Arhiva

O muvama i prašini

Olivera Zekić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 25. avgust 2022 | 00:46
Pa divno. Ove dve strane u NIN-u, koje su potpisali Slobodan Cvejić i Igor Božić, podsetile su me na onu anegdotu Siniše Mihajlovića: „Ide Ronaldo, a Nesta i ja sami.“ Idem i ja, a Cvejić i Božić sami. Mogli su još nekoga da dovedu, bilo bi zanimljivije, a ne da moram da se natežem sa amaterima koji o fudbalu i pravu znaju koliko i prosečni učesnik Zadruge, koju ja nikako da zabranim. Budi Bog s nama, zamislite svet da su ova dvojica, samih, kojim slučajem zabranjeni. Pa da ne mogu da pišu gluposti, zbog kojih sam, u jednom kratkom trenutku, pomislila da im sve prećutim, poštujući onu zapovest Frensisa Bejkona, koji je, u svom eseju O razgovoru, rekao da ne smeš da se šališ sa „onima koji zaslužuju sažaljenje“. Posebno ako ih je dvojica, samih. No, kako sam ipak žena, nesklona autoritetima, ne mogu da im prećutim. Pa da počnem prvo od Cvejića, i njegovih pokušaja da zaseni prostotom svog tankog znanja. Za početak, pošto voli basne, preporučujem mu onu o muvi koja stoji na kolskoj osovini i viče: „Vidi koliku prašinu dižem.“ Kada je pročita znaće da nije dovoljno da se pretvara da nešto zna (radi), nego da stvarno mora da nauči, pre nego što i jednu reč kaže. Dakle, Cvejiću, polovino samih, ofsajd nije nastao, kao pravilo, 1883. godine, loše si pročitao. Nastao je, u prvobitnom svom obliku, dvadeset godina ranije, 1863. godine. Pa je modifikovan 1886, zatim 1907. Pa 1925. godine, 1995. (uveden pasivni ofsajd, u kojem su dvojica samih sve ovo vreme), 2005, zatim 2013... Toliko o tome, Cvejiću. Što bi rekao onaj glavni među filosofima - kada se menja znanje o predmetu, menja se i sam predmet. U skladu sa tim i sve ostalo o čemu Cvejić priča. Od ananasa, o kojem ne zna ništa, do zakona o kojima takođe ne zna ništa, toliko ništa da pravilo po kojem „svi kandidati treba da imaju isti tretman“, naziva pravdanjem. Stvarno? Da izmenimo sve konkurse i zakone koji predviđaju ravnopravne uslove za sve učesnike? Onom što ide na dvojicu samih da vežemo noge, sve ostalo nije fer? Nije, po usamljenom Cvejiću, nezavisnom stručnjaku kojeg su mediji ne tako davno predstavili kao člana Ponoševog pokreta. Tako da mu onda dođu i on i Ponoš, i Božić i ono nešto odbora - sami. Idealno. Taman da, osokoljen, može da ustvrdi da „oni koji su činili prekršaje (kažnjeni za prekršaje), ne mogu da imaju ista prava kao ostali“, i pokaže da je zakone ove zemlje čitao taman koliko i tekstove o ofsajdu na Guglu. Dakle, površno, i dijagonalno. Ono o čemu on priča svodi se na presude kojima se suspenduju nečija prava (pravo da neko obavlja javnu funkciju, na primer), ali je, po Ustavu i Krivičnom zakonu, vezano za krivična dela. Takođe i za određene dozvole ili uverenja koje izdaju neki državni organi ili lokalne samouprave (dakle i REM). Samo što niko, pa ni REM, ne može ni da oduzme dozvolu zbog dela koje je izmislio Cvejić, a koje se zove - civilizacijska retrogradnost programa. I plašim se da bi, da takvo delo postoji, Cvejić sada molio da ga, ipak. puste na slobodu, toliko je civilizacijski retrogradan, da ne kažem retardiran. Civilizacijski. Mogu i ja nešto da izmislim, nije to samo Cvejićevo pravo. I na stranu to što je i suspenzija određenih prava kod nas ograničena (na deset godina), niko od učesnika na konkursu za dodelu nacionalnih frekvencija nije počinio krivično delo zbog kojeg bi mu pravo učestvovanja bilo uskraćeno (što bi Cvejić voleo), da ne pričam da se kod nas nikome ne može izreći kazna koja za počinjeno delo nije predviđena. Postoji razlika između zakona i ideologije. Po ideologiji za krađu jabuke mogu da ti odseku ruku; po zakonu ne mogu. Po ideologiji možeš