Arhiva

Strah od istine

Čedomir Antić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 7. novembar 2018 | 15:23
Sa stranica starog i uglednog beogradskog, jugoslovenskog i srpskog nedeljnika pozivam Mila Đukanovića, autoritarnog, bezakonog, brutalnog gospodara Crne Gore da prestane da obmanjuje javnost. On nije sposoban da donese stabilnost ni u Crnoj Gori, ni u regionu. Pritom ne mislim da vređam Đukanovića, niti da osporim njegove talente ili mu potcenim pamet. Mora da je teško bilo, kada je mlad ostao „siroče“, kada se odrekao političkog roditelja i sunarodnika Slobodana Miloševića. Odvratno je bilo prodati se da bi se opstalo. Trebalo je pameti da se prevari slobodoumni narod Crne Gore, jer laž da je 1997. doneo nešto novo, velika je i očigledna. Šta je tek trebalo učiniti da bi obmanuo srpske stranke i mitropolita, tako da ga oni podrže u časovima kada podrška frankovaca i drljevićevaca nije značila ništa? Kada je Slobi i Jovici još trebalo i da se izvinjava kako bi se nekako izmigoljio i ostao na vlasti. Kakav je um onoga koji je 1988. slavio ujedinjenje i još grdio Hrvate i Slovence zato što i oni tako nešto ne čine, onda 1997. glasao za Miloševića u saveznom parlamentu i 2007. isturio predsednika Republike koji javno istakne bliskost sa Srbijom i Rusijom; a onda 2014. pretvori Gavrila Principa u teroristu, Mojkovačku bitku proglasi 2016. za glupost, a sada Podgoričku skupštinu za zločin? Nešto se kasno setio Đukanović postreljanih zelenaša, silovanih žena i opljačkanih domova. Možda zato što su se i Đukanovići „ožitili“ kada je srpska vojska došla da im oslobodi zemlju? To je lep i stari sinonim za „najesti se“. I kao svaki Kain i Juda zna se koga je udario a koga izdao, tek pošto se namirio. Motiv su bile druge i svaki put sve veće pohlepe zle. Niko ne odgovara za svoje pretke, ali ne razumem, da li je ta okupatorska, genocidna srpska vojska u svoje redove primala i za nekoliko godina u generale unapređivala buntovnike od Božića 1919? Čiji je deda general Milo Đukanović, vojni komandant Boke 1941? Na čijoj je strani bio 1918. i 1919? Ali zar je to važno? Milo Đukanović, koji se 1990. na TV Politika ponosio srpskim rodom i crnogorskom istorijom, govori o stabilnosti. Nikada nisam pozvao na obaranje njegove vlade revolucionarnim sredstvima ili ukidanje crnogorske nezavisnosti. Da kažem i sledeće: kada to budem učinio najbolje će mu biti da se odmah preda. Zabranivši ulazak u Crnu Goru najvećem srