Arhiva

Vođe plaćaju cenu kad padnu s vlasti

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 22. februar 2018 | 02:02
Vođe plaćaju cenu
kad padnu s vlasti
Od 1990. imali smo kao političke lidere Miloševića, Đinđića, Koštunicu, Tadića i sada Vučića. Po oceni psihologa Žarka Koraća jedino su Vučić i Milošević autoritarni, Vučić čak autoritarniji od Miloševića. O tome zašto Srbija bira Vođu, ko su ti ljudi koji glasaju za ukidanje lične slobode i dostojanstva, da li će Srbija zbog straha skupo platiti ljubav prema čvrstoj ruci, za NIN govori Žarko Korać, bivši potpredsednik Đinđićeve vlade. Kako se i gde začinje autoritarni mentalitet? U porodici, s neprikosnovenim autoritetom oca koji može uvek da vas kazni bez obrazloženja, s kojim ne možete da vodite normalan razgovor. To je dominantan tip porodice u našem društvu. Tako da mi proizvodimo one koji će po tom obrascu prihvatiti autoritet bez dovođenja u sumnju onoga što on traži ili što govori. Sam pojam autoritarne ličnosti uvela je u nauku jedna grupa istraživača u Nemačkoj tridesetih godina prošlog veka, takozvana frankfurtska škola. Kod nas lidera, zbog strukture ličnosti koja se vrlo rano formira u porodici, doživljavaju kao projekciju simboličkog oca. I Vilhelm Rajh je imao za taj tip čoveka posebnu analogiju, zvao je to karakter bicikliste. On se saginje prema onima iznad sebe a gazi one ispod, kao pedale na biciklu. Tako je i u firmama, direktoru niko ništa ne sme da kaže. Imate to i na univerzitetu. Kod nas se student ne usuđuje da se pobuni zbog nepravedne ocene. Kažu mu, nemoj, biće gore, uzeće te na zub. Taj stav proizvodi vođu? Proizvodi „nepogrešivog“ vođu. Vođa je sve. I ni za šta se ne bunite. Evo, Šešelj je sada svog sina doveo kao poslanika u parlament, i niko se ne buni, iako to nije uobičajeno u Srbiji. I Dačić najavljuje naslednika na političkoj sceni, svog sina, Vučić kaže da će izabrati političkog naslednika. Kakva je to država Srbija postala? To imate u Koreji, gde je unuk lidera Severne Koreje lider. To nije čak ni Staljin radio. Ja se ne okrećem onima koji to rade, već onima koji to prihvataju. Svako može da pokuša da se nametne kao lider, ali je pitanje kome se to dopada i zašto za to glasa. Moj odgovor je ne samo struktura porodice, već i delimično ekonomska situacija, imamo platu prosečno najnižu u regionu, ljudi su uplašeni da je ne izgube, i što se često zaboravlja, još je sveža uspomena na rat. LJudi se boje da ne bude gore. Problem kod svih autoritarnih vođa kakav je i Vučić, jeste užasno destruktivna atmosfera za društvo. Posledica toga je cinizam većine stanovništva. LJudi su tako beskrajno cinični da ismevaju i nepobitne stvari, ne veruju nikome, i smatraju da ceo politički sistem treba ukinuti. Druga posledica je anksioznost, ljudi su napeti, nervozni, nezadovoljni. Svađaju se u prodavnici, u redovima… Loše raspoloženje, neverica, jer vi ne odlučujete ni o čemu, lider vas tretira kao krpu i neprekidno zastrašuje. On kaže ako si dobar, ćutiš i govoriš što ja tražim i misliš kako ja tražim, sve će biti u redu. Onog sekunda kada postavite pitanje mimo dozvoljenog dolazi do raspada sistema, užasna agresije, ljudi prolaze kroz medijski linč. Čak ni 90-ih nismo imali ovako sistematsko linčovanje ljudi. Sada, svako ko misli da se bavi političkim radom, mora da se spremi na linč, da će se pisati o njegovoj porodici, da će se iznositi najmonstruoznije laži o vašem privatnom životu. To je batina sa kojom barata režim. Većina medija su batina režima. Iako to nisu mediji, već ideološki bilteni. Ekonomija određuje