Kraj duple igre

Iz Podgorice za NIN Bog je izmislio rat kako bi Amerikanci naučili geografiju - govorio je Mark Tven. Svakako će imati posla za lekciju o Crnoj Gori, novom vojnom partneru, čiji potencijal i veličinu, pored nule, američki mediji najčešće opisuju i pridjevom – majušna. Uprkos najavama koje su izazivali i jezu, na Cetinju je u prošli petak sve izgledalo kao dogovoreni sparing i nekako dopola. Poluprazna Bajova ulica sabrala je nekoliko stotina protivnika NATO-a, uglavnom poslanika i pristalica Demokratskog fronta. Poluzapaljivi govori okončani su zaklinjanjem na nemirenje sa ulaskom Crne Gore u Alijansu bez referenduma i obećanjem da će se to promijeniti kada dođu na vlast. A onda su se na poziv lidera Andrije Mandića mirno razišli, ostavljajući na ulici nagorelu plavetnu zastavu. Stotinak metara dalje, polupuna skupštinska sala (može i obrnuto), sabrala je 42 poslanika vladajuće koalicije, plus četvoro socijaldemokrata sa Rankom Krivokapićem na čelu, koji je na trenutak prekinuo bojkot da bi glasao, smatrajući da je NATO njegova strana obale na koju je preveo Mila Đukanovića. Egzaltacije o Crnoj Gori u društvu najboljih, najbogatijih i najrazvijenijih i pjesničke uzlete o vučici na pjeni od mora, prizemljio je partibrejker Krivokapić tvrdnjom da je konvertitska vlast u stvari „u NATO ućerana“ i da je to jedina zemlja koja je od poziva u Alijansu nazadovala, umjesto da napreduje. O pristupanju Crne Gore NATO-u još bi trebalo da se izjasni španski parlament, pa će za mjesec dana kompletni dokumenti biti pohranjeni u arhivi američkog Senata. Tako je okončana i dupla igra crnogorske vlasti, koja je do prije tri godine, uprkos sopstvenim proklamacijama, uporno namigivala i Moskvi. Stremljenje ka evroatlantskim integracijama zapisano je u Deklaraciji o nezavisnosti juna 2006, a zatim i u preambuli novog ustava. U novembru iste godine Crna Gora je pozvana u Partnerstvo za mir. Kroz takozvani Individualni partnerski akcioni plan (IPAP) konstatovan je napredak, pa je u decembru 2009. dobila poziv za MAP, mehanizam koji se dodjeljuje državama koje teže da postanu punopravne članice. Bio je to period u kojem je i evropski i NATO put uglavnom tekao paralelno i sporo, uz ozbiljna upozorenja da je vladavina prava ključni uslov na obje trase. Dva su samita NATO zato prošla, 2010. u Lisabonu i 2012. u Čikagu uz poslovične konstatacije o napretku. Do ubrzanja dolazi tek poslije 2013, kada su pritisci sa istoka prepoznati kao ozbiljno breme. Paralelno sa putem ka NATO-u, zagrljaj u koji je Đukanović još ranije ušao sa Rusima kroz brojne finansijske aranžmane postajao je čvršći. Pokušavajući da što duže sjedi na dvije stolice, njegova DPS je 2011. čak sklopila ugovor o strateškom partnerstvu sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom. Iako su ruski zvaničnici, trudeći se da izgledaju suzdržano, izjavljivali kako im se odluka Podgorice ne sviđa, ali da poštuju njeno opredjeljenje, javno su demonstrirali da im crnogorska vlast duguje i da tu ima i škakljivih tajni. Kada je Crna Gora bila primorana da provjerava porijeklo novca ruskih investitora, ostala je misteriozna izjava tadašnjeg ministra za vanredne situacije, sada šefa ruske odbrane Sergeja Šojgua o stotinama miliona eura koje su sa ovih prostora sklonjene u Moskvu. „Pa vas nijesmo pitali odakle vam“, rekao je on. Dva događaja, u međuvremenu, najavila su ubrzanje procesa. U drugoj polovini 2011. tadašnjem premijeru Igoru Lukšiću američke vlasti uručile su spisak službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), koji rade za Ruse. On je o tome obavijestio i druge iz državnog vrha, kolebao se, a na ponovljeno insistiranje Vašingtona odlučio da krene u smjene u ANB-u. Tada je umalo i sam stradao. U dnevnim novinama Dan pojavio se listing sa njegovim navodnim kontaktima sa šefom narko-kartela Darkom Šarićem. Lukšić je