnositi koristeći članstvo u EU u otvorenim pitanjima koja s njim imaju. Pri tom su, nerijetko, prestale ispunjavati svoje obaveze iz pristupnih ugovora bilo u pogledu prava manjina, suradnje u regiji ili suđenja za ratne zločine. Preostali dio tog prostora uglavnom je prestao biti entuzijastičan prema pristupanju Uniji, a što je rezultiralo smanjenjem podrške proevropskim politikama u javnom mnijenju. I jedno i drugo značajno je utjecalo na to da Briselski sporazum (2013) koji su pod pokroviteljstvom Unije potpisali Beograd i Priština nakon djelomične tehničko-političke realizacije bude blokiran odlukama Prištine da naknadno ne prihvati formiranje i status Zajednice srpskih opština. Sama Unija (kao dio „međunarodne zajednice“), koja je godinama zapostavljala važnost politike suočavanja s prošlošću i politike regionalnog pomirenja kad se suočila sa posvemašnjim negiranjem presuda Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde povukla je poteze koji su samo dodatno pojačali sukobe oko prošlosti. Naročito sukobe genocidima 20. stoljeća. Geopolitički akteri koji nisu čekali Za vrijeme dok je Unija stavila „zapadni Balkan“ na čekanje, ostali geopolitički akteri nisu čekali. Ni Rusija, ni Kina, ni Turska, ni pojedine od arapskih zemalja. NJihove ponude u sferi investicija, energetike i međunarodne političke podrške zemljama poput Srbije izgledale su kao prilika kako za ubrzanje višedecenijskog zastoja u razvoju (na primjer, infrastrukture i povoljne energetske osnove ekonomskog rasta) tako i za buđenje njezinog ozbiljnijeg tretmana kao partnera od strane Evropske unije. Rat u Ukrajini i njegove postojeće i moguće geopolitičke tektonske promjene trgli su i EU i Srbiju. Da li će Hrvatska u ovome vidjeti priliku za svoj veći angažman u premošćavanju distanci koje postoje između nje (a to znači i EU) i Srbije, još nije jasno. U svakom slučaju, značajan dio sporova koji postoje između njih, gledani iz perspektive evropskog mira i stabilnosti daleko su od važnosti koje im pridaju hrvatska ili srpska politika. Neovisno o tome da li je riječ o pitanjima nestalih ili pitanjima ratnih zločina. Srbi u Hrvatskoj u hrvatsko-srpskom političkom ratovanju Za Srbe u Hrvatskoj nijedna vrsta ratovanja ne donosi dobro. Ni ona vojna u kojoj su doživjeli katastrofalne, historijske gubitke ni ova politička koja otežava oporavak desetkovane srpske zajednice u Hrvatskoj. Taj bi oporavak mogao značiti i oporavak hrvatsko-srpskih odnosa u cjelini (kao što je to bilo u vrijeme pristupanja Hrvatske Uniji (2001 -2011), ali bi mogao biti i primjer mogućih odnosa između novonastalih etničkih većina i manjina na prostoru bivše Jugoslavije. Politička sukobljavanja Hrvatske i Srbije oživljavaju, osnažuju i produbljuju antisrpska raspoloženja u Hrvatskoj. Što se ona snažnije manifestiraju, to je teže rješavanje pitanja uvjeta življenja i položaja Srba u Hrvatskoj. Jedno od pitanja koje je najtješnje povezano s time jeste i pitanja govora mržnje prema Srbima u Hrvatskoj koji se godinama bilježi kao teška okolnost za ostvarivanje njihovih ljudskih i manjinskih prava. U okolnostima takva govora svako zastupanje njihovih prava i interesa može prerasti i nerijetko prerasta u kontrakampanju protiv ikakva zastupanja. Isto se može reći za historijski revizionizam koji se u Hrvatskoj potiče iz različitih izvora. Taj historijski revizionizam ima dva vida. Prvi je negiranje doprinosa Srba hrvatskom društvu i njegovo isticanje samo u negativnim ocjenama. Drugi je relativizacija i „pranje“ ustaškog pokreta i NDH posredstvom narativa o „komunističkim zločinima“, koju prati bilo dominantna šutnja bilo otvoreno relativiziranje ili negiranje historijskih zločina koji je taj pokret i država počinila prema Srbima (i Židovima i Romima). Vrh tog revizionističkog ledenog brijega je još uvijek prisutna tolerancija prema današnjoj upotrebi ustaškog pozdrava „Za dom spremni“. Doda li se tome kolektivna (a u neku ruku i civilizacijska) stigmatizacija ćiriličnog pisma kao „agresorskog pisma“, onda je iznimno teško stvarati osjećaj slobodnog izražavanja identiteta pripadnika srpske zajednice kao pretpostavke za