Važno je da što više ljudi digne glas

I ovogodišnji festival Merlinka ukazaće na današnji život LGBT+ osoba kroz umetnost filma. Od 8. do 11. decembra u Domu omladine, Merlinka će prikazati na desetine dugometražnih i kratkometražnih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova iz celog sveta, koji na različite načine govore o problemima življenja seksualnih zajednica. Festival otvara najnovije ostvarenje Fransoa Ozona Peter fon Kant, a zatim slede filmovi sa drugih velikih filmskih festivala, poput Treće telo, Zabrinuti građanin, Drugo ja, Varljiva svetlost, holivudski hit Burazeri, ali i domaći filmovi Do daske Aleksandra Reljića i Kristina Nikole Spasića. Poslednjeg festivalskog dana biće prikazan i austrijski film Ajsmajer Davida Vagnera, čija se radnja dešava u vojsci i prati razvoj ljubavnog odnosa između krutog i pritajenog gej narednika Ajsmajera i mladog vojnika Marija, poreklom Jugoslovena, koji ne krije svoju seksualnost. I priča postaje dodatno intrigantna kada uvidimo da Marija i igra glumac već po imenu „naše gore list“, Luka Dimić. Zato smo najpre poželeli da ga upoznamo, pre nego što se publika tokom predstojećeg vikenda ne uveri i u njegovu vrlo zanimljivu interpretaciju u filmu Ajsmajer. „Rođen sam u Sarajevu 1987. godine, od majke Hrvatice iz Bosne i oca Srbina iz Hrvatske“, počinje Luka razgovor za NIN. „Kada sam imao osam mjeseci, moji roditelji su se preselili iz Sarajeva u Split. Djetinjstvo sam proveo u Splitu i sjećam se čestih odlazaka u posjetu mojoj rodbini u Bosni i Lici, što su za mene uvijek bili veliki trenuci radosti. U Splitu sam imao sretno djetinjstvo. Kada je počeo rat, kao dijete nisam razumio šta se dešava u našoj zemlji. Moji roditelji su uvijek pokušavali da zaštite mene i brata od svega toga. Do tada nisam ni znao šta su moji roditelji po nacionalnosti. Tek 1994. moji roditelji su odlučili da se presele na neutralni teren, iz uvjerenja da će time svojoj djeci stvoriti bolju budućnost. Preseljenje me veoma pogodilo. Najveći problem bila je jezička barijera. Nisam mogao shvatiti zašto smo došli na nepoznat teren. U avgustu 1995. godine očeva familija je izbjegla u Srbiju, tako da sada odlazim u Srbiju, Bosnu i Hrvatsku da posjetim svoje najbliže. Iako mi je teško pisati na maternjem jeziku, kad pričam sam sa sobom govorim, pogotovo u značajnim trenucima, srpsko-hrvatski.“ Kako je došlo do odluke da se bavite glumom? U Splitu smo živjeli preko puta kazališta lutaka, u koje sam išao redovno. Pored toga mi je mama iz Bosne i niko ne zna da priča priče kao ljudi iz mog rodnog kraja. To me uvijek fasciniralo. Nažalost, nisam naslijedio taj talenat spontanog pričanja priče, ali sam kroz glumu pronašao put da i ja mogu pričat priče koje u najboljem slučaju ljude zabave i emotivno taknu, a možda i čak skrenu pažnju na neke stvari koje inače ne bi vidjeli i razumjeli. Prve korake na pozornici napravio sam kao četvorogodišnjak u diplomskom radu jednog studenta režije. Kada smo se preselili u NJemačku, roditelji su mi kupili malo lutkarsko kazalište, tako da sam često bajke prenosio u svojoj verziji, izvodeći predstave za moje prijatelje i rođake. To malo lutkarsko kazalište i dan-danas čuvam, kao jednu dragu uspomenu. Koliko je nemačka škola glume prijala vašem ličnom i glumačkom senzibilitetu? Gluma je profesija koja se mora trenirati i koja tek dolazi do izražaja kroz tehniku, trud, iskustvo i vježbu. U školi glume su mi profesori to pružili. Zato mislim da je neophodna. Uz sve to sam bio redovno konfrontiran pozitivnom i negativnom kritikom. To mi nije baš uvijek prijalo, ali sam se tako razvijao i kao glumac i kao osoba. Da li osećate da vas je bavljenje glumom oplemenilo i učinilo drugačijim? Šta vam je otežalo a šta olakšalo u životu? Bilo čime da se u životu bavimo ostavlja utisak na nas. Sviđa mi se što svaki novi projekat donosi neke nove i nepoznate teme i svaki put me opomene da svijet nije ni crn ni bijeli. Ne mislim da me je glumački život učinio drugačijim. Kako sam se uvjek bavio glumom, ne znam kakav bih postao da sam