Savršena partija šaha

Na naš komentar da smo mi iz Beograda prvo pomislili iz naslova njegovog novog filma da je to zapravo romansirana biografija ovdašnjeg nekadašnjeg gradonačelnika, pa još u kriminalističkom žanru, Antonio Nuić se od srca nasmejao. Autor hvaljenih i nagrađivanih ostvarenja poput Seks, piće i krvoproliće, Sve džaba, Kenjac ili Život je truba, sada donosi film Mali, priču o zločinu i kazni, ispričanu na krajnje nesvakidašnji način. Naime, njegov glavni junak, po izlasku iz zatvora, shvata da će nakon smrti supruge koja se svakog momenta očekuje, izgubiti starateljstvo nad sinom, te smišlja gotovo savršen plan kako to da izbegne, savršen poput partije šaha koju njih dvojica u filmu igraju usmeno, bez povlačenja šahovskih figura. Film Mali je krimić koji nema gotovo nijednu akcionu scenu. O radnji i postupcima junaka saznajemo neposredno, iz njihovih razgovora ili intuitivno, na osnovu događaja koje samo naslućujemo. I, koliko god ovo zvučalo komplikovano i nesvakidašnje konstruisano, tako sasvim postaje jasno zbog čega je upravo film Mali odneo najviše priznanje na 65. Pulskom filmskom festivalu. Vaš svaki film drukčijeg je žanra. Ali ovaj film, iako možda najviše žanrovski, zapravo je eksperiment. Da li krećete od žanra kad radite na filmu ili žanr tokom razvoja priče sam ispliva na površinu? Uvijek mi je prva želja da mi svaki film bude drugačiji. U principu gledam da se svi razlikuju i po broju likova i po ugođaju, ali i po žanrovskim karakteristikama. U Malom sam se najviše približio krimi žanru, s tim da se od tog kriminala ne vidi skoro pa ništa. Htio sam da se vide sva događanja koja prethode i koja slijede nakon kriminalnih djela i da tako zapravo ispričam intimističku priču o ocu i njegovom sinu. Uvijek prvo počnem nešto pisati, a onda odredim koji bi mi žanr mogao pomoći u priči. Žanrovski film me privlači sve više kako starim, jer žanr u mnogo čemu pomaže u percepciji filma. Pomaže i publici kao mehanizam unaprijed ostvarenih očekivanja, jer tako mogu progutati neke teme koje se ne bi baš tako lako prihvatile u nekoj drugoj interpretaciji. Žanr je sjajna stvar za igru. Kad pogledate čitavu filmografiju braće Koen, vidjećete da su to sve žanrovski filmovi sa njihovim karakterističnim uplivima, dok je žanr zapravo vrlo malo taknut. Kako ste napisali ovako nekonvencionalan film? To je bio interesantan proces. Kada sam napisao prvu ruku pomislio sam – uh, ovo bi nekome moglo biti dosta teško za shvatiti, jer se mnogo toga u filmu ne vidi. Slagao sam priču i tek onda, kada sam dobio jedan ogromni scenarij, krenuo sam bacati scene. Tako sam dobio potpuno drugačiji rezultat. Samo je na papiru ostalo zapisano što se još u priči zbiva (smeh). A da li mislite možda da ste ovim filmom narušili onu Hičkokovu definiciju da je film zapravo život lišen dosadnih momenata? (smeh) Da, ja sam u film ubacio sve ono što je dosadno! (smeh) Ponekad mi se čini da se život zapravo događa ispod tih dosadnih momenata i da postoji film i u tom dijelu života. Ali u pravu ste, nisam tu poslušao Hičkoka. Nastojao sam da ispričam priču od dosadnih momenata glavnih likova. Imam utisak da vam je sada lakše da snimite film? Čini mi se da ovakav eksperiment niste mogli da snimite pre desetak godina? Teško. Gotovo nikako. Imao sam sreće da radim u to zlatno doba hrvatske kinematografije. I prije uspostave HAVC-a (Hrvatski audio-vizuelni centar. prim D. J.) i u njegovo vrijeme. A otkako se taj sustav pokrenuo, radio je pa je malo zastao, pa je ponovo na svojim nogama i traži da mu se posvetimo više i da mu damo nove vitalnosti. Jer kako vrijeme ide, lakše je doći do koproducenata. Kako vam se čini dalja saradnja Srbije i Hrvatske na planu filma? Ove naše kinematografije su još uvijek incidentne. One se naprosto i dalje zasnivaju na entuzijazmu ljudi koji se filmom bave. Nikakav sustav tu ne pomaže. Meni je i te kako dobro poznata situacija u Srbiji i mislim da je prava šteta da tako beskrajno talentirani filmski narodi konstantno propuštaju šansu usustaviti kinematografiju i raditi dalje na kvalitetu. Danci i Šveđani danas rade krimiće koji su voljeni svuda u svijetu. A oni nisu znali šta je kriminal, dok im mi nismo došli devedesetih (smeh). Mi imamo velike potencijale, ali film je posljedica čudnog shvaćanja kulture na ovim prostorima. Talenta sigurno imamo, ali sustavi su manjkavi. Kako se sećate Glogovca? Uh… Nebojša je najnevjerojatniji glumački talent sa kojim sam imao priliku raditi. Sjećam ga se po njegovom zaraznom osmijehu. I kako me je zvao – gdje si Toni! Danas me svi zovu po prezimenu, a Toni su me svi zvali u djetinjstvu. To mi je bilo izuzetno drago. I ne volim reći da ga se sjećam. Volim reći da ću ga posjetiti tu i tamo. On je meni i dalje tu, ali ne možemo trenutno do njega doći. Mogao je još mnogo toga da uradi, ali i za života je uradio jako, jako puno. Da li je film savršena partija šaha? Može biti, ako je izvodi Stenli Kjubrik. U mojoj izvedbi to je poput igre šaha nekog entuzijaste (smeh). Ali svakako se može tako shvatiti. Šah ima mnogo filmskog u sebi. Meni puno pomaže dok pišem scenarija, jer me uvijek podsjeća da u filmu sve ide korak po korak. Od kadra do kadra. U šahu kad napraviš jedan korak prebrzo, igra se raspada. To zna biti i sa filmom. Svaki film ima svoj ritam. Svaki je igra za sebe. I, kao i u šahu, ima milijardu mogućnosti i kombinacija.