ostvarivanje jezičnih prava i obrazovnih prava koja su zajamčena kako ratificiranim međunarodnim konvencijama tako i Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. U području održivog razvoja sadašnja Vlada (čiji je koalicijski partner i Samostalna demokratska srpska stranka, SDSS)) nastoji nadoknaditi izgubljeno vrijeme u obnovi komunalne infrastrukture (struja, voda i putevi) uvođenjem posebnih programa za područja gdje žive pripadnici srpske i drugih manjina. Ista je stvar i sa ekonomskim oporavkom tih područja kao i sa financijskom podrškom općinama na tim područjima. To, kao i podrška izgradnji manjinskih institucija i mreže kulturnih centara u sredinama gdje žive pripadnici manjinskih zajednica značajan je rezultat suradnje sadašnje Vlade sa SDSS-om i drugim zastupnicima nacionalnih manjina. Također treba reći da je u dva mandata njegove Vlade značajno unapređena participacija manjina (znači i Srba) u Vladi i njezinim tijelima te Saboru i saborskim tijelima. Ono gdje se još ne bilježi napredak jeste registracija manjinski srpskih škola i općenito razvoj manjinskog obrazovanja Srba u Hrvatskoj. Napretka nema ni u reguliranju pravnog statusa dviju samouprava Srba u Hrvatskoj: Zajedničkog veća opština na području hrvatskog Podunavlja i Srpskog narodnog vijeća na području cijele Hrvatske. Obe su organizacije osnovane temeljem međunarodnih mirovnih ugovora, koje je potvrdio UN: Erdutskom sporazumu i Pismu namjera Vlade Republike Hrvatske. Svejedno, još uvijek im nije u skladu s tim činjenicama priznat pravni subjektivitet. Što da se radi? Srbi u Hrvatskoj trajno su egzistencijalno zainteresirani za izgradnju političkog mira i stabilnih političkih odnosa između Hrvatske i Srbije, Hrvata i Srba općenito. Tome nastoje doprinijeti što je više moguće. Upravo suprotno vojnopolitičkim podjelama kakve se manifestiraju na prostoru bivše Jugoslavije, a koje bi trebalo prevladati. Za obnavljanje suradnje u svim otvorenim pitanjima nisu zainteresirani samo Srbi iz Hrvatske. Pitanje nestalih tokom rata u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije humanitarno je pitanje koje je potrebno depolitizirati. I obnoviti protokol o suradnji na tom teškom pitanju, kao što se proteklih godina u nekoliko navrata o tome razgovaralo. Odgovornost za ratne zločine pravno je pitanje, a ne pitanje političke upotrebe bilo koje vrste. Zato je potrebno obnoviti rad na sporazumu o suradnji hrvatskog i srpskog tužiteljstva kao i njihove suradnje sa tužiteljstvima drugih zemalja bivše Jugoslavije. Politike sjećanja i komemorativne prakse trebalo bi početi osmišljavati i kao prilike i kao mjesta za politike izmirenja (kao što to u svojim skromnim mogućnostima čine Srbi u Hrvatskoj). Za početak bi bilo mnogo ukoliko bi politike sjećanja i komemorativne prakse prestale biti glavno sredstvo za održavanje političkog ratovanja između Hrvata i Srba. Nedavne izrazito politizirane (naročito s hrvatske strane) razmjene pozicija nacionalnih akademija Hrvatske, Srbije i Crne Gore upućuju na potrebu obnavljanja suradnje u području nauke i umjetnosti. Ta bi se suradnja mogla artikulirati kao prekogranični, interuniverzitetski ili interinstitucijski projekt, a u suradnji s evropskim univerzitetima i/ili institucijama akademskog ili umjetničkog karaktera. Na kraju, od ogromnog bi interesa i važnosti bilo obnavljanje neke vrste partnerstva za evropsko članstvo Srbije i ostalih zemalja „zapadnog Balkana“ u EU barem do nivoa do kojeg je ono postojalo do 2013. godine. Tako bi Hrvatska kao članica (što samostalno što zajedno sa susjedama članicama) i Srbija kao kandidatkinja (što samostalno što sa drugim kandidatkinjama i nekandidatkinjama) mogle doprinositi prevladavanju podjela i otklanjanju zastoja, te ubrzavanju i unapređivanju procesa pristupanja zemalja cijele regije. Obnova tog partnerstva bi bio i način obnove uzajamnog povjerenja i lakšeg (ili bar manje konfliktnog) rješavanja otvorenih međusobnih pitanja. Da li je ovaj minimum realan? Ne mogu sa sigurnošću reći. Da li je on nužan, imperativan? Jeste. U to sam siguran. Imperativan kako za Hrvate i Srbe tako i za Evropsku uniju.