Arhiva

Divno je slaviti kontru

Sandra Perović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 14. februar 2017 | 20:48
Divno je slaviti kontru
Šta je bio glavni povod za nastavak Trejnspotinga? Da li ste oduvek znali da će se dogoditi? Deni Bojl: Imao sam osećaj da je izvesnost toga rasla vremenom, na neki čudan način. Delom kroz razgovore sa novinarima koji su pitali hoće li ikada biti nastavka, delom preko obožavalaca koji su toliko voleli film da bi vas i petnaest godina kasnije zaustavljali na ulici da pričaju o njemu. Sretnete nekoga u londonskom metrou i on vam priča o Spadu. Bio sam oduševljen što se sećaju, jer većina filmova, čak i onih uspešnih, vremenom blede u sećanju ljudi, to je prirodno. Tako da smo pokušali pre deset godina kada je Irvin objavio knjigu pod naslovom Porno. Adaptirali smo je i nije bilo sjajno. Bilo je u redu, ali nekako kao da je samo odrađeno, vrlo očekivano. Kad smo se na to vratili pre dve godine, scenarista DŽon Hodž je napisao nešto mnogo ličnije. Kada je scenario stigao, ja sam znao da će oni pristati ako im ga pošaljem. Uspeo je da zadrži svu četvoricu kao centralne likove. Nijedan lik nije sporedan, to je veoma teško uraditi. I takođe je delovalo kao nešto u šta mogu da utkaju sopstveno iskustvo, iskustvo starenja i šta im se dogodilo, sa poznavanjem likova koje su igrali. Da li ste vi i ostali protagonisti omiljenih antiheroja Juan Mekgregor, DŽoni Li Miler i Robert Karlajl imali rezerve, u smislu toga da ćete odraditi posao podjednako dobro kao i prvi put? Juan Bremner: Apsolutno. Svi smo bili vrlo svesni toga koliko su ljudi uložili sebe u svet Trejnspotinga. To je film u kome se ljudi prepoznaju i identifikuju se sa njim. Da smo ovaj put nešto pogrešili, ljudi nam ne bi lako oprostili. Videli bi to kao da samo želimo da zaradimo na nečemu što je njima bilo dragoceno. Kao da smo založili njihov nakit. I sa tim parama platili sebi kartu za Benidorm ili nešto slično. D. B.: To je nešto što možete videti danas. Obožavaoci su na internetu i postali su vrlo moćni i kritični. Očekuju od glumaca i režisera da priđu kako treba onome što smatraju svojim, nečemu što je njima dragoceno, bilo da su to animirani likovi ili njihovi omiljeni filmovi. Ne možete vi tek bilo šta sa time da učinite, razapeće vas ako uradite sa time nešto loše. Smatraće vas odgovornim. Mislim da je to novina koja se pojavila zbog interneta. Kako biste objasnili Trejnspoting kao fenomen? Iako je snimljen kao mali film, obožavaoci nisu tokom ove dve decenije zaboravili likove, replike, scene, muziku? D. B.: Da, sećaju se. Očigledno da je na sjajan način bio povezan sa velikim delom britanske kulture, muzičke i pop kulture, koju smo hteli da slavimo, kao i sa promenama koje su se u tom trenutku dešavale u britanskom društvu, pozitivnim promenama. Ali mislim da su presudni bili glasovi iz divljine, sa mesta koje je inače marginalizovano, mesta koje je isključeno iz mejnstrim kulture. Bilo je sjajno čuti ove glasove, koji su duhoviti, svaki za sebe, unikatni, originalni, prkosni, kako pričaju o svojim iskustvima sa drogom, prijateljstvom, seksom. Bilo je divno. Kad to dobijete na filmu, prosto ga obožavate, jer mislite: To su glasovi koje želim da čujem. Većina mejnstrim kulture je doterana, ulickana da vam predstavi to jedno jedino viđenje. A ja mislim da je divno slaviti kontru. Samouništenje, osveta i smrtna opasnost prisutni su među junacima i u nastavku. Izgleda da čuvena četvorka nije mnogo toga naučila iz prethodnog iskustva? J. B.: Da, ali svi se mi borimo da prevaziđemo stvari koje mrzimo i preziremo kod sebe. Opsednuti smo stalnom borbom između uspeha i neuspeha, kao ljudi. Za mene je to sport, igrani prikaz uspeha i neuspeha, nešto čime je naša psiha opsednuta. To se odnosi na svaki aspekt našeg života. To je samo ideja uspeha i neuspeha, ne postoji stvarno. Ni uspeh ni neuspeh zapravo ne postoje. To je samo kao mentalna petlja u kojoj smo izgubljeni. Ona nas nekako vodi kroz život. I mislim da svi momci osećaju nekakav gubitak, svi imaju te neke ogromne rupe u životu. Zatičemo ih u trenutku kada shvataju da su razmetanje njihove mladosti, neuništiva muškost i seksualnost koje su nosili kao odlikovanja, dvadeset godina kasnije samo prazan oklop koji nose sa sobom. I sada traže načina da izađu iz toga.