Kad čujem kultura, stavim šlem na glavu

Na kraju sezone, Filozofski teatar na Sceni „Raša Plaović“ ugostio je Borisa Budena, jednog od najbritkijih umova Balkana, filozofa i publicistu, a razgovor je vodio Srećko Horvat. Buden je na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao filozofiju, uz dopunske studije marksizma, a doktorirao teoriju kulture na univerzitetu Humbolt u Berlinu, gde trenutno živi i radi. Objavio je više knjiga i studija iz područja filozofije, politike, lingvistike i teorije kulture i umetnosti. Teme filozofskog teatra bavile su se pitanjima današnjice - poraz socijalističkog projekta, ideologija postkomunističke tranzicije, istorijski revizionizam, današnji nacionalizmi u Evropi i na Balkanu, evropski fašizam i današnji „antifašizmi“, mit o dva totalitarizma, korupcija globalnog kapitalizma, nadideološka idila neoliberalizma i rasistički elitizam građanskih klasa. I na kraju, postaviće pitanje da li je na ovim prostorima uopšte moguće u skorijoj budućnosti zamisliti neku novu socijalističku revoluciju? Da li je realnost na ovim prostorima toliko nezamisliva da je nemoguće zamisliti i realnu revoluciju? „To što ljudi doživljavaju kao realnost uvijek je ideološki posredovano“, veli Boris Buden na početku razgovora. „Tako oni na primjer vjeruju da je njihova nacionalna historija nešto realno, štoviše, uvjereni su da je stanje u kojem žive na neki način rezultat te nacionalne historije. Kao u nekom halucinatornom deliriju oni direktno povezuju recimo cara Dušana ili u narativu hrvatske ’tisućljetne povijesti’ takozvane hrvatske kraljeve, s društvenim odnosima postindustrijske epohe, neoliberalnog kapitalizma, globalizacije, postkomunističke tranzicije, itd. Ne samo da se ti likovi iz prošlosti, koji su i sami uglavnom proizvodi mašte, ljudima u njihovoj realnosti ukazuju kao njihovi suvremenici; oni opravdavaju tu realnost kao logičnu i jedino moguću. Svako dijete u školi je naučilo ispričati priču od cara Dušana do Beograda na vodi, ali samo rijetki među odraslima i obrazovanima u stanju su ukazati na realnu genealogiju socijalnog, ekonomskog i političkog stanja u kojem žive. Konkretno, na vezu između globalnih odnosa ovisnosti i eksploatacije s jedne i procesa koji se odvijaju na lokalnoj razini s druge strane, kao, na primjer, kriminalna privatizacija odnosno korupcijska sprega između političkih elita i predatorskih privatnih interesa koji su tu privatizaciju omogućili. To su okolnosti u kojima nam se Beograd na vodi javlja kao realizacija Dušanovog sna. Pa ti sad budi protiv“. Kako se prihvata takva realnost - da li previše ravnodušno - i kako vi kao filozof i pisac to razumete? To što ljudi kod nas danas zovu realnost samo je druga riječ za odsutnost bilo kakve alternative, pa, u skladu s tim, opcija neprihvaćanja te realnosti ne izgleda im realna. Tako je barem bilo do sada. Međutim, čini se da to stanje polako iscrpljuje svoju historijsku legitimaciju. Epoha postkomunističke tranzicije na ovim prostorima dolazi svome kraju. NJena obećanja ukazuju se danas kao iluzije i to iluzije nametnute s predumišljajem. Iza velikih riječi o demokraciji, o individualnoj i nacionalnoj slobodi, o slobodi poduzetništva, vladavini pravne države, itd. riječi koje su svojedobno kao nešto samorazumljivo implicirale nadolazak još nezapamćenog prosperiteta i blagostanje – sjetite se samo onih najava da će Hrvatska kad se oslobodi komunizma i Jugoslavije postati Švicarska – dakle iza svih tih fraza ukazuje se, postepeno ali nezaustavljivo, gorka istina ideološke manipulacije, ekonomske eksploatacije, općeg društvenog i političkog podjarmljivanja, i ono što je