radio nešto drugo. Konkretno mi je taj posao otežao da dobijem kredit, ali mi je olakšao dušu, pošto volim to što radim. Igrali ste i Dorijana Greja. Koje su to uloge koje biste izdvojili pre filma Ajsmajer? Snimao sam par projekata za njemačku televiziju, ali sam radio uglavnom u pozorištu. Bio sam dio ansambla pozorišta u Bernu i Beču. Tu sam 2016. godine dobio „Nestroy nagradu“ za najboljeg mladog glumca za ulogu u predstavi Tschick, rađenoj po jednom njemačkom romanu. U zadnjih devet godina, otkad sam završio akademiju, skupilo se dosta uloga. Ali nekako su mi među najdražima ostale uloga Bifa u Milerovom komadu Smrt trgovačkog putnika i pomenuti Tschick. Te uloge su mi u nekom posebnom sjećanju. Kako ste reagovali kada ste prvi put pročitali scenario i da li ste upoznali likove kojima je film inspirisan? Priča me toliko emotivno ponijela, da sam odmah pomislio kako moram glumiti tu ulogu. Upoznao sam prave likove, Marija i Ajsmajera. Posjetili smo ih sa režiserom u njihovoj vikendici u Mađarskoj. Imao sam veliku tremu da bi taj susret mogao poremetiti moju viziju Mariovog lika, koju sam izgradio kroz čitanje scenarija. Ali na kraju, taj susret mi je pomogao da shvatim dinamiku veze između njih dvojice. Marija upoznajemo kao temperamentnog momka koji se ne stidi sebe i svoje seksualnosti, za razliku od Ajsmajera. Koliko vam je on sličan? Kad sam dobio ulogu, odmah mi je bilo jasno da neću pokušati da kopiram originalnog Marija, nego da želim da stvorim svoju verziju lika. Mario i ja imamo dosta toga zajedničkog. Ali najvažnije i najupadljivije sličnosti između mene i njega, najvjerovatnije ne bi upale kao prve u oko gledaocu filma. Priča me je zaista emotivno dodirnula, jer Ajsmajer još uvijek pati zato što se ljubav zabranjuje. U jednom mačo okruženju kao što je vojska, Mario se ponaša slobodno, što nikome ne smeta, baš naprotiv. To je sušta suprotnost od ovdašnjih krajeva, gde je homofobija ucrtana u stubove društva. Kako na to gledate vi koji ste rođeni ovde, a odrasli tamo? Mi kao filmska ekipa, odlučili smo da u filmu prikažemo jednu generaciju vojnika koju želimo da imamo u budućnosti, jednu novu otvoreniju generaciju. Realnost u austrijskoj vojsci je ipak drugačija jer i na Zapadu još uvijek postoji homofobija. Naši narodi su zadnjih godina dosta patili i bili su opterećeni drugim temama, dok su društva i ljudi na Zapadu zahvaljujući finansijskoj stabilnosti i miru imali sasvim drugačije mogućnosti da stvaraju toleranciju prema gej zajednici. LJudi lakše „trpe“ jedne druge dok sve ide „kako treba“, a kada krenu problemi uglavnom tražimo krivca među drugima. Da li mislite da će ikada biti moguće da se homofobija umanji kod nas na Balkanu, i kako? Optimista sam i siguran sam da hoće. Polažem nadu u mlade generacije koje stasavaju uz putovanja i internet. Naše ljude vidim kao srdačne i tople, tako da mislim da bi bili spremni da promijene mišljenje o homoseksualcima. Zato je važna borba i važne su osobe kao što je naša premijerka, čijoj se hrabrosti divim. Što više ljudi digne glas protiv nepravde i predrasuda, taj glas će dalje i jače da se čuje. Sama činjenica da postoji festival Merlinka na kojem će biti prikazan naš film, i da svake godine sve više ljudi posjećuje Paradu ponosa, ukazuje na to da se ipak nešto mijenja. S druge strane, nažalost, postoje još ljudi koji to ometaju na ružan i nasilan način. Ne mora svako svakoga da voli, ali pozivam osobe koje sebe smatraju „normalnim“ ljudima da ipak daju priliku i ljudima koji su drugačiji od njih da žive bez straha, u miru i spokoju. Recite mi nešto više o inicijativi #actout u kojoj i sami učestvujete? To je inicijativa 185 glumaca koji se identifikuju kao homoseksualne, biseksualne, transrodne, kvir, interseksualne i nebinare osobe. Kroz naš zajednički „coming out“ u jednim njemačkim novinama, borimo se tako protiv stigmatizacije i u filmskoj industriji, koju sam već gore spomenuo. Taj korak smo preuzeli kao grupa da bismo bili vidljiviji u javnosti. Kroz snagu grupe nadamo se promjeni nabolje. Dragan Jovićević