Arhiva

Bezbožnik, prva klapa

Dragan Jovanović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 29. jun 2017 | 02:06
Bezbožnik, prva klapa
Eeej, čoveče, da je Ana Brnabić, po majčinoj liniji, iz Babušnice! Dobro, ne baš iz Babušnice, već iz Suračeva, babušničkog predgrađa! Bajdvej, mladi teniser Kecmanović prvi junior sveta, takođe je, po majčinoj liniji, iz moje Mokre, odakle je i Agata Kristi, na neki način, i Nikola Tesla, a mene ’ajde da ne računamo! I dokle ćemo, bre, Srbiji da dajemo najbolje kadrove, a da jug Srbije tone sve dublje i dublje u siromaštvo i bedu!? I treba li još nekog dokaza da je Kosmički levak koji je, satelitski, snimila i NASA agencija, tu, iznad mene, iznad mog suvoplaninskog Vidova gde će, kad-tad, sleteti naši vanzemljaci sa Sirijusa!? A samo dan pre Anine, pardon, Vučićeve inayguracije, u Vidovu je, brale, pala prva klapa Bezbožnika. Za tu priliku iskoristio sam, za statiste, goste šestog simpozijuma u Vidovoj akademiji, a tema je bila: „Da li je Isus bio Srbin?“ Ta prva klapa Bezbožnika, majstora filma Miloša Macanovića, bila je raskošna i slična sceni iz Kopolinog Kuma kada mladoženja Soni Korleone, na svojoj svadbi, nateže stojeći svoju negdašnju jebaljku. Dobro, u prvoj klapi Bezbožnika nisam nategao nikoga. Krenuli smo iz sredine filma kada Gospod saopštava Pejči, glavnom junaku, da Isus Nazarećanin nije ni postojao, a da je njegov, to jest, Božji sin – Leonardo da Vinči!? Uostalom, nigde ne piše da snimanje filma mora da počne od njegovog početka! Od prve klape Bezbožnika je, pak, nastala prava panika među srpskim filmadžijama! Jer, niko kao Bezbožnik nema volovska muda, a mudrost Fridriha Ničea. I ne samo to. Bezbožnik je anarhistički, gerilski film, čak i po svojoj produkciji, koji je krenuo u avanturu bez prebijenog dinara u budžetu i podržan je, za sada, samo iz Cepterovog kreativnog studija koji nam je dao opremu! Da, gospodo draga! Bezbožnik je anarhistička subverzija koja će pokazati koliko je domaća, ali i inostrana filmska industrija preskupa i trula iznutra. Još od druga Tita, strasnog filmofila, to jest, od velikog prevaranta Veljka Bulajića, pa sve do naših dana, za snimanje filma bacala se, bespotrebno, velika lova. U glomaznoj filmskoj ekipi treba da se podmiri ne samo zamenik rasvetljivača i zanosač levog i desnog režiserovog muda. Tu je, moj bajo, i zamenik tonca zadužen da toncu češe jajca. Tu su i vozači koji sede na gajbama piva i podriguju dok se snima. Tu je, je l` da, i četa besposlenih kostimografa i šminkera. A sve to režiser, kao kakav faraon, posmatra sa visine dok mu noge u lavoru pere zamenik režisera lično! I onda se još čudimo što su srpski i svetski film u krizi i što se, ove godine, žiri u Kanu mislio da li da, uopšte, dodeli neku nagradu? Da bi bio izvrstan reditelj, scenarista, pa i glumac, moraš, brale, da učiš estetiku od Pitagore, Platona i Aristotela, pa da tako teraš sve do pomenutog Ničea! K. G. Jung, moj guru iz Švice, na sve ovo, dosoljuje: „Sve si u pravu, moj dečače! A kriza svetskog filma počela je odmah posle Čarlija Čaplina! Hoću reći, zvučni film je početak kraja filmske umetnosti! Pojavom reči na filmskom platnu, počinje da se cepa sam film, čoveče! I, ako hoćeš da tvoj Bezbožnik bude zapamćen, tačnije, revolucionaran, on mora biti nemi film! Vrati se tamo gde je Čarli Čaplin stao!“ Naravno da sam poslušao Junga i da je Bezbožnik od prvog kadra – nem! A zanemeće, bogami, i filmska bratija, domaća i strana. Mislim, ovi u Kanu, Berlinu, Veneciji... Ali, moja Crna je, bogzna kako, uvređena: „Koliko vidim, ni meni ni Bilji nisi dodelio, čak, ni neke sporedne uloge. A nema u filmu ni Ane Brnabić iz Babušnice!“