najgore, istina historijske regresije. Nevjerojatno ali istinito, većini ljudi na ovim prostorima danas je gore no što im je bilo u takozvanom komunističkom totalitarizmu bivše Jugoslavije. Ukratko, sve više njih u sve većoj mjeri doživljava sebe kao gubitnike tog tranzicijskog procesa, kao bezrazlože žrtve jednog projekta s kojim nemaju nikakve veze osim one da su ga svojom naivnošću omogućili i legitimirali. A što se mene tiče, ja ne samo da dijelim taj osjećaj, ja pomažem da se on što više raširi. U mjeri u kojoj to mogu, naravno. Da li su umetnici ti koji prvi treba da pruže otpor? Da li od njih kreće? Pa ne znam baš da su umjetnici ti koji će prvi pružiti neki otpor. Prije mi se čini da je većina umjetnika prilično konformistički raspoložena i da živi i radi unutar ideološkog mejnstrima. Ne sjećam se baš da su nam se masovno pridružili kad smo devedesetih u zagrebačkom Arkzinu pružali veoma konkretni otpor hrvatskom nacionalizmu. Čast izuzecima, koji su, na sreću, bili među najboljima, ali ipak većina se držala po strani. Ni u vezi s današnjim društvenim angažmanom naših umjetnika ne treba imati iluzija. Društveni angažman nekog našeg umjetnika možda tom umjetniku ili umjetnici može osigurati međunarodno priznanje i karijeru, ali teško da će promijeniti išta u konkretnim društvenim odnosima u kojima se taj angažman odvija. Kako vidite fenomen pristajanja i otpora, u Srbiji i Hrvatskoj? Mislim da se tu stvari ubrzano mijenjaju i to nabolje. Očigledno je da je stasala jedna nova generacija mladih ljudi, ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, nego na čitavom eksjugoslavenskom prostoru, koja odbija pasivno prihvatiti status quo, odnosno pristati na ideološke ucjene u vidu optužbe da svaka kritika liberalno-kapitalističkog sistema i naših nacionalizama kao njegove ideološke legitimacije nužno završava u zazivanju totalitarističke prošlosti. Riječ je o generaciji koja danas iznalazi nove oblike političkog i socijalnog angažmana s onu stranu očigledno dekadentnog sistema partijske demokracije i preuskih okvira nacionalne države. NJima ne preostaje ništa drugo nego da se oslone na svoju vlastitu društvenu i političku kreativnost. Od starijih generacija oni ne mogu naučiti ništa, osim možda to da ne ponove njihove neoprostive gluposti. Oni moraju obraniti svoje pravo na budućnost koju im njihovi roditelji već četvrt stoljeća sistematski uništavaju, pri čemu su gotovo uspjeli. Kako, posmatrajući iz Berlina, vama izgledaju eksjugoslovenski prostori u njihovom odnosu prema Evropi? I vrijeme Evrope kao neupitne destinacije historijskog razvoja, što je bila od takozvanog pada komunizma naupitna politička paradigma evropskih postkomunističkih zemalja također je prošlo. I ta Evropa danas baulja u onome što je ludi Tuđman nazvao bespućima povijesne zbiljnosti, drugim riječima ne zna kud će ni što će sa sobom. Ne zna ni hoće li čitava dočekati jutro. To je moment otrežnjenja za sve koji su sasvim nekritički vjerovali u članstvo u Evropskoj uniji kao rješenju svih svojih problema, ali je također šansa za samu tu Evropu da se suoči sa svojim vlastitim demokratskim deficitima, s odnosima dominacije i eksploatacije među svojim članicama, s mračnim antidemokratskim perspektivama koje dolaze iznutra, a ne s nekog neevropskog Balkana. Upravo u otvorenom suočavanju s Evropom kao otvorenim problemom, a ne kao univerzalnim rješenjem, kako za one unutra tako i za one izvana, moguće je ponovo dati smisao evropskom projektu. I to samo kroz radikalnu demokratsku rekonstrukciju današnje Evropske unije. U međuvremenu, ona ostaje za sve s ovih naših prostora ono što je i do sada bila, važna