Arhiva

Dobrota koja ne poznaje razlike

Dragana Nikoletić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 26. oktobar 2016 | 20:08
Dobrota koja ne poznaje razlike

Foto Mitar Mitrović

Branislava Kostić je dobila prošle nedelje Oktobarsku nagradu Leskovca za humanost i izuzetne zasluge u oblasti društvenog razvoja kao hraniteljka dve devojčice-devojke, nekad štićenice Doma za lica ometena u razvoju u Kulinama. NJoj prija priznanje, ali, kako kaže, najveća plata joj je osmeh Bojane i Šokice svakog jutra. To može nekom da zvuči previše pesnički, međutim, uživo - slika je katarzična.

U njihovom domu sve je cakum-pakum, sto delimično postavljen za ručak. Hajde, brzo da mi pomognete, gosti su dugo putovali, Branislava podstiče devojčice -devojke da iznesu tanjire, čaše, escajg... One žurno slušaju, prekidajući dotadašnji posao. Šokica, prikazivanje došavšim svojih goblena, uglavnom jednostavnih cvetnih motiva, a Bokica, simultano gledanje TV-a i muzičkog spota sa Jutjuba. Ponekad se, u pomalo trapavoj hitrini, budući da su debeljuškaste, sudare, kad Šokica Bojani kaže pardon. Bojana joj gestom uzvraća pristojnost.

Pre obroka svaka stvar mora da bude na svom mestu, pa prva odlaže kese, a druga naše skromne poklone. Ništavne prema pripremljenoj gozbi: piti od ručno razvučenih kora, leskovačkim specijalitetima sa roštilja, koji bi takođe bili domaći da je Branka imala više vremena. Kako sve to stižete, čudim se. Sve se može uz dobru organizaciju, odgovara blago, ističući disciplinu kao osnovno vaspitno sredstvo, kako kod svoje biološke, tako i kod dvoje druge dece. Pored, naravno ljubavi. Ispunjen zadatak kruniše se sa dva zvučna poljupca. Ona Branku još više ozare, što se prenosi i na ekipu NIN-a.

Bojanu zvanu Bokica, Branka je uzela pre šest godina, sa nepunih petnaest, kao jedan od najtežih slučajeva za specijalno hraniteljstvo. Naime, Dom u Kulinama ušao je u proces transformacije od institucionalizacije u glomaznim sistemima ka smeštaju u porodična okruženja. Bokica nije govorila, bila je zapuštena u svakom smislu, u pogledu higijenskih navika, snalaženja u socijalnim prilikama, objašnjava Branka posledice tretmana osoba sa smetnjama, koji se polako prevazilazi. I danas se Bojana ne sporazumeva rečima, već sistemom znakova koji svedoče da sve shvata. Ona je mnogo funkcionalnija od zvanične kategorizacije.



Snežanu je Branka preuzela lane. NJen nadimak potiče iz Sremske Mitrovice, gde je odrasla, a nakon smrti staratelja 2000. stacionirana je u Kulinama. Ja sam Nemica, Šokica se upliće u objašnjenje, želeći da pojasni da je rođena u Berlinu. Bez štitne žlezde, što se odrazilo na njen rast i izgled deteta, premda su joj 43 godine. I njena dijagnoza je obeležena niskim količnikom inteligencije, pa se kao dete i oseća. I sve planove stavlja u kontekst kad porastem. Zato Bojanu-Bokicu i Snežanu-Šokicu, i zovem devojčicedevojke.

Po struci ekonomista, sa radnim mestom u Toplanama Leskovac, sama sa dva odrasla sina, i moram da primetim neverovatno lepa, Branka bi mogla da vodi sasvim drugačiji, slobodan život. Tako su mislili i njeni prijatelji i poznanici, šokirani činjenicom da se prihvatila specijalnog hraniteljstva. A ona je, nakon edukacije za ovaj vid socijalne zaštite, otišla na izlet koji joj je promenio poglede. U organizaciji Dečjeg srca iz Beograda, pošla je u Kuline.

Izlet je, kaže, bio čudan, zajedno sa decom iz Doma oni su krenuli da se pentraju po Jastrepcu. Deca su padala, bauljala, puzila, uspon kozjom stazom dugo je trajao, ali niko nije odustao, priča Branka. Onda im je organizator objasnio svrhu tog poduhvata, da će im život biti ovako težak budu li postali hranitelji dece ometene u razvoju. Branka se nije dvoumila, prigrlila je Bojanu, koju niko drugi nije hteo. Tada nije mogla ni da nasluti da će je voleti gotovo više i od rođene dece.

