Arhiva

U fokusu dve premijere

Marija Ćirić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 16. novembar 2017 | 02:36
Programske smernice petog festivala BUNT, pored ostalog, pretpostavljaju stimulisanje nastanka novih dela i izvođenja, afirmaciju kamernog muziciranja. U takav koncept neposredno se uklapa jedan od stožernih događaja manifestacije, održan u Skupštini grada: koncert ansambla Metamorfozis, Olivera Trindla (nemačkog pijaniste i značajnog promotera srpske muzike na međunarodnoj sceni), Saše Mirkovića i LJubiše Jovanovića. U fokusu su dve premijere (pod upravom Ivana Markovića). Fa-mi(ly) II Milana Mihajlovića jeste prvo izvođenje, ali je istovremeno i novo lice partiture Fa-mi(ly) iz 2013. (za gudače i klavir), postignuto pridruživanjem još jednog solističkog instrumenta, viole. Sofisticiran i raznolik razvoj motivskog/zvučnog jezgra (izvedenog iz igre reči, vidljive/čujne već u naslovu dela), definiše ovo muzičko tkivo. Swirl Branke Popović (za violu, klavir i gudače), minuciozno dramaturški projektovan sled akustičkih kovitlaca, građenih kroz višestruka narastanja mikroelemenata (strukturnih, dinamičkih...), u završnici prekinutih - uvođenjem inicijalne atmosfere i halucinantnih, klizajućih glasova gudača. Na ovom mestu želimo da podvučemo izvanrednu usaglašenost izvođača, i pored minimalnog vremena prethodno provedenog u zajedničkom muziciranju (saznajemo, Trindl se ansamblu Metamorfozis pridružio na poslednje dve probe). Mihajlovićeva Melanholija (2014), za flautu (izvorno, obou), violinu, violu, violončelo i klavir, poput Fa-mi(ly), čini se, jedno je od onih ostvarenja koja sumiraju autorova prethodna iskustva. Prozračna tekstura postupno se zgušnjava i dobija ubrzanje da bi, umesto očekivanog vrhunca, utočište potražila u bazičnom tematskom materijalu, u govoru linije dodeljene flauti: ovde u neuporedivo sugestivnom izrazu LJubiše Jovanovića. Kamerna simfonija Šostakoviča demonstriraće u potpunosti kvalitete ansambla Metamorfozis: svi mogu da budu solisti, ali poseduju želju za zajedništvom i tome energično pristupaju. Živo prate ideju svog umetničkog vođe, violiste Saše Mirkovića, koji pronalazi novi sadržaj, nova značenja u znanoj partituri. Mirković nije samo vrhunski solista, poseduje, bez sumnje, kapacitete dirigenta; aktivan u komunikaciji (gotovo da pleše), doslovno se predaje publici.