instancija u procesu intergacije naših prostora u globalni kapitalizam, procesu koji je uglavnom završen, bez obzira je li netko već član Unije ili nije. A što se pogleda iz Berlina na ovu stvarnost tiče, taj pogled može biti jednako provincijalan koliko i pogled iz Beograda može biti globalan. U stvari, važno je je li pogled lijevi ili desni, a ne je li iz Beograda ili iz Berlina. Da li nam nedostaje kritika? Zvuči paradoksalno, ali na ovim našim prostorima ne nedostaje radikalne društvene kritike. Dapače, ta kritika je ono najbolje što se na ovim prostorima u zadnjih četvrt stoljeća proizvelo. Problem je, naravno, u tome da ona nije imala nikakva društvenog efekta. Koliko god je ona uspjela jasno prikazati sve tranzicijske zablude, razotkriti sav kriminal, korupciju, moralnu iskvarenost i glupost kako elita tako i masa, odnosno ukazati na historijsku besperspektivnost situacije u kojoj živimo, ništa se nije promijenilo. Problem očigledno nije u kritici samoj, nego u njenom adresatu, takozvanom društvu. Problem je u tome da se to društvo više ne odaziva na kritiku, da se je ono, kako izgleda, definitivno raspalo. Tko god danas još uvijek vjeruje da živi u nekakvom društvu čini se da je u krivu. Živimo sami, u familiji, u naciji, u crkvi, u ovoj ili onoj kulturi, ovom ili onom identitetu, ali ne živimo više u društvu. Društveni karakter naše kritike moguće je obnoviti samo konkretnom političkom akcijom, otvorenom borbom, organizacijom i mobilizacijom u interesu nekog društva budućnosti. Da li kulturna scena na prostorima eks-Jugoslavije razmišlja o stvarnosti i na koji način? Razmišlja, dakako, ali uglavnom promišlja tu stvarnost unutar zadane ideološke paradigme i nije sposobna osloboditi se svog standardnog konformizma. Ne razumijem zašto netko još uvijek misli da su ljudi koji rade na toj kulturnoj sceni pametniji, pošteniji, odlučniji ili hrabriji od drugih, onih koji rade u privredi, politici, koji okopavaju kukuruze, voze kamione ili sjede za kasama trgovačkih lanaca? Kultura, u tradicionalnom smislu neke posebne sfere u društvu, a i u smislu industrije odnosno institucija od posebnog državnog interesa, dio je problema a ne rješenja. Iz te sfere kulture, posebice u smislu nacionalne kulture, proizašli su najmračniji umovi naše nedavne prošlosti koji su svoje narode upropastili gore nego takozvani tuđinski gospodari. Kad čujem riječ kultura, stavim šljem na glavu. Da li onda smatrate da kultura ne može ama baš ništa da uradi po pitanju buđenja iz ravnodušnosti? Kako vi kao mislilac možete tome da doprinesete? Ta letargija je, kao što sam već rekao, posljedica nemogućnosti da se zamisli neka alternativa i to u epohalnom smislu. Kultura, a ni pojedini kritički mislioci, nisu ti koji će smisliti odnosno ponuditi tu alternativu. Ona se mora izboriti u društvenoj praksi, jer ona nije naprosto neka nova originalna ideja nego rezultat društvene borbe. A moj skromni doprinos toj borbi vidim u mom konzekventnom odbijanju da prihvatim ideologiju postkomunističke tranzicije, da priznam historijsku legitimnost vladajućih elita bez obzira na masovnu demokratsku podršku koju još uvijek dobijaju. Ja sam u intelektualnom smislu gurnuo nogu u vrata i držim je da se do kraja ne zalupe. Ali nisam ja taj koji će ih širom otvoriti. Ni intelektualci ni kultura nisu ti koji otvaraju vrata budućnosti. Šta je zadatak filozofa danas, pogotovo onoga ko se bavim promišljanjem kulture i društva? Da li „politička elita“ uopšte sluša glas mislioca? Iako je pitanje jesu li naše elite više kompradorske, dakle lokalni mehanizmi transmisije imperijalnih interesa, ili su više kriminalne, još uvijek otvoreno, u