Nad Srbijom visi prokletstvo nedovršene države

Predsednik Rusije ispao je korisni idiot onih svojih neprijatelja koje doživljava kao najopasnije, rekao je otprilike teoretičar kulture, filozof, publicista i profesor Boris Buden još u martu, malo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Em je pokrenuo rat koji ne može da dobije, em je galvanizovao ukrajinski nacionalni identitet, em je Zapadu dao razlog da se o njemu piše s velikim početnim slovom, i to dok se ovaj kao pojam rastakao. Budenu smo, dok je kao gostujući predavač FMK boravio u Beogradu, postavili pitanje: ko je kome ispao veći korisni idiot – Balkan Evropskoj uniji, jer joj je izostankom reformi davao razlog za neprimanje u članstvo, ili EU Balkanu, jer mu je podupiranjem lokalnih stabilokratija ogadila evrointegracije? Međutim, profesor se prvo nije složio s pitanjem. „Balkan ne postoji, riječ je o ’imaginarnom konceptu’, što bi rekla Marija Todorova. Kada Balkanci razgovaraju o Balkanu, ne zna se dokle on dopire. Kada društvenjaci govore o njemu, okvir im je disciplina regionalnih studija, pa se Balkan area studies ukazuju kao saznajni koncept koji proizvodi ideju o Balkanu, o njegovim granicama i odlikama koje se obično tumače kroz razlike u odnosu na Zapad. Otuda se neke balkanske države shvataju kao zapadne i nebalkanske samom činjenicom da su članice EU, iako su geografski možda istočnije i južnije od Srbije. Kada danas kažemo Balkan, mi zapravo mislimo na Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Albaniju i Kosovo. Fizički prostor ne postoji izvan politike koja o njemu odlučuje“, kaže Buden za NIN. A šta podrazumevamo pod Zapadom? Taj pojam se upravo uspostavlja kao realna politička i vojna kategorija, i to u Ukrajini, i već sad je jasno da će biti važniji od pojma Evrope. Jer, ako Ukrajina de iure i postane članica EU, ona će de facto postati dio novog, šireg identitetskog bloka čije je lice NATO. I svi su se pitali hoće li Ukrajina ući u vojni pakt, a važnije je bilo hoće li on ući u nju. Znate, Stjuart Hol je svojevremeno pisao o „Zapadu i ostalima“, o the West and the Rest. Putin i ruska vojno-oligarhijska elita glupo su prihvatili tu logiku graničenja, i to pokrećući rat kao politički projekt. Zahvaljujući njima, Zapad će se ubuduće samolegitimirati ne u Briselu i Vašingtonu, nego ognjem i mačem na svojim vanjskim granicama. Ne treba zaboraviti da je i Rusija svojevremeno krenula put vesternizacije, pa i mogućeg učlanjenja u NATO… A njeni današnji geopolitički proroci vjeruju da Zapadu mogu konkurirati svojim fantazijama – ne više samo Rusijom, nego čitavim „ruskim svijetom“, nedefiniranim amalgamom carskog i sovjetskog nasljeđa za čije ostvarenje ne postoji dovoljna politička, vojna i ekonomska moć. Na našem bi se reklo: vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu. I sad prisustvujemo ruskom samoubojstvu u kojem će najviše stradati Ukrajinci. Ali dalekosežna žrtva biće i međunarodni poredak zasnovan na koncepciji suverene nacionalne države koji je trajao od Vestfalskog mira iz 1648. godine, a kojim je okončan Tridesetogodišnji rat u Europi. Na njegovim temeljima stvorena je moderna mapa svijeta, odnosno logika po kojoj države brojimo kao da su jabuke. Talac tog pojmovnog sloma biće upravo Balkan, jer se na Balkanu države moraju brojati u decimalama. Imamo Hrvatsku, ali dodamo li joj hrvatske dijelove BiH, dobićemo još 0,2 države; Bošnjaci nemaju cijelu državu, imaju recimo samo 0,5, Srbija ima dvije, iako je jedna entitet druge, a Beograd nema jurisdikciju nad dijelom svoje teritorije; Albanija također ima dvije, ali jedan dio svijeta to ne priznaje; ukratko, kaos. I dok mi