stepen demokratije? Ne verujem u definiciju o homo ekonomikusu, da je čovek pre svega ekonomsko biće. Celokupna istorija 20. veka pokazuje da čoveka određuju pre svega njegovi stavovi, interesovanja na koja pomalo utiče ekonomski i društveni položaj, ali mnogo značajnije vaspitanje, sistem vrednosti koji se prihvata u porodici, iskustva porodičnih odnosa dok je čovek mlad. Grubo rečeno, porodica proizvodi buduće socijalne robove, bez želje za promenom. Istina je i da živimo u društvu koje istorijski nema demokratsko ustrojstvo, to ne znači da od njega treba odustati. A danas da predložite ukidanje političkih stranaka mnogi bi rekli, „pa u redu, šta će nam, ionako ne valja“. Nije tačno da su sve stranke iste, čak ni na nivou površne opservacije. Ponašamo se kao da nam ne treba politički pluralizam. Takvu izjavu u Zapadnoj Evropi nećete čuti. Kod nas čak i obrazovani ljudi pišu šta će nama stranke kada svi kradu. Bez direktne analogije, nije Hitler napravio Nemce nacistima, nego su Nemci već imali neke stavove i očekivanja pa se rodio takav lider. Po meri nacije? Tako je, isto kao kod nas. Samo, odnos je obrnut. LJudi se opsesivno bave ličnošću Hitlera, ne bave se ličnošću Nemca koji je za njega glasao i podržavao ga do sloma Nemačke, odustao tek kada je Nemačka bila uništena. Ajde mi malo da se pozabavimo našim prosečnim glasačem i građaninom, šta on želi, zašto mu ne smeta lider koji viče na novinare, preti im, „znam ja ko ste vi, sve znam o vama“! Kakve su to rečenice?! Kada vičeš na novinara koji je predstavnik javnosti, demonstriraš svoju moć, neko mora da te zaustavi. Ako neće, videćeš šta je cena toga. Mislite, koja je cena za novinara? Ne, nego cena za društvo. Račun za to uvek se ispostavi društvu. A takvoj vrsti lidera, cena se uspostavlja kada padnu s vlasti. To je tragedija sa više činova. Bio sam na vlasti i uvek sam govorio da je lako doći na vlast, samo, trebalo bi razmišljati kako ćeš sići s vlasti. Hoćeš li moći da ideš ulicom i da se ne bojiš da uđeš u kafanu da večeraš a da će ti neko prići da te pljune. Cena se za lidere ispostavlja kada padnu s vlasti, a za društvo dok je na vlasti. Kako građanima reći da postoje zakoni koji ih štite i kodeksi, zašto se ni ne pozivaju na njih, već tolerišu vlast koja se pravi mrtva kada su zakoni koji ih štite u pitanju? Postavljate ključno pitanje. Naravno, nećemo moći biološki menjati građane, niti da ih uvozimo, sami ćemo morati da se izborimo za demokratske institucije. To ide teško i sporo. Ali ako novinari na konferenciji koju svi gledaju, znači pred očima javnosti čiju masovnu podršku bi mogli da zadobiju, ostanu i ne kažu ništa a kolega im je izvređan, moramo postaviti pitanje solidarnosti. Ne mogu ja kao građanin da štitim novinare od njih samih. Ja znam kako su izgledale sednice Vlade u vreme Đinđića, pa i Živkovića. Bilo je nezamislivo da neko viče na vas ili vas čak vređa, protivno ljudskom dostojanstvu. Kakvi su to ministri i potpredsednici Vlade koji trpe uvrede i dalje sede u toj vladi? I oni su ključ ovog problema, njihovo prihvatanje takvog odnosa. Oni će biti putokaz za mlade? Pokretaće ih samo lični interes? Svaki čovek definiše svoj put kroz život. Ima moralnih ljudi i nemoralnih. Ta priča da svi u Srbiji kradu je odvratna laž. U ovom društvu većina živi teško i uprkos tome drži se određenih moralnih principa u svakodnevnom životu. Tvrdnja da prilika čini lopova je netačna, lopova čini nedostatak moralnih i etičkih kodeksa i moramo ga se gnušati i to pokazati. Zašto većina koja se drži moralnih i etičkih kodeksa glasa za