večno da budeš kriv, po zakonu ne možeš, krivica ti prestaje kada odslužiš, ili platiš kaznu. No, da ne dužim. Jedino što je Cvejić tačno napisao, i verujem mu, jeste deo u kojem kaže kako se osećao tužno dok je svoj odgovor pisao. S pravom, zbog takvog odgovora svako bi tugovao. Osim onog koji ga čita, taj ne može a da se ne smeje. Ja sam crkla od smeha, pogotovo na Cvejićevu priču o vremenu koje je proveo u REM-u, a koje mu je bilo dovoljno da shvati i „spozna“. Šta tačno, Cvejiću? Ono o ofsajdu? I kada bih htela da budem baš zla, sada bih rekla - trebalo je duže da ostaneš, Cvejiću - ali ne mogu. I to ne zbog samilosti, nego zbog one muve. I prašine koja bi tada nastala. I smeha koji bi je pratio. Nego, da pređem na drugog od dvojice, samih. Igor Božić, za kojeg nisam baš sigurna da li je urednik vesti, ili pisac partijskih referata za kongres Ruske socijaldemokratske partije boljševika, tamo negde sredinom dvadesetih godina prošlog veka. Šta drugo da mislim, posle ovoga: „Suočena sa opravdanom (pazi, Božić ocenjuje šta je opravdano) kritikom javnosti (one javnosti koja prati N1, druge se ne računaju), Zekić je u prošlom broju NIN-a kroz metafore o bućkanju i somovima (pa što se na’vata, Božiću, sam, u dvojcu?), branila svoju odluku (odluku Saveta REM-a, uredniče vesti, ne svoju), o nacionalnim dozvolama, ali ne argumentima i činjenicama (pa što ne navedeš te ne-argumente i ne-činjenice), već kroz diskreditovanje učesnika i stručne javnosti.“ Šta da kažem? Ako je stručna javnost Cvejić, plus Božić, plus Pajtić, alal im, osim što ne treba baš toliko da se plaše što su sami. A kada je reč o diskreditaciji, vaše je to delo, self made, ništa tu ja nisam morala posebno. Zato ću da se osvrnem samo na jednu slatku laž urednika vesti (ili direktora, pardoniram, još je gore), onu o tome da je REM sam napisao da „nije bilo nedozvoljenog pritiska od strane N1 i Nove S“. Lovely. Osim što je Božić prevideo da kaže da se ova rečenica odnosila na pravna lica preko kojih su Nova S i N1 učestvovala u postupku, a koja su bila sasvim nova, tek osnovana, i samim tim bez ikakve istorije, pa i one koja govori o kampanji onih starih i poznatih N1 i Nova S, a tih starih, nije na konkursu bilo. Sitnica, koja doduše sve menja, ali nema veze. Baš kao i ona da „N1 i Nova S nisu kažnjavani ne zato što nisu pod jurisdikcijom REM-a, nego zato što nisu kršile zakone zemlje u kojoj su registrovane“. Stvarno? Pa ne emitujete vi program u zemlji u kojoj ste registrovani, zašto bi se ondašnji regulator bavio vama? Istovremeno, niste registrovani u zemlji u kojoj emitujete program, pa ni tamošnji (ovdašnji) regulator ne može vama da se bavi. A to, koji bi „profesionalni regulator“ ono sprdanje sa mrtvim ljudima i ćevapima karakterisao kao „normalnu funkciju medija“, posebna je priča, baš bih volela da nađete tog „profesionalca“ i da mi ga pokažete. Isto tako volela bih da me neko upozna kada smo to mi (REM), i kako, pokušavali da „svoju pristrasnost“ prenesemo na luksemburškog regulatora, pošto smo sa njima imali samo jedan sastanak, na kojem smo pričali o tome da N1 i Nova S ne plaćaju autorska prava, nigde, pa ni u Luksemburgu, što im se baš i nije svidelo, nimalo. Drugim rečima, drug Božić bi, kada već direktoruje informativnim programom, mogao da nauči da je informacija ono što razlikuje novinarstvo od spletkarenja. „Pokušali da prenesu svoju pristrasnost“, „suočena sa opravdanom kritikom javnosti“, „diskreditovanje učesnika i stručne javnosti“ - sve to, Božiću, nisu informacije (fali im ono šta, ko, gde, kada, kako), nego klasično spletkarenje. Čudan je to nedostatak samopouzdanja. Pogotovo što vas je, da se podsetimo, dvojica. A ja sam sama. Probajte ponovo. Autorka je predsednica Saveta REM-a