pokušavamo pobrojati narode i njihove zemlje, u logici međunarodnog prava na kojem su zasnovane UN, zaboravljamo da se međunarodno pravo danas pred našim očima raspada. Ideja da će se suverene nacionalne države ponovo uspostaviti kao temelj međunarodnog prava očito više nije održiva. I to je za nas počelo s raspadom SFRJ, nastavilo se u Avganistanu, Iraku, Siriji, Libiji, a nastavlja se danas u Ukrajini. Većina nacionalnih država u današnjem svijetu gubi svoju suverenost i nalazi se u fazi novog svrstavanja, kao vazalni entiteti s novim neofeudalnim gospodarima. Kako Balkan izgleda u tom smislu? Dejan Jović je u NIN-u podsetio da su devedesetih i hrvatski nacionalisti bili za evroatlantske integracije, svesni da neće odlučivati o svojoj sudbini, ali da će tako uspešnije braniti svoje interese. Čim suverenost morate potvrđivati kroz pripadnost naddržavnim strukturama moći, jasno je da je nemate. Ima u Hrvatskoj ona sentenca iz vremena euforičnog osamostaljenja da je narod bez države kao govno na kiši. Jednom sam rekao da je u tom slučaju hrvatski narod u svojoj nacionalnoj državi kao govno s kišobranom. Ništa se nije promijenilo. Hrvatski paradoks je u tome da je ideal da se bude svoj na svome postignut kroz povlačenje rasističke granice između takozvane civilizacije i barbarstva, naime u fantaziji: mi smo srednja Europa, a Jugoslavija je Balkan. To je hrvatski paradoks – šta bi bio srpski? Tipičan srpski problem je binarizam građanskih elita, odnosno isti binarizam između barbarstva i civilizacije kao razlike između Istoka i Zapada. Otuda ta vječna osujećenost srpskih elita. Narod nikako da se odluči za njih umjesto za nacionalističke sirovine i primitivce. Nalikuju na neku vrstu klera, onih upućenih u tajnu prosvjećenosti i civilizacije, a zapravo rade slično što i njihove hrvatske kolege – prave civilizacijsku razliku prema Drugome. Taj binarizam je jedan neproduktivan politički konflikt. No, da se vratim na Hrvatsku. Prvog januara kuna odlazi u historiju, mijenja je euro, a Hrvatska postaje članica Šengena, što znači da neće imati kontrolu svojih financija – ako je ta kontrola do sada uopće postojala – ali ni granica. To danas veličaju liberalni ideolozi kao povratak Hrvatske onamo otkuda je otišla 1918. godine, zaboravljajući da je tad bila pod Austrougarskom. Odmah sam zamislio kako Miroslav Krleža čita te izjave. Isti onaj koji je napisao Hrvatski bog Mars ili Evropu danas, gdje govori o Europi kao sinonimu za besmislenu klaonicu. Ipak, postoji stvarni napredak u Hrvatskoj. Iluzija suverenosti troši se daleko većom brzinom nego u Srbiji. Zašto? Nad Srbijom visi prokletstvo teorije o nedovršenoj državi čiji je autor u doba Jugoslavije bio Đinđić i tu teoriju dijele i nacionalisti i liberalne građanske elite. Dok jedni sanjaju Srbiju kao sve Srbe unutar jedne granice, drugi fantaziraju o suverenoj srpskoj naciji u uređenoj, demokratskoj državi, u društvu tzv. normalnih civiliziranih nacija, odnosno nacionalnih država Zapada. Ni jedan ni drugi san neće se nikada ostvariti. Naprotiv, samo je pitanje vremena kada će Srbija doista postati dijelom tog Zapada, ali ne zato što to hoće nego zato što to mora, jer se taj Zapad širi i zaokružuje represijom, onom sublimnom , hegemonijalnom, ili onom otvoreno nasilnom bez obzira što se to širenje legitimira navodno univerzalnim vrijednostima, vladavinom prava, liberalne demokracije, i tako dalje. Zapad konstantno proizvodi civilizacijsku razliku kojom definira tko je s njim, a tko ne. To je stari kolonijalni, rasistički koncept, premda danas djeluje kao racionalni, pragmatični izbor. Pogotovo za pojedinca, ne nužno za društvo odnosno državu. U