oba slučaja one nisu pravi adresati društvene kritike odnosno intelektualnog angažmana. Mislim da smo došli do onog stupnja na kojem nam nacionalne elite zapravo više ne trebaju. One se danas samo održavaju na životnoj iluziji nacionalne suverenosti, dok su u stvarnosti neka vrsta modernih čuvara, odnosno goniča robova globalnog kapitalizma. Da bi nam dovukli kapital moraju što jeftinije prodati naš rad. I još nam skupo naplaćuju tu ulogu. A možda bismo bez njih postigli višu cijenu. Srećko Horvat, koji vodi Teatar, napisao je sjajnu knjigu o ljubavi. Šta vi mislite, koliko je pitanje ljubavi danas relevantno? Koliko se bavimo „ljubavlju”? U šta je ljubav mutirala, zahvaljujući politikama ovog prostora? Kakva je to ljubav prema vođi? LJubav je historijska kategorija. Danas volimo drugačije nego prije i nego što ćemo voljeti sutra. Ono što me, međutim, kod ljubavi na ovim našim prostorima najviše zanima jest njena apsolutna prostitucija. Ako je svojedobno Bećković rekao da je Kosovo najskuplja srpska reč, ja bih to danas parafrazirao tezom da je domoljublje najjeftinija hrvatska riječ. Ali to vrijedi i za sve ostale. Od silne ljubavi prema domovinama ljudi su kod nas zaboravili voliti svoju djecu. Dok su za domovinu rušili, palili, ginuli i ubijali, što su namirili svojoj djeci? Dugove i perspektivu emigracije. Koliko je pitanje nacionalizma danas uopšte debatno? U kojoj meri se razlikuju u Evropi a u kojoj na Balkanu? Da li se treba plašiti nacionalizama, iako oni treba da budu zapravo vodilje jedne nacionalne ideje? Nacionalizam po sebi ne postoji. I to je historijska kategorija. Može imati emancipacijsku funkciju, kao što se može pretvoriti u fašistički teror. Ja mislim da je emancipacijska funkcija nacionalizma na ovim našim prostorima jednom zauvijek potrošena. U Hrvatskoj, na primjer, nacionalisti bi najviše učinili za svoj narod kad bi ga napokon prestali oslobađati, od srbočetnika, jugokomunista, od Balkana, Istoka ili od zajedničkog jezika. U tom smislu valja razlikovati historijsko ustaštvo od suvremenog. Današnji ustaše neće povaditi kame i krenuti u Jasenovac klati srpsku nejač. Ali će zato uspjeti do kraja uništiti svoju naciju, u čemu njihovi historijski prethodnici nisu uspjeli 1945, zahvaljujući partizanima koji su im, uostalom, došli glave. Danas više nema partizana da spase naciju od ustaške ljubavi. Dakle, da definiramo suvremeno ustaštvo: ono je naprosto kvalitativni moment u historijskom razvoju nacionalizma, moment u kojem taj nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije. To je ono što se danas zbiva u Hrvatskoj. Ali to je ujedno i definicija koja se može primijeniti na druge. Neću puno pretjerati ako kažem da je u tom smislu i Srbija danas ustaška tvorevina. Ili netko možda misli da će srpski nacionalizam napokon odvesti svoju naciju u neslućeni prosperitet. Napisali ste - tamo gde je bilo društvo nastala je kultura. I da li je onda kulturna revolucija revolucija budućnosti? Da budem iskren, mislim da je kultura danas prije jedan kontrarevolucionarni koncept. Mislim naravno na kulturu u identitetskom smislu, dakle u smislu „načina života“, što je ultimativni horizont identitetskih politika. Mislim dakle na onu kulturu na koju misle Srbi ili Hrvati kad kažu da imaju svaki svoju kulturu, odnosno da im se kulture razlikuju. U tom smislu se kultura javlja kao izraz historijske tromosti, odnosno nepromjenjivosti društvenih odnosa u historijskom vremenu. I tu je ta razlika. Dok oni tvrde da treba očuvati kulturu, ja tvrdim da treba promijeniti društvene odnose. Mislim da nema kompromisa između ta dva stava i da ga zapravo ne bi trebalo ni biti.