Rastakanju se ne vidi kraj

Ovih dana, kao da je Beogradom prostrujao dašak sasvim novog teatarskog prepletaja. Na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta pojavio se davni Fasbinderov film Zašto je poludeo gospodin R u pozorišnom čitanju Bobe Jelčića (1964) reditelja iz Hrvatske kome je ovo prva režija u Srbiji, i profesora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Ova predstava izazvala je pravo oduševljenje publike zbog načina na koji Jelčić iskazuje svoj pogled na apsurdnost građanske egzistencije danas. U tome mu obilato pomažu čudesni glumac Boris Isaković, te njegove kolege Nataša Tapušković, Jelena Stupljanin, Vesna Čipčić, Branko Cvejić, Milan Marić, Feđa Stojanović, Bojan Dimitrijević i Dubravka Kovijanić. Ovako jedinstvene predstave ne bi bilo da reditelju i glumcima tokom izvođenja ne pomaže i često prisutan predsednik Srbije Aleksandar Vučić! NJega ima u predstavi u onoj meri koliko i u životima televizijskih gledalaca koji kad god uključe televizor, dobiju njega na ekranu. Tako je i u komadu. Pre deset godina u Zagrebačkom kazalištu mladih igrana je predstava S druge strane, u režiji Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Posle gostovanja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, tadašnji upravnik Branko Cvejić je odmah pozvao Jelčića da dođe i režira u JDP, i to čekanje je potrajalo do ovih dana. Reditelj Bobo Jelčić je rođen u Mostaru i posle dve godine studija prava, otišao je da snjtudira režiju u Zagreb, da bi pobegao iz Mostara, spreman da rizikuje, da napusti to poznato i ode u nepoznato. Na pitanje da li je taj odlazak podrazumevao i želju da se pokori novi, veliki grad gde nikoga nije poznavao, sagovornik NIN-a odgovara: „Ko nema tu ambiciju, nešto nije u redu sa njim. Ma koliko ta ambicija bila dječija, infantilna, možda i previše egoistična, ali čovjek bez ambicije nije čovjek. Tim odlaskom u Zagreb sam, svakako, htio da napravim nešto sa sobom, da odem u nešto novo, da se dokažem. Htio sam, svakako, izaći iz anonimnosti. U psihološkoj karakterizaciji, to spada u normalne ljudske želje.” Postoji li trenutak u kome ste shvatili da ste uspeli u tom pohodu iz Mostara u svet? Ne, zapravo idem dalje kako me život nosi, ne zastajem. Što sam stariji to me sve više toga zanima. Moj autorski rad na samim počecima je podrazumijevao predstave bez napisanog predloška, na tom sam jako inzistirao, danas opet radim tekst, ali na svoj način, Pa onda film. Itd. Vode me interesi koji pucaju na sve strane. Ne da mi se biti na istom mjestu dugo. Moram se kretati. Kad nešto uspije probam da ne likujem nad tim. A ne mora uvijek da uspije. Ovo je varljiva profesija. Osjetljiva. Lako kvarljiva. Kad sam bio klinac sanjao sam da odem u NJemačku i tamo režiram, da se pojavim u najprestižnijem evropskom teatarskom časopisu Teatar Hojte, i da sa predstavom idem na najznačajniji europski festival Wienerfestwoche. To mi se i dogodilo, baš tim redom. Ali zadovoljstvo ostvarenim traje vrlo kratko. Što više radim sve više mi se igra vlastitom profesijom, sve sam neozbiljniji i zaigraniji. Sve više volim raditi to što radim. Uspjeh ako i kada dođe je samo posljedica svega toga. Vaš film Odbrana i zaštita za koji ste pisali scenario i režirali ga, govori o Hrvatu iz zapadnog dela Mostara koji se muči kako da ode u istočni deo grada na sahranu prijatelja Muslimana. Kakvo je zadovoljstvo kada je 2013. dobio sedam Zlatnih arena na festivalu u Puli i smatra se jednim od najboljih filmova u hrvatskoj kinematografiji? Za svaku priču koju radim tražim iskren motiv, zapravo puno više od toga. Tražim neku emotivnu provokaciju, temu koja mi ne da da spavam. Koja me istinski muči. Našao sam je u tom postsocijalističkom karakteru, zapravo u zabrinutom licu tog karaktera koga igra Bogdan Diklić, kome su oprez i prevencija postale dominantne osobine. Sublimiran u toj dilemi glavnog junaka da li da ode na sprovod svog druga ili ne. Taj život između, ta trajna neodlučnost, to je za mene baza svih problema koji danas postoje u Mostaru. Ta muka života između. Kako opisujete tu današnju sliku života u zemljama bivše SFRJ? Mi danas živimo u posljedicama problema koji nikada nisu bili riješeni a koji su započeli davno prije i prelijevali se iz jedne u drugu pa u treću Jugoslaviju. Imamo