NJena duša je tako čista, dobra, hvali je, a lice joj ponovo poprima blaženi izraz. Jedino što maloj treba je ljubav i njeno neuzdržano ispoljavanje. Ali, ni u tome dete nije nasrtljivo, pa kad Branka posluje po kući, ono ručicu prisloni na obraz što znači poljubi me, pomazi me. Umesto artikulisanog glasa, Bokica kad isplazi jezik ispušta zvukove kao kad prede neka prefinjena mašina, što je osobenost njenog Daunovog sindroma.

Šokica je sasvim drugačija, i po temperamentu, i po načinu komuniciranja. Ona je brbljiva i ka svima otvorena. Dobro se snalazila i u Domu u Kulinama, tamo je čak imala i simpatiju, Pedu, koji je o njoj brinuo, vodao je, obuvao, donosio jelo, kupao. Međutim, kad se pomenu Kuline, Šokica odbija čak i mogućnost kratke posete. Nepoverljiva u početku prema novom, ona sada voli samo Branku, što ilustruje jakim zagrljajem. Stoga je Branki teško da prikrije da joj je ona druga ljubimica, jer jedini mali razdori među devojčicamadevojkama, proističu iz ljubomore.

Bojana je brzo učila socijalne veštine, Šokica se brzo prilagodila, pa je jedina teškoća koje se Branka seća hodanje po snegu. Ni jedna ni druga ovo nikad nisu iskusile pre dolaska u Leskovac. To je sada problem pri planovima za zimovanje, ali im zato ostaju letovanja. Ovog jula sve tri su bile u Igalu, na opšte podozrenje bliske okoline kako će se snaći. A one su se od svih najlepše ponašale na plaži, ceo grad nas je upoznao i pozdravljao u večernjim šetnjama, ta reakcija je sledila za čuđenjem, prikrivenim pitanjima da li su to njene ćerke, a potom i otvorenim zapitkivanjima, tad već dobronamernim.

Na povratku, autobus je prošao kraj Berana, rodnog Bojaninog mesta. U tom smeru, na nepoznatu adresu roditelja lišenih starateljstva, Branka je uputila misao: Bože, kakvo ste divno dete ostavili. Bez optužbi, jer da nije bilo toga, ni njen život ne bi bio ovako ispunjen. Da ne pominjemo da bi devojčice-devojke imale sasvim drugačiju sudbinu. Teško da bi se njima neko toliko bavio, recimo, lakirao im nokte na nogama, što sad čine od radosti Brankini sinovi. Oni su mi bili podrška od početka, na tome im je Branka zahvalna.



Najveći deo uspeha, Branka ipak pripisuje disciplini. Nekoj čudnoj njenoj vrsti, pa kad Šokicu spopadnu bubice, hraniteljka joj da da veze, jer je to smiruje. Vezu je Sremicu-Berlinku još kao malu naučila baka, koje se, kao i dede, s toplinom seća. Ostalo je bilo u senci grubosti i ko zna još čega. Kad na televiziji spomenu drogu, ona kaže od toga je moja mama umrla, Branka te navode prima sa rezervom. Sa relativnom sigurnošću zna da je tu bilo puno svađe, i još mnogo druge dece. Trebalo je puno ljubavi i nežnosti da se rane srca zaleče.

Međutim, ljubav i nežnost ne podrazumevaju popustljivost, pa nekad padnu i kazne. Za neposlušnost nema gledanja serija, nema jednostavnih igrica na internetu. Red i disciplina su veliki prijatelji odgoja, tako misli Branka. Zato, kad devojčice-devojke rasklone ostatke ručka, i odu u kupatilo da operu ruke, Branka im miriše dlanove. I vraća ih u toalet, nezadovoljna učinkom, odnosno, prenebregavanjem sapuna. Kad postupak ponove kako treba, ljubi im ručice. Šokica se grleno smeje, a Bokica prede. I namešta Branki kosu, voli kad joj je skupljena u punđu.