vlast nemoralnih? Zato što su u autoritarnom sistemu zaštićeni, nikakvu odluku ne donose. U tom sistemu kada se ustanovljava krivica, samo je jedan kriv. Nemački narod posle Drugog svetskog rata bi rekao „pa, za sve je kriv Hitler i ovih njegovih najbližih pet saradnika“. Prosečan Nemac je govorio „ja nemam pojma šta se događalo“, „nisam znao da su ubijali Jevreje“… zato je postavljeno čuveno pitanje „a gde je tvoj sused“. Pitali su: „Pa, dobro, jesi li se bar u jednom trenutku upitao gde je nestao tvoj sused Jevrejin? U redu, nisi znao za logor, ali gde je, gde je otišao, na godišnji odmor? Gde?“ Ista stvar je ovde. Sutra, okriviće lidera za sve. Erih From je u nekada vrlo popularnoj knjizi kod nas to nazvao, paradoksalno, bekstvom od slobode, jer ljudima je teško da odlučuju o svojoj budućnosti, pre svega zbog izbegavanja odgovornosti za te odluke. U demokratskom sistemu moraš da preuzmeš odgovornost za odluke koje donosiš, za koga glasaš, i da snosiš posledice svog izbora. Veliki problem demokratskih sistema je tip ličnosti koji treba da bude njegov nosilac. O tome se retko govori, kao da demokratski politički sistem postoji nezavisno od ljudi. Sa psihološkog stanovišta, koja je to tačka kada ljudi ustanu i pobune se, kada ruše i gaze njihova prava ili dostojanstvo? Trenutno, jedna stranka dominira političkim životom, i trudi se da ostvari monopol. Potpuno neprihvatljivo, sve druge proglašava za izdajnike, štetočine, kriminalce, bandom… Ta stranka hoće medijski, kadrovski monopol. I to je trajna karakteristika srpske politike od 19. veka, da ne idealizujemo sistem koji smo imali u Kraljevini Jugoslaviji. Velike sličnosti postoje. Dobio sam vlast, sada ću da je iskoristim do kraja. To je katastrofalno shvatanje vlasti, istorijski gledano. Kod nas se vlast ne vidi kao privremena, već trajna. Ali, pitate kada dolazi do pobune? To nije lako odrediti – zamor liderom, svest da se nerešeni problemi gomilaju, sve slabiji efekti političke propagande… Ako ne živite u diktaturi, a nje u Evropi srećom nema, i autoritarni lideri i politički sistemi na njima zasnovani, nestaju na izborima. Ali to može da potraje. Mene mnogo više brine što je naš politički govor, pre svega zaslugom vlasti, postao kriminalizovan. Vratili smo se na ono davno za opoziciju: drži bandu! Jednom od lidera opozicije Saši Jankoviću su prikačili čak da je ubica. Opskurno, s obzirom na to da ga optužuje vlast, koja tvrdi da je sudstvo nezavisno, stoga mogu da mu sude, samo da je tvrdnja tačna? Oni to samo govore. Važno je ne birati optužbe da eliminišeš bilo kakvu političku opoziciju. Mi smo u ovom trenutku, iako to tako formalno ne izgleda, najbliži jednopartijskom sistemu kome vlast i teži. Ali reći ću vam šta uvek utiče da se ljudi pobune. Verovatno se pitate zašto se vlast, pre svega medijski, tako surovo obračunava sa svojim kritičarima koji su malobrojni? Ne deluje logično. Iako samo mali broj ljudi izražava sumnju u odluke vlasti, dok ostali ćute, oni su katalizator nezadovoljstva većeg broja ljudi, evo kao vaš NIN. Jer iako većina ćuti, mnogi među njima ipak imaju sumnje. Oni vide one koji se suprotstavljaju, i vremenom se ohrabre da progovore. Zato vlast ućutkuje svakog. Vrlo retko promene i pobune idu odjednom, to je proces u kojem se vlast kruni i sve više ljudi sumnja u to što ona radi. Taj proces može da traje dugo, ali i kraće. Kako se dogodi da se nakon veka otkako su žrtve pale za radnička prava sada prihvata zadato stanje u kom se radnici tlače? Srbija nikada nije imala jak sindikalni pokret, on podrazumeva visoko