Politika ometa saradnju

Nakon konflikta sa službenom Prištinom, koji je „zamrznut“, i vjerojatno ima najteži zalog za Republiku Srbiju u disolucijskim procesima socijalističke Jugoslavije od 1980-ih godina, odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a onda i odnosi između Hrvata i Srba općenito, imaju najveću težinu i posljedice po odnose u jugoistočnoj Europi. Razlozi za tako što situirani su najprije u nesporazume iz povijesti, koji su znali biti razrješavani zločinima nad drugima, krivim i jednostranim interpretiranjima istih te njihovu aktualizaciju u ideološke sastavnice i prateće političke prakse u sadašnjosti, u kojima svoje mjesto znaju zauzimati i etnofiletističke eskapade vladajućih denominacija, osobito Srpske pravoslavne crkve. Istina, upali bismo u hipokriziju ukoliko ne bismo priznali da u području gospodarstva, estrade, turizma, dijela sporta, prijepora u hrvatsko-srpskim odnosima gotovo da nema te se oni razumijevaju kao prostori istinske suradnje i ponovnoga spajanja. Povijest, zlo i sadašnjost: A u povijesti upravo bilježimo višestoljetne plodne suradničke pa i istinski „bratske“ odnose između dvaju najbližih južnoslavenskih naroda, koji su imali zajedničke „snove“ u nekoliko država „tamnica naroda“. On je ostvaren pod Karađorđevićima u prvoj Jugoslaviji, no višedesetljetni centralizam i supremacije Beograda ubrzo je iste raspršio. Uslijedili su strahotni događaji vezani uz Drugi svjetski rat i zločini koji su počinjeni na teritoriju kvislinške Nezavisne države Hrvatske ponajviše nad Srbima, no ne treba posve zanemariti ni zločinačko djelovanje četničkih vojnih jedinica u pojedinim područjima NDH-a. Socijalistička Jugoslavija prekida tu spiralu zla politikama Komunističke partije Jugoslavije „nacionalne ravnopravnosti“ i „bratstva-jedinstva“, uz prethodnu „odmazdu“ i kažnjavanje političkih neprijatelja. Spomenute su politike „pale“ pod naletima demokratizacije. A demokratizaciji Jugoslavije, ne treba smetnuti s uma, snažno se protivio srbijanski autoritarni vođa Slobodan Milošević, podržan od konzervativne kulturne i znanstvene elite, osobito dijela Srpske akademije nauka i umetnosti, što je za posljedicu imao i „krvavi raspad“ socijalističke Jugoslavije. Građanska, „druga Srbija“ doživjela je, naime, poraz! Proklamirana politika „svi Srbi u jednoj državi“ poražena je u ratovima, u Hrvatskoj Domovinskim ratom, i pratećim zločinima koji su činjeni, a čije su žrtve bili i Hrvati u Vojvodini. I ponovno je aktualiziran problem uzroka, vrste i obima zločina te njegova etnifikacija, pri čemu je u „main stream“ diskursima, napose u Srbiji, bilo manjkalo „govora činjenica“, uz suficit percepijskog „daltonizma“, strasti i ideologijskih motiva. Ostavljajući po strani taj, zacijelo, najviše opterećujući čimbenik u hrvatsko-srpskim odnosima, dvije su države usporedno ali na različite načine razriješile svoja strateška pozicioniranja u suvremenom svijetu – Hrvatska je članica Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza, što znači da joj je priznat status konsolidirane demokracije, istodobno je Srbija izabrala poziciju vojne neutralnosti, a na putu europskih integracija uvelike kasni, među ostalim i zbog vlastitih simulacijskih pristupa, koje se ne odnose samo na „usuglašavanje vanjske politike“ s Bruxelles-om, već i na unutarnjopolitičke procese demokratizacije. Istodobno, najosjetljivija pitanja koja opterećuju odnose između dviju država nisu tridesetak godina na pozitivni način razriješile. Što i tko ometa odnose? Dakle, i više je nego očito kako je veći dio nesporazuma koji opterećuje odnose vezan uz sastavnice iz povijesti – „legat“ Drugog svjetskog rata, kojim