ekspresno dokazao da je riječ o falsifikatu, a istraga je utvrdila da je sporni listing poslat sa internet adrese iz blizine zgrade ANB. Uspjelo mu je da smijeni sporne osobe, ali za njihovo odstranjivanje iz službe trebalo je više vremena. Rusi su polovinom 2013. zatražili luku Bar za vojnu bazu. Socijaldemokrate, bivši Đukanovićevi partneri u vlasti, sada otkrivaju da se vlast kolebala i tri mjeseca nije odgovarala, te da se onda „iznenada“ iz SAD pojavio zahtjev da se ispita korupcija teška 7,5 miliona eura prilikom prodaje crnogorskog Telekoma, uz sumnju da je umiješana i Đukanovićeva porodica. Rusima je zahtjev odbijen, a bijes Moskve demonstrirao je ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Čepurin, koji je crnogorski put u NATO nazvao „majmunskom politikom“. Rukavice su skinute. Moskva je ubrzo Đukanovića označila kao otvorenog neprijatelja. Do brzopoteznog prijema u NATO te godine na samitu u Velsu, ipak, nije došlo, a strana štampa je kao razlog navela da je crnogorska tajna služba još kontaminirana ruskim elementom. Poziv je uslijedio 2. decembra 2015, a pristupni protokol je potpisan 19. maja 2016. Od tada, neke od članica imale su još jedan neformalni zahtjev: da Đukanović sa svojim kosturima u ormaru - ode. Neprijatnu poruku mu je, navodno, saopštio američki potpredsjednik Bajden, a on se povukao, ostajući nedorečen, da li namjerava da se iduće godine kandiduje za predsjednika. Zapad je, u međuvremenu, pozivajući se i na svoje izvore, prihvatio interpretaciju vlasti o umiješanosti Rusije u pokušaj oktobarskog prevrata, za koji bi narednih dana sud trebalo da odluči o predlogu optužnice. O posljedicama ulaska Crne Gore u NATO svi imaju svoju računicu. Alijansa je odaslala poruku o otvorenim vratima, a sada kontroliše i posljednje parče obale od Baltika do Istanbula. Moskva je zaprijetila, kao da je Staljin ustao iz groba: „Zadržavamo pravo da donosimo takve odluke koje su usmjerene na zaštitu naših interesa i nacionalne bezbjednosti“. Crnogorska vlast je optužena da je eksponent spoljnih sila „koje teže da prodube postojeće linije razdvajanja u Evropi i na Balkanu, zabiju klin u prijateljske odnose Crnogoraca sa Srbima i Rusima“. Ekonomski pritisak prvi je korak. Nekoliko ruskih ministarstava svojim turistima uporno objašnjavaju da ne idu u Crnu Goru, jer su plaže pune fekalija, a njihova bezbjednost ugrožena. Hoteli u Crnoj Gori uglavnom su rezervisani za ovu sezonu. Strahuju vlasnici pansiona. Prošle godine od ukupno 1,5 miliona turista bilo je rekordnih 300.000 iz Rusije. Agencija Rospotrebnadzor iznenada je pronašla plastiku i pesticide u crnogorskom vinu i zabranila uvoz. Proteklih pet godina u Rusiji je bez problema prodato pet miliona flaša, deset odsto proizvodnje i petina ukupnog izvoza. U propagandi koja sipa iz Moskve, stiglo je i upozorenje da je crnogorskim građanima stavljena davilica oko vrata, jer će izdvajati dva odsto BDP-a za odbranu. To je oko 70 miliona eura i taj iznos trebalo bi da Crna Gora dostigne 2024. Ministarstvo odbrane ove godine potrošiće 45 miliona. Dodatni i za sada jedini trošak za NATO je 450.000 eura članarine. Trenutno je 18 crnogorskih vojnika u misiji u Avganistanu i teško da se taj broj može ozbiljno povećati u dogledno vrijeme. Pored bezbjednosnog okvira, koji bi trebalo da bude štit i od regionalnih avanturista što prijete prekrajanjem granica, događaji koji slijede pokazaće i šta je još dobila Crna Gora, a šta je Đukanović ukalkulisao za sebe lično. Građanska opozicija, koja je i do sada bila za NATO, vjeruje da je on potrošio posljednji adut, i da se kroz borbu za vladavinu prava, odnosno demontiranje korumpirane vlasti sada može zadobiti snažnija podrška Zapada. Demokratski front u novim najavljenim protestima za izbore neće se odreći ekskluzivnog zastupnika srpskih, ali i ruskih interesa. Izgleda isto, samo je drugačije.