suprotnom, ne bi hrvatski liječnici i medicinske sestre hrlili u NJemačku, nego bi ostajali u domovini koja ih je školovala i koja ih treba. Ne može se govoriti o suverenosti ako nema nikoga da vas liječi. Utoliko se Srbija u smislu svoje teritorijalne, ekonomske, političke i svake druge suverenosti nikada neće dovršiti. Zauzeće svoje mjesto, pored Hrvatske, na donjim vazalskim stepenicama novih neofeudalnih hijerarhija. Pri tom će naravno netko jako profitirati. Šta u ideološkom smislu proističe iz raspada postojećeg međunarodnog poretka i međunarodnog prava kao sistema normi? Nastaju normativni, identitetski blokovi, u smislu onoga što je Karl Šmit nazivao Grossraum, velikim prostorom. Šmit je pravni i teorijski suputnik njemačkog nacizma, mislilac koji je svojim teorijama otvoreno podupirao Treći rajh, ali je ispravno predvidio kaotičnu tranziciju postvestfalskog svijeta ka tim, danas još pravno i politički nedefiniranim velikim prostorima. U liku onog sumanutog ruskog filozofa Dugina Šmit je našao svog vjernog postfašističkog ili neofašističkog interpretatora. Interesantno poistovjećenje s obzirom na cilj tobožnje denacifikacije Ukrajine. No to ne mijenja stvar. Interesi naroda više se ne mogu prevesti u logiku nacionalnih država i to je realnost. To vrijedi i za kulturu i jezik. U Ukrajini danas granice jezika doslovno se povlače krvlju. Prvo je Ukrajina protjerivala ruski iz institucija kako bi potvrdila svoj suverenitet, a onda su Rusi krenuli teritorijalizirati svoj jezik. Ništa što se već nije desilo na ovim prostorima. Na granicama jezika ljudi su umirali da bi se danas na njima mrzili. Prava tragedija je međutim u tome što su svim ovdašnjim nacijama i jezicima, a to vrijedi i za ukrajinski i ruski, dani već uveliko odbrojani. Slično je i u EU. Prije godinu i pol, objavljen je izvještaj velikog istraživanja koji je pokazao da 21 od trideset evropskih jezika koji su analizirani neće preživjeti digitalno doba. Premali su i preslabi da bi se nosili s digitalnom tehnologijom. Govorićemo maternji jezik Zapada. Engleski. A konflikata tek tada neće manjkati, iako ćemo se skupa razumjeti bolje nego danas. Od svih ljudi, Dodik je krajem februara ispravno uokvirio rusko-ukrajinski rat, rekavši da je liberalizam uspeo da pobedi komunizam, ali ne i samog sebe. Koje su njegove kontradikcije počele da krckaju? I slijepa kokoš pozoblje poneko zrno. Dodik je u pravu. Klasični liberalizam koji, recimo u Habermasovoj verziji, slijedi ideal tzv. komunikativne racionalnosti, odnosno uvjerenja da će građani u slobodnoj, tolerantnoj raspravi realizirati na koncu neko racionalno zajedničko dobro, danas je mrtav. Onaj horizont utopije koji je pred raspad SFRJ bio još uvijek liberalan, u smislu vladavine prava, zakona, ekonomije koja je odvojena od države i koja se samoregulira na slobodnom tržištu, horizont u kojem nitko nije spominjao kapitalizam jer se mislilo da je kapitalizam stvar ljudske prirode, taj horizont je danas zatvoren. Tragična figura te utopije bio je upravo Đinđić u svojoj iluziji da će pragmatički, komunikativno, racionalno pomiriti sve društvene suprotnosti i njihove aktere, od crkve, preko privatnog kapitala i vojske, do mafije i tako dovršiti Srbiju kao modernu demokratsku, kapitalističku državu. Nešto slično se danas događa s njegovim filozofskim uzorom, Jirgenom Habermasom. NJega nitko neće likvidirati, ali ga zato danas, u njegovoj devedesetoj godini, zbog njegovog stava o ratu u Ukrajini, javno mrcvare kao neodgovornog, iracionalnog pacifistu. Nastupa novo doba. Zanimljivo, Habermas je sve postkomunističke revolucije u Evropi nazvao „revolucijama sustizanja“ Zapada, a ne stvaranja