razvijenu industrijsku zemlju. Zato je mobing radnika sveopšti? Sve ja to znam. To je zato što je privreda u katastrofalnom stanju i privatnici mogu da se iživljavaju do mile volje jer ljudi se boje da izgube i to radno mesto. Mi nemamo velike industrijske oblasti kao u Evropi. Bio je to Kragujevac, i tu možete da nađete radnika u trećoj, četvrtoj generaciji, ali kod većine videćete da mu je, ako ne otac, onda deda bio zemljoradnik. Veoma je teško razvijati demokratske institucije u seljačkoj zemlji bez takve tradicije. Nije nemoguće, ali je teško. Demokratija u modernom shvatanju te reči uglavnom je nastala u visokorazvijenim industrijskim zemljama: ne zato što potcenjujemo seljaka, nego zato što je radnik u drugačijoj poziciji. Seljak je još uvek prilično ekonomski autohton, ne zavisi ni od koga pa ni od države mnogo, mada se to ubrzano menja. Radnik nije vlasnik fabrike ili firme u kojoj radi. On mora da se bori za svoja prava. Vi tražite evoluciju svesti. Ali, ona će se dogoditi. Srbija je u ovom trenutku konfuzno društvo, neke stvari se menjaju nabolje, a neke nagore. Nije lako dati definiciju našeg društva sada. Postali smo velika sirotinja, prosečna plata je čak 150 evra niža no u Crnoj Gori. Srbija ulazi u niz projekata koji imaju više propagandni karakter, kao Beograd na vodi, jer čak i da ga naprave, to nema značaja ni za Beograd, ni za Srbiju, jer to su poslovni prostori i stanovi. I to je primer kako se ponaša ova vlast, koja donosi odluke bez ikakve prethodne rasprave, revizije urbanističkog plana. Neko je doneo odluku i na osnovu nje ruši ceo kvart. To je slika ovog društva. Odakle toliki strah i ćutnja o stvarima koje nas se tiču? U Srbiji je posle „Oluje“ bilo oko 700.000 izbeglica, sa prisilno interno raseljenima sa Kosova, izbegli su činili skoro 10 odsto stanovništva. Šta mislite kakvu to atmosferu stvara u društvu kada tako mnogo ljudi ostane bez sve svoje imovine, posla? Zašto nas, s obzirom na prošlost, taj strah ne obavezuje na dodatnu opreznost i kaznu za one koji su bili odgovorni za rat i posledice? Nagradili smo ih, i sada su na vlasti ponovo? Ili, postoji vreme kada kažeš - dosta sa strahom? Ne postoji limit straha. Vi mislite da postoji limit straha i kada dođe do neke količine od tog trenutka postupate drugačije. Čovek može samo da se plaši sve više i više. Bojiš se da ne budeš izbeglica, da ne izbije rat, dok istovremeno šire teorije zavere kako Zapad hoće da te uništi, taj Zapad koji te već bombardovao, dok postoji neka mitska sila, Rusija koja će da te brani i hrani, iako je to potpuna fikcija. Ne pravim analogiju, ali odgovor bi bio ono što je uradio nemački narod, ili većina naroda koji su prolazili kroz istorijske krize i iz njih pokušali da izvuku pouku. Da ne ponove svoje greške. Nemamo nikakav kritički odnos prema neposrednoj prošlosti… Mi nemamo kao društvo nikakav odgovor šta se dešavalo devedesetih godina sem mitova i teorija zavere. Stranka odgovorna za ratove, SPS, danas participira u vlasti sa istim ljudima i još se ponosi svojom prošlošću. I pravda čak i ubistvo premijera? Advokat, sada na listi SPS, Toma Fila kaže da bi Zvezdana Jovanovića trebalo braniti kao Gavrila Principa. Čovek koji to kaže je iz partije odgovorne za klanicu koju smo prošli. I SPS se nije ogradio, niti izjasnio, jer računa da će dobiti glasove birača koji to misle. Srbija ima vrlo ozbiljan problem, nikakav bilans iz ratova i te politike nije izvukla. Ovakve izjave to potvrđuju. Paradoks, Đinđić je više verovao u srpski narod no svi nacionalisti koji su došli posle njega. Verovao