Welcome to America

Zadnjih osam godina mi je pogled na Obamin lik, ispod kojeg piše „Welcome to America“, bez iznimke uspijevao razvući lice u osmijeh. Pomislila bih: Da, bez obzira na sve, ovo je dobra, ili, barem, podnošljiva zemlja, kad ima ovakvog predsjednika. Blag, mudar i obrazovan. I muzikalan! Predsjednik koji pripada manjini, a kojeg je izabrala većina! Mnogo prije nego što je postao predsjednik, napisao je divnu knjigu koju sam čitala svom malom sinu. (Tko mi je kriv kad padam na dobro složenu rečenicu više nego na bilo koji drugi šarm?) Ovoga puta će me umjesto Obaminog lica dočekati narančasta karikatura, gruba, neslana šala na svačiji račun - zastrašujući podsjetnik da je svijet izgubio razum. Dobrodošlicu u moju posvojenu zemlju će mi zaželjeti čovjek koji želi protjerati naše prijatelje, znance i neznance druge vjere, koji hoće sagraditi visoki zid oko Amerike I tako je sačuvati od svih drugih i drugačijih, čitaj: tamnijih. Sa slike će mi se odvratno ceriti čovjek koji se hvali što žene, čim ih vidi, hvata za međunožje. Čovjek koji nije čitao knjige. Koji je jasno pokazao da je narcisoidni sociopat, koji nastupa isključivo iz dječjeg, nezasitnog „ida“ (kojega mu glupi svijet neprestano hrani sve većim nagradama). Ponosan što je glavni siledžija od kojeg svi strepe jer je grub, neosjetljiv i potpuno neuračunljiv. Kako ću to podnijeti? Hoću li pljunuti u smjeru slike da svi vide? Ili u sebi, tajno? Hoću li misliti o ironiji sudbine koja je svima nama pokazala srednji prst? „Hahaha“, smije se Sudbina, ili neki zastrašujuće cinični bog: „Vjerovali ste da je Amerika drugačija? Da se ono što se dogodilo kod vas ne može dogoditi ovdje? Da ste se spasili, pobjegli od rata i nepravde i mržnje i zatucanosti i primitivizma i nasilja? Vjerovali ste da Amerika ne bira fašiste? E, grdno ste se zajebali. Nema spasa, glupost i zlo svuda pobjeđuju.“ Upire bog tankim i dugim prstićem u naša lica: „Zar niste upravo vi, baš vi, govorili da se sve što se događa bilo kome u svijetu događa vama!? Ili NAMA, kako ste voljeli istaknuti – ne postoje kategorije VI i MI, svi pripadamo istoj kategoriji - MI! Tako ste nešto laprdali s vaše liberalne, nadmene pozicije, niste li? Prisjetite se toga, why don’t you?“, prelazi bog na engleski. Prisjećam se. Radi li se na kraju ipak o našoj gluposti? Ne možemo li, ili ne želimo li vidjeti očito - da svijet jeste nepovratno podijeljen na „mi“ i „vi“! Ta podjela nije ni etnička, ni rasna, ni seksualna, čak ni politička. Što onda dijeli ta dva nespojiva svijeta? Knjige koje smo mi čitali, a oni nisu? Pa, ima i vrlo obrazovanih fašista, zar ne? O čemu se, onda, radi? Ne znam. Znam da sam bila slijepa i gluha na takozvani „puls svijeta“, kako u našem (sigurno ne mojem!) ratu, tako i sada, u Americi. Nije mi bilo na kraj pameti da će se najcrnje slutnje obistiniti. Kao što je precizno napisao Aleksandar Hemon: „Mi nismo mogli ni zamisliti ono što se već događalo.“ I zato smo kažnjeni. Narančasto čudovište je došlo da nam da konačnu presudu: Sve vrijednosti u koje ste vjerovali pogažene su. Ovo je „brave new world“, u kojem važe druga pravila. Siledžijska. Najveći gorila (ispričavam se gorilama, divnim bićima koje poštujem), s najviše love, u najvećem zlatnom dvorcu lupa se šakama u prsa i viče: „Ovo je moj svijet!“ Smrt ideje je kao smrt čovjeka. Neprežaljiva. Pred našim očima je umrla ideja o Americi kao zemlji slobode i ravnopravnosti. Kako da živimo bez te ideje? Ta je ideja, ako već ne sama Amerika, bila godinama naše utočište, naša nada, naše uporište. Možda naša zadnja iluzija. I zato ću je probati obraniti. Kad s koferima budem prolazila pored nove narančaste slike, neću je pogledati. Pognut ću glavu i samo proći. Gledat` ću svoja posla. S mislima na Voltera, krenut` ću obrađivati svoj vrt. Reći ću sebi: „I to će proći.“ Kao što prolazi sve. To je ono što mi znamo, a narančasti pajac ne zna. On nije čitao Voltera. Mira Furlan, glumica i autorka knjige Hotel na rasprodaji. Od devedesetih živi u Los Anđelesu, gde je ostvarila zavidan broj uloga Sve vrijednosti u koje ste vjerovali pogažene su. Ovo je „brave new world“, u kojem važe druga pravila. Siledžijska. Najveći gorila, s najviše love, u najvećem zlatnom dvorcu, lupa se šakama u prsa i viče: „Ovo je moj svijet!“ Mira Furlan, glumica i autorka knjige Totalna rasprodaja. Od devedesetih živi u Los Anđelesu, gde je ostvarila zavidan broj uloga