nečega novog. Tako je. Tvrdio je da je sav smisao postkomunističke tranzicije u tome da društva bivšeg socijalizma dostignu superiorna društva zapadnog kapitalizma. To je kod nas najbolje objasnio Rastko Močnik: dok postkomunistički Istok ima povijest, ali povijest bez smisla i vrijednosti, jer je ništa drugo nego povijest zaostajanja, Zapad nema nikakvu više povijest jer je postao sama mjera povijesti. Tako da je naš tranzicijski cilj bio ne samo da zaboravimo svoju bezvrijednu i besmislenu povijest nego i da postanemo nepovijesni kao Zapad. To se uostalom i događa bez obzira na sve kulture i politike sjećanja na ovim prostorima. I nije riječ o tome da netko nešto zaboravlja nego o činjenici da jezik vladajuće ideologije nema pojmova u kojima bi se ta povijest mogla artikulirati. Kada su se prve mlade generacije poslije rata vratile s diplomama i doktoratima sa Zapada, one nisu više mogle govoriti o jugoslavenskoj prošlosti jer su na svojim Harvardima i Oksfordima naučile da u socijalizmu ne postoji ništa drugo osim totalitarne države i neslobodnog pojedinca, dakle da u njemu nije bilo mjesta ni za tržište, ni za samoupravljanje, ni za odumiranje države, ni za društveno vlasništvo, ni za nesvrstanost. Volfgang Štrek je rekao da neoliberalizam može da preživi samo ako ima ideološke oponente čije će vrednosti da prisvoji. Ima li mu danas dostojnih protivnika? Rat u Ukrajini je dio velike repolitizacije planete u kojoj Šmitovo promišljanje politike kao prakse zasnovane na razlikovanju prijatelja od neprijatelja ima važnu ulogu. U tom smislu možemo razumjeti i ideološko suprotstavljanje autoritarnog ruskog ili kineskog modela demokratskom pluralizmu Zapada. Pritom se zaboravlja da je Zapad vodio i još uvijek vodi svoju neokolonijalnu politiku koja upravo osnažuje takve autokratske režime kako bi realizirao svoje interese. Zaboravlja se da izvan Zapada, Kine i Rusije imamo ogromne prostore kaosa stvorenog upravo u ime demokracije i tzv. zapadnih vrijednosti. Sva tragedija ruske odluke da uđe u rat ogleda se u tome da smo zbog nje svi zaboravili sramotno američko povlačenje iz Avganistana, iz najdužeg rata koji je ta zemlja u svojoj povijesti vodila i na koncu izgubila. Zapad je iz sramote poraza izvukao nitko drugi do Putin. Da nije, možda bismo dobili i drugačiju historiju raspada komunizma, pa bi nam i promišljanja budućnosti izgledala drugačije. Ako prisustvujemo definitivnom kraju liberalizma, da li isto sleduje i EU kao njegovoj kruni? Kao što je Hrvatska prihvatila vazalni status u EU, tako je i EU prihvatila vazalni status u novom, širem neofeudalnom modelu Zapada. Bregzit možda jeste šokirao Brisel, ali je osnažio uspostavljanje evroatlantizma i tu se vidi podređenost Europe koja sve više upada u krizu identiteta na unutrašnjem planu. Ona se deklarativno baštini na liberalnim vrijednostima, ali te vrijednosti se koliko sutra mogu izopačiti u skupinu ekstremno desnih politika. Danas je EU i relativno liberalna NJemačka, ali i Đorđa Meloni, koja je usred EU došla na vlast sa sloganom „Bog, obitelj, domovina“, dakle s krajnje desnim, čak i neofašističkim vrijednostima. Nasuprot tome, NJemačka ovih dana mijenja svoj Zakon o migrantima i otvara svoje granice, jer se procjenjuje da joj treba oko 400.000 kvalificiranih stranih radnika godišnje kako bi uopće održala postojeći standard. Odakle će doći ti ljudi? Iz zemalja koje su u tu kvalificiranu radnu snagu uložile svoja sredstva. Iz Hrvatske, recimo. I sve su to mjesta novih potencijalnih problema unutar EU koja postaje sinonim za novu krizu o kojoj danas nemamo ni svijesti ni jezika da je u pravom smislu imenujemo. Stefan Slavković