je u sposobnost naroda da promeni mišljenje. Sam Đinđić je uvek dovodio u pitanje autoritete i zato veliki deo Srbije nije mogao da ga prihvati. Verovao je, možda pogrešno ali hrabro, da će građani kada počnu da žive bolje početi da podržavaju političke ideje prosvetiteljstva u koje je verovao. Pokušao je Srbiju da promeni, nije uspeo. Ubili su ga da mu to ne dozvole. Ubili su ga zato što je bio sposoban i uporan da bez obzira na ogromne prepreke u tome uspe. Rekao je - Srbiju nećete zaustaviti. Zar ne mislite da je Srbija vraćena nekoliko koraka unazad? Srbija je u nizu oblasti vraćena nekoliko koraka unazad, ali neće biti zaustavljena. Znate šta, naši životi su kratki a život jednog naroda i države je veoma dug. Ali bez obzira na to, ne bih potcenjivao mogućnost promena i na kraći rok. Sumnjam da je ovo društvo u stanju koje će trajati sledećih 20 godina. Neće. Imate mlade ljude koji su trenutno bez posla, ne znači da su prestali da se obrazuju, prate nauku i umetnost koliko mogu. Srećom, internet im u tome pomaže. Istina je da teško živimo, postali smo mračni, ali neće to doveka. Ne može se ništa trajno zaustaviti, pa ni Srbija, jer još je davno grčki filozof Heraklit rekao da se sve neprekidno menja. Ne može se zaustaviti naš pad? Definicija života je pogled u budućnost. Ne znam da li će izgubiti vlast na beogradskim izborima, možda mnogima ova vlast koja nam preti i manipuliše medijima još uvek izgleda lepo, ali polako počinje njeno trajanje da se privodi kraju. Sedimo u zgradi fakulteta dok razgovaramo i kada vidim te mlade ljude oko mene, zaista vidim bolju budućnost Srbije. Ali ljudi još pokazuju nesigurnost, strah od promena, i zato im odgovara autoritarni vođa. Opozicija je deo te iste slike. LJudi kada su najnesigurniji, kada imaju najniži standard života, boje se da izgube posao, nažalost, najmanje su skloni promeni. Uprkos onome što sam ranije rekao, to ne potcenjujem. Najkonzervativniji ste kada ste najranjiviji. Imamo na delu kvazipatriotsku vlast, Vulina kao ministra vojnog, pozivao je u rat, sam nije mobilisan, čak nije ni služio vojsku a salutiraju mu oficiri? U prošloj vladi u Španiji gledao sam snimak ministarke odbrane, bila je u osmom mesecu trudnoće, već joj se spustio stomak… … Nije služila vojsku, to je ta veza sa Vulinom? Ne mora ministar da služi vojsku… U većini evropskih država vojni rok više nije ni obavezan. … Ako je žena? Stajete u odbranu Vulina? Bože sačuvaj! Vulin je doveden da kaže ono što Vučić ne želi. On je njegov alter ego. Ili, kako bi Jung rekao, njegova senka. A to što govori Vulin, veoma je štetno za Srbiju, u tome je ceo problem. Ali možemo da vidimo šta je u glavi Vučića. Vulin je inače potpuno odbojan većini građana zbog bliske saradnje sa Mirom Marković i njegove političke prošlosti, i doveden je po principu apsolutne lojalnosti vođi. To je cinično korišćenje ljudi i ima, nažalost, za posledicu karakter potcenjivanja vojske. Pripadnik vojske, oficir, dugo se školuje, prošao je ozbiljno obrazovanje i obuku, nemojte da mislite da on sve ovo ne vidi, a potcenjivanje oficira može da bude dugoročno veoma opasno. Gde onda pokazujemo odgovornost za naše države, Dačić je čas zabavljač, čas tamo gde se pregovara o teritoriji i životima? Motiv koji je vodio sastavljanju vlade u kojoj je mnogo nekompetentnih ljudi i neznalica je, po mom mišljenju, neka potisnuta destrukcija, da bi se demonstriralo građanima kako to izgleda kada Vučić više nije premijer. Od svih vlada poslednjih godina ova destruktivna ima najmanje sposobnih ljudi i to je loše za sve nas.