kontinuitet neodgovornih politika na ovim prostorima, sa razornim posljedicama kako već razorne posljedice na ovim prostorima mogu biti. Uostalom, kao i ove politike aktualne, i političari koji ih vode, čije mantre slušamo svakodnevno. Stvari se ostavljaju nedovršenim, ili to dovršavanje teče prokleto sporo. Ili ako se nekad i dovrše onda je to potpuno lažno, neiskreno. Jednu ispriku je teško reći, da ne govorimo o nečem većem. Sve se ostavlja tako, malo razbarušeno, privremeno popravljeno samo dok majstori ne odu. Taman da novi rat ako se to nekom prohtije, može ponovno započeti. Kad je pak riječ o Bosni i Hercegovini, na primjer, to rastakanje je počelo još za žive Jugoslavije, krajem 80-ih. Sjećate se isfabricirane afere Agrokomerc koja je postupno počela destabilizirati BiH. Kao i niz drugih iskonstruiranih afera u tom periodu. Rastakanje svega ovog što je danas rastočeno počelo je još davno. I rastače se još uvijek. I tom rastakanju se ne vidi kraj. Da li ste strahovali kako će u Mostaru primiti film Odbrana i zaštita oni u zapadnom delu grada, Hrvati odakle i vi potičete, i oni u istočnom delu grada, Bošnjaci? Nije da sam strahovao, ali mi nije ni bilo svejedno. To su ljudi koji dijele isto pravo na taj grad kao i ja, i imaju izraženu emociju kakva god ona bila. Bilo mi je važno samo da me ne bude sram da tema koju pričam ne bude razumljiva. Ja sam tu priču radio na osnovu anketa koje sam imao sa građanima Mostara sa obje strane. A morao sam je napraviti, tu priču, do kraja dovesti jedan osjećaj koji me proganjao. Sumanuto sam tražio kroz ankete neki obrazac kako da je ispričam, jer teško je pričati o gradu koji ih je pun. Sretneš čovjeka slučajno na ulici i on onako usput ispriča priču da se smrzneš. Jebeš bilo kakav film. Dakle tražio sam kroz te ankete osnove za film, pa sam ih našao u tim komšijskim obavezama i običajima u Mostaru tako karakterističnim, a sahrane su bile najspominjanije od tih obaveza. Čovjek ode na sahranu prijatelju na drugu stranu sa nekim nemirom jer ide na drugu stranu, a ide jer mu je prijatelj a ne ide mu se, jer je to ipak, postala druga strana. To je sve. Ta nedoumica mi je bila važna, taj mali detalj u njegovoj prijateljskoj obavezi. Taj nemir koji podijeljenost grada izaziva. Premijera filma je bila u Mostaru i film je primljen, što je popularno da se kaže – reakcije su bile podijeljene… S jedne strane hladno i distancirano, s druge strane s velikim oduševljenjem. Ja sam bio u nekom ambivalentnom stanju. Nisam znao kako se osjećam. Da li je bilo onih koji su vam govorili da ste mučili junaka filma Hrvata kako će da ode Muslimanu na sahranu, i još ste uzeli Srbina Bogdana Diklića da igra Hrvata? Bilo je, i to od kolega od kojih to nisam očekivao. Sretne me jedan kolega nasred ceste i izdere se na mene postavljajući mi upravo to pitanje. Bilo je nekih sporadičnih prigovora. Ali, to su zanemarive stvari, nevažne. Jer, velika većina i vani i doma je prihvatila priču. Zavoljela. Puno genijalnih reakcija sam dobio sa raznih strana. Pa film je dobio pregršt nagrada! Ista tema, život posle ratova u zemljama koje su bile jedna, dočekuje gledaoce zagrebačkog Kerempuha u vašoj poslednjoj hrvatskoj premijeri Govori glasnije, koja je prema rečima književnika Miljenka Jergovića izazvala svojevrsnu emocionalnu diverziju? Koliko god se bavite problemima o kojima se radije ćuti, niste na meti javnih prozivki u Hrvatskoj zbog svog stanovišta. Da li je pokriće za neprijatne istine koje servirate samo u činjenici da nudite visokoumetnički čin? Ja se ne bavim, kako se to danas zna raditi - pomodno, programatski ni konceptualno provokacijom u teatru, ona, provokacija, može biti tek posljedica tema koje me zaokupljaju. Usputna stvar. Direktno, neposredno bavljenje vremenom u kojem živim spada od samih početaka mojeg rada u početna pravila moje poetike i temeljne uzuse, tako da ne znam da li sam, koliko i kad provokativan, ne igram na tu kartu. Ono što imam – to je briga za vrijeme i prostor u kojem jesam, i da me to jako angažira. To svakako da. Naime, cijeli život probam se baviti suštinom. Smislom. Onog što me okružuje, vremenom i njegovim zakonitostima. Da ih skeniram i da im provalim pravila. Probam biti odgovoran prema okolini u kojoj živim i prema poslu koji radim. Pri tom mi, kao vjerojatno i vama, znaju ići na živce oni koju tu provokativnost, a to se nerijetko događa na našim scenama, doživljavaju kao ulaznicu u svijet ozbiljnog teatra. Pa je, inzistirajući mimo mjere i ukusa na njoj, devalviraju. Sada ste radili predstavu u JDP Zašto je poludeo gospodin R. tvrdeći da je ta Fasbinderova filmska tvorevina iz 1969. pravljena na godarovski način, a vi delite film na onaj do Godara i posle njega? Taj Fasbinderov film sam zavolio kada sam ga prvi put vidio, a i danas ga imam doma na videu. U obrascima neoliberalizma koji se tada nije tako zvao, vidi se poratni uzlet NJemačke pomognut novcem iz Amerike, koji je veoma sličan našim uzletima u zemljama nastalim poslije ratova devedesetih. Ja prezirem analogije i one koji na olak način identificiraju razne stvari, ali ovdje skrećem pažnju na mehanizme i obrasce koji su gotovo identični ovim našim. Postratni uzleti, koncentracija politike na ekonomiju, progres i sloboda kapitala se nameću kao uvjeti bez kojih se ne može. Kod nas još – tranzicija, pa pljačka u okviru te tranzicije pod krinkom privatizacije narodnih dobara, itd. Šta za čovjeka koji sjedi uz televizor i broji svoj mizerni mjesečni dohodak znači sve to. Sve te riječi i brojke koje se uz te riječi spominju. Kome on pripada? Ili što njemu pripada ? I je l` ga to i stvarno uzdiže ili frustrira? I zapravo najvažnije - šta on stvarno može kupiti? Na tim stvarima smo najviše radili u glumačkim procesima, Nataša Govedarica i ja. I to su ti sjajni glumci na čelu sa Borisom Isakovićem i Natašom Tapušković na kraju sjajno iznijeli pred publiku. Što se tiče Godara, on je utjecao na sve, na cijeli filmski modernizam, ne samo na filmski, on je naprosto bio i zapravo još uvijek jest otac modernog filma. Otkuda u toj priči predsednik Srbije Aleksandar Vučić kao jedan od protagonista? Otud što je neizbježan akter televizijskih programa. A naš glavni akter sjedi pred televizorom kao što u Srbiji sjedi nekoliko milijuna aktera svaku večer i sluša šta se to događa u njihovoj zemlji. Vučić tu prednjači sa objašnjenjima. Teatar mora biti konkretan. Što je konkretniji to je bolji. Bliži vremenu, čovjeku koji ga gleda. Mora biti u točnom kontekstu, u konkretnom vremenu i prostoru. U predstavi Govori glasnije koja se igra u Kerempuhu, dolazi žena iz BiH, ima 56 godina i konkretno pita za dozvolu da dobije posao u Hrvatskoj, i to se pitanje vrlo konkretno natenane razmatra. Šta joj za to sve treba, kakve dozvole i slično. Pritom, Hrvatska je u EU, tako da ta žena zapravo dolazi u EU. Sve to, jasno je, sa dubokom dozom ironije. U ovoj predstavi, ono što Vučić govori je zapravo bekgraund ovog komada. On govori isključivo u brojkama, u procentima. Zemlje u kojima mi živimo, mislim tu i na Hrvatsku naravno, sebe prezentiraju isključivo kroz homo ekonomikus. Vi slušate te brojke koje govore o velikom rastu privrede i time se objašnjava da je država veoma uspješna. Vučić u predstavi sve vrijeme govori o tome uspjehu koji građani u stvari ne osjećaju, i ponavljanjem tih brojki on zapravo daje mantru o boljem društvu, o boljoj budućnosti. Predstava postavlja pitanje šta je naličje toga? Kako to odjekuje na onoga pred televizorom? Da ste predstavu radili u Hrvatskoj, da li bi sa malog ekrana govorili Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković? Utakmica bi bila žestoka, zavisila bi od toga ko je više na televiziji, ko ima veću minutažu, ali nekako vjerujem da bi taj ekonomski riječnik više pasao Plenkoviću. On spada u tehnomenadžersko krilo HDZ. Odlazite iz Beograda verujem zadovoljni jer je publika sjajno primila predstavu, glumci su očarani saradnjom sa vama…Mislite li da će se naći neko ko će reći: evo ga, došao Hrvat da napravi predstavu kojoj je Vučić kriv za ubistva i samoubistvo koje je počinio jedan Nemac? To bi tek bila konstrukcija. Mislim da ne. Nekako vjerujem u ispravnost reakcija naše publike. Na osnovu toga što sam vidio na prvim izvedbama. Ali, vjerujem da i vi mene sad malo provocirate. Kao iskusan novinar. I sasvim je svejedno šta sam ja po nacionalnosti. Bitnije mi se čini pitanje da li je, da ostanem u istom vokabularu, taj isti Hrvat u pravu, da li ta priča o gospodinu R. u današnjem vremenu ovdje ima smisla da se ispriča. Da li je to tako? Što vi mislite?