se u Srbiji daleko više služe i tu su razlike u „naočarima“ koje motre i interpretiraju događaje visoko različite, a imaju, mahom negativne posljedice na prijepore i konstelacije u sadašnjosti (slučaj Jasenovac i kanonizacija Stepinca to najbolje pokazuju!), te nedavnu ratnu prošlost, od čega najveću ne samo simboličnu težinu ima neriješeno pitanje još uvijek velikog broja nestalih, što držimo, za razliku od pitanja ratne odštete, teško razumljivim. Tu spada i kažnjavanje ratnih zločina. Treba reći kako pitanje razgraničenja nije odmaklo dalje od početka, a sukcesija bi također trebala biti napokon okončana. Na koncu, ali ne manje važno, jesu i pitanja društvenog položaja nacionalnih manjina – Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj. Uspoređujući njihov društveni položaj, treba prvo reći da se Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji nalaze u strukturalnom i formalnom smislu u nejednakom položaju. Najprije, pristojna konsolidirana demokracija, stupanj vladavine prava, neovisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja kroz institut zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima na svim razinama i u izvršnom dijelu vlasti na lokalnoj razini, kao i financijska sredstva koja se imaju na raspolaganju, ukazuju na daleko povoljniji status i položaj kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj! Pri tomu, ne mislim da se Srbi u Hrvatskoj ne suočavaju s problemima, no ipak ih mogu rješavati u institucijama političkog sistema. U tom kontekstu, najavljeni korak predsjednika Vučića da i političke legitimne zastupnike interesa hrvatske zajednice uključi u novu srbijansku Vladu snažna je gesta koja će, ukoliko se ostvari, pridonijeti uspostavi jednakog uključivanja Hrvata u procese donošenja odluka i rješavanja drugih otvorenih pitanja. Dodat ćemo kako u Hrvatskoj izostaje i brutalna i permanentna intervencija države u identitetski prostor – ovdje ju registriramo na štetu Hrvata kada je riječ o pitanju pripadnosti Bunjevaca hrvatskom narodu, te aktivno državno nijekanje sastavnica hrvatskog identiteta – u udžbenicima se niječe postojanje hrvatskog jezika, hrvatska književnost u Dubrovniku, dakle drugoj suverenoj državi, se zakonom osporava… Uzor – odnosi između manjina: Kada je riječ o ometanju, čimbenike kod kojih izostaje spremnost za trajno razrješenje sporova valja ponajprije tražiti u onim političkim i uopće društvenim snagama u Srbiji kojima aktualno stanje neriješenih, otvorenih pitanja odgovara, a Hrvatskoj je to situirano na krajnje desnu marginu političkog polja! Kao takvi, u Srbiji se oni uvijek izvlače iz ladice, stavljaju u funkciju mobilizacije građana, skretanja pozornosti s drugih, važnijih društvenih problema, to jest napetost u odnosima između dviju država snažno paralizira fokuse na druga pitanja. Beneficije uvijek imaju politički takmaci koji isto pokreću, vjerojatno češće u Srbiji i zarad unutarnjopolitičkih razloga, a najveću štetu trpe, čini se, Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj, koji zbog svega navedenog imaju status najomraženijih naroda. Još ću reći kako je prava šteta što odnosi između Hrvatske i Srbije nemaju narav odnosa između institucija Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije, jer bi se ti odnosi mogli ugledati na nas kao uzor. Redovita komunikacija, međusobni posjeti važnijim događajima, programska suradnja je bogata i raznovrsna – od međusobne političke podrške, preko razmjene kulturnih programa i informativnih glasila, pa do sportskih susreta, na djelu je unatoč što isto izostaje u odnosima među državama. Mi se ravnamo sviješću da suradnja ne bi smjela imati alternativu!