Arhiva

Mineralno i drugo đubre

Milan Ćulibrk | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 18. jul 2018 | 16:46

Mineralno 
i drugo đubre
Radnici Azotare i Petrohemije iz Pančeva i MSK iz Kikinde ne moraju da brinu, jer će Vlada izgurati rešenje za te kompanije, ma koliko bilo teško, poručio je 20. marta 2017. tadašnji premijer Aleksandar Vučić. „Stvari će nam u narednom periodu ići naruku“, tvrdio je. I pre toga ih je sokolio. „Dogovorena je niža cena gasa za Azotaru i MSK“, obelodanio je 29. oktobra 2015, nakon jednog od brojnih sastanaka sa Vladimirom Putinom. Tim pre su pomalo čudno delovale njegove reči izgovorene samo mesec i po kasnije da su „pri kraju pregovori o povoljnijem gasu za MSK i Azotaru“. Kako pri kraju, ako je sve već dogovoreno? Pa ne sumnja, valjda, neko u reč Vladimira Vladimiroviča? Nikome tu, izgleda, ništa nije bilo sumnjivo. Ni to što je 15. oktobra 2014. premijer rekao da očekuje „da se do Nove godine nađe rešenje za Azotaru i Petrohemiju“. I opet niko ni u januaru 2015, 2016, 2017. i 2018. nije pitao zašto još nema rešenja? Ili su svi čekali rešenje do Nove 2019, 2020, 2021... Ovih dana zabrinutim radnicima Azotare nije se obratio Vučić da im još jednom kaže da ne moraju da brinu za svoju budućnost. Ni da najavi rešenje „do Nove godine“, kada će sve biti mnogo lakše, jer će i prosečne plate dostići 500 evra. Radnicima, koji štrajkuju u krugu fabrike, obratio se Dušan Bajatović, direktor Srbijagasa, najvećeg poverioca Azotare, sa savetom da uzmu što se još uzeti može. A jedino što im se nudi su otpremnine. Ovakav rasplet za iole upućene nije iznenađenje. A kako bi i bilo ako je od 2014. do 2017. Azotara svake godine pravila samo gubitke? Najpre 65,5 miliona evra, potom 21,6 miliona, pa 48,5 miliona i lane 41,1 milion. Za četiri godine minus je dogurao do 175,7 miliona evra, više od 180.000 evra po svakom zaposlenom! Možda im zato sada nude 60 puta manje otpremnine? Teško je pretpostaviti da niko od zvaničnika nije znao kako stvari zaista stoje. Tim pre se nameće pitanje na osnovu čega su zamajavali radnike da ne treba da brinu za budućnost? Da li je Vučić iskreno verovao u skoro rešenje i 30. oktobra 2016, kada je, govoreći i o Azotari, rekao: „Nasledili smo đubre, toga moramo da budemo svesni“? Da li je zaista mislio ono što je izgovorio devet dana kasnije: „Ako završimo posao sa Kinezima za RTB Bor, ostaju samo sitne stvari, jer su MSK i Azotara mali problemi za državu“? Ako su stečajem rešili mali problem, hoće li veliki rešiti još jednim obećanjem da će „ovih dana“ raspisati tender za RTB? Zar ministar Aleksandar Antić nije obećao da će biti raspisan u maju? Seća li se premijerka Ana Brnabić da je MMF-u onomad obećala da će država to uraditi do kraja marta? Zar posle toga nije rekla da će tender biti raspisan „do kraja maja“, a potom „do kraja juna“? Bilo kako bilo, zvaničnike zbog Azotare više ne boli glava. Rešili su problem. I to pre Nove godine. I mada se Vučić žalio da je Vlada nasledila „đubre“, ne može se osporiti činjenica da je Azotara poslednji put kakvu-takvu dobit od 166.000 evra iskazala 2013. Od tada se gubici mere desetinama miliona evra. Neko je, dakle, i prethodne četiri godine pravio đubre. Ne samo mineralno. I u količinama koje nije mogla da podnese ni fabrika đubriva, pre toga već ojađena za 25 miliona evra. Sudski proces protiv 51 osobe ni posle pet godina nije okončan. Radnicima je u međuvremenu „pravosnažna“ presuda saopštena. Ako je za Azotaru stečaj bio neizbežan, šta će biti sa MSK? Kada će neko u Vladi da shvati da je 2014, kada nije radio, MSK pravio minus od osam miliona evra, a za tri godine otkako radi gubitak je premašio 50 miliona evra - najpre 18, potom 28 i lane 4,8 miliona? Da je za četiri godine svaki zaposleni u proseku napravio neto gubitak od skoro 110.000 evra? Da li bi svestan ove računice Vučić ponovio ono što je rekao 1. novembra 2015. godine: „Kao predsednik Vlade srećan sam što mogu danas sa vama da podelim radost što MSK posle toliko godina ponovo radi punom snagom“? „MSK je naša budućnost, a ne naša prošlost“, istakao je Vučić, uz opasku da Vlada ne žali što je za MSK dala 600 miliona dinara i da je uveren „da će nam se ova investicija mnogostruko vratiti“. Ima i onih koji misle da nam se ova investicija već vratila. Kao bumerang. Samo što će cenu za sve, kao i uvek do sada, platiti poreski obveznici.