Još jedno pitanje spada u domen uzrasta između detinjstva i zrelosti, a to je seksualnost. Ni to u domu Kostića nije tabu - tema. Ova mala (pokazuje na Bokicu), smejulji se kad vidi obnažene fotografije. I Šokica bi nešto u tom smislu uradila, iako se uvek postidi na reč seks, bez oklevanja će Branka. I stvarno, kad na Šokicino uvo šapne spornu reč, ova pokrije usta šakom, zatvori oči i zasmeje se. Neću to nikad, izričita je, iako bi da se uda kad poraste. Makar morala da pere, pegla, razvlači kore, kako joj Branka preti, znajući njene slabosti. Da bi najradije da gleda TV i veze. Lakoća s kojom Branka s njima o ovom govori pred nama, zapanjuje i razoružava.

Neki još uvek misle da ja sve ovo radim zbog novčane nadoknade, na Brankino prelepo lice navlači se senka. Tih 40.000 dinara ništa je spram onog što pruža. Najbolju obuću, jakne, najkvalitetniju hranu, ponekad i u elitnim restoranima, jer ona se njima diči, neće da ih krije. Uživa kad im je komotno, objašnjava, srećna kad su i one srećne. A njih u sadašnjoj svakodnevici sve usrećuje, od prepodneva u dnevnom boravku udruženja Duga, preko slaganja tek opranog veša, do odlaska na koncerte i u posete. Branka ne ide tamo gde i one nisu dobrodošle, i nikad ne dozvoljava da budu povređene i potcenjene. Tako potpuno konkretno doprinosi društvenom razvoju.

Ponekad se umorim, priznaje, a od umora i zaplačem, što nije čudno s obzirom na to da ustaju u pet, a na počinak odlaze posle ponoći, uz obaveznu popodnevnu dremku. Čim malo odspava, ponovo je ona stara, kao nova. U retkim trenucima slabosti sokoli je misao o tome šta dve njene devojčice-devojke ne bi imale da su ostale u Kulinama. Neka deca nikad neće videti sneg, more, osetiti zajedništvo porodice. Užas jedan, zaključuje.

Jedino što Branki nedostaje su putovanja. I kad bi imala auto, ne bi bilo lako da se sa Šokicom i Bokicom uputi negde daleko. U sve te zemlje o kojima sanja. Jer, sinovi su joj prezaposleni, a društvo nije predvidelo instituciju privremene zamene za hraniteljstvo. Niti je dovoljno bogato da organizuje zajedničke boravke u dalekim destinacijama. Šta oči vide, to je jedino vredno, pomaže se narodnom mudrošću da iskaže svoj jedini manjak. U svemu drugom, bogatija je od ostalih, u to je sigurna.

U svetlosti toga jedino joj je razumljivo što je baš ona dobila Oktobarsku nagradu grada Leskovca. Prvo skeptična da li je zaslužila, potom svesna da najbolje radi svoj posao, a onda i da može biti dobar primer drugima. I dalje, uglavnom, ubeđenim da oni tako nešto ne mogu.

Sad kad samo pomislim na razdvajanje, srce mi se stegne, kaže Branka. Hoće da se raspukne, čim joj padne na pamet šta će biti sa Bojanom i Snežanom, ako joj se nešto desi, a njoj je 56. Tu ne bi pomoglo ni usvajanje, o čemu intenzivno razmišlja, to bi samo olakšalo operativne radnje. Ne bi morala za svaku sitnicu da konsultuje Centar za socijalni rad. Rešenje tog problema koje trenutno nudi država je nazad u instituciju. Gde bi ponovo bile bez dovoljno brige i ljubavi.

Po odlasku, ne možemo da se dogovorimo telefonski ko je kome više ulepšao dan. Mi ćemo se njih tri setiti čim ugledamo Šokicin poklon cvetni goblen. NJihovi emotivni procesi se, opet, ne vezuju ni za šta materijalno.



Briga društva

U septembru ove godine u ustanovama za smeštaj, od765 dece i mladih,njih429 je bilo sa smetnjama u razvoju, prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. U istom periodu, 439 pripadnika ove populacije, bilo je smešteno u hraniteljskim porodicama, dok je pre pet godina čak 70 odsto dece i mladih ometenih u razvoju bilo institucionalizovano. Pomak ka njihovom izmeštanju iz ustanova, rezultat je procesa deinstitucionalizacije, koja se kod nas ubrzano unapređuje razvojem usluga u zajednici za decu sa smetnjama u razvoju.