Novi duet za stara vremena

Premda to nitko nije (otvoreno) tražio, Aleksandar je Vučić u Zagrebu (javno) obećao da će uvesti „moratorij na teme iz prošlosti“ (barem sa službene srpske strane). Time se, hoćeš-nećeš, ponajprije priznaje da je politička nomenklatura na obje strane svoju inspiraciju za sukobe nalazila u prošlosti (što su uglavnom svi znali; mnogi su čak i uživali u tomu), ali istovremeno se daje do znanja da se (i ovaj) problem može riješiti naprosto dobrom voljom moćnika. Baš se o tomu - više o moćnicima, no o dobroj volji – zapravo i radilo za Vučićeve posjete Zagrebu. Dvoje se je predsjednika uporno ponašalo kao da je 1996, te oni (a ne Granić i Milutinović) započinju normalizaciju poratnih odnosa, kao da se – svim usponima i padovima unatoč – otada doista ništa nije događalo između dvije države – i nacije. NJihovo prebivanje u osebujnoj inačici realnosti, koju su sami izmislili, omogućeno je, dakako, neukusnim sluganstvom „medija“ s obje strane (sa zanemarivim iznimkama). Briljantno besmislenim riječima Kolinde Grabar Kitarović: „dogovorili smo se da ćemo razgovarati“, sažeta je ta oprizemljena metafizika početka (koji, zapravo, dolazi na kraju čitavoga jednoga mukotrpnog razdoblja). Početak je, dakako, određen personalno - sadašnji će duet, navodno, učiniti ono pravo, što svi drugi, raniji, eto nisu bili u stanju. A posebna je uloga aktualnoga para u tomu što odlično odgovaraju nacionalističkim pripovijestima dviju strana. Vučić je, s hrvatske strane gledano, idealni kandidat za taj početak, jer je istovremeno nedvojbeni moćnik s „one strane“ i političar s jasnim nedostacima četničke prošlosti, koja, njegovim neukusno patrijarhalnim izvrdavanjima nasuprot, nema nikakve veze s porodičnim nasljeđem (nije četništvo genetski prenosiva bolest, nego s njegovom službom kod Šešelja); Grabar Kitarović je, sa srpske strane motreno, podobna baš zato što je nemoćna, jer - za razliku od Vučića – ne može nadići ustavna ograničenja svoje funkcije, ali, opet, i zato što je izabrana na jasnoj retorici protivljenja suradnji „u regiji“, što se intimizirala s radikalnom, protusrpskom desnicom, protivila korištenju srpskih čokoladica, itd. Oboje bi, dakle, trebali napustiti svoju prošlost „u ime budućnosti“ (u Zagrebu mediji, međutim nisu oboma pristupali jednakim aršinom; od Vučića su – s pravom – tražili odricanje od izjava starih dvadesetak godina, od Grabar Kitarović – s krivom – to nisu tražili za, doduše, manje agresivne, ali nedavne izjave). No, bitno je za nacionalistički kontekst nešto drugo. Srbija je hrvatskome nacionalizmu potrebna kao izvor (barem potencijalne opasnosti). Današnja je Srbija, poražena u ratu, zaostala u evropskim integracijama, s polovinom hrvatskoga životnog standarda, u odnosu na Hrvatsku objektivno slabija no ikada, ali Vučić to – za dnevnopolitičke potrebe, barem - kompenzira svojom političkom staturom. I sam ju dodatno napuhava obznanjujući da je mogao (preko Pupovca) spriječiti donošenje jednoga zakona u Hrvatskoj, ali eto, u dobroti svojeg srca nije to učinio. Ipak, ostaje: Hrvatski sabor, barem dijelom, ovisi o političkoj intervenciji iz Beograda. Slabost Kolinde Grabar Kitarović stvara pak (površni) dojam izjednačenosti dviju strana; ostane li se na isključivo međunarodnome planu (iako je Vašington očito i na nju utjecao) pritom nije posve lako razumjeti motive s kojima je srpskoga kolegu pozvala u posjet. Kao što je Vučiću – uz simpatije Vašingtona i Brisela – važno i pitanje skorih beogradskih izbora, Grabar Kitarović, suprotstavljajući se moćnome Plenkoviću, pokušava biti važnim čimbenikom u hrvatskim političkim igrama (za sada prije svega unutar vladajuće HDZ, ali s narednim izborima na pameti). Načelno, hrvatskome je nacionalizmu potrebna i slika domaće slabosti e da bi „opasnost s istoka“ bila uvjerljivija. Naravno, histeriziranja u povodu prošlosti bit će i dalje, realni problemi neće biti riješeni, slijedi novi čin dogovora o pregovorima, možda i novi par prekograničnih plesača političkoga tanga, ali međusobno dohranjivanje nacionalizama ostaje, na žalost, konstantom. Hrvatski filozof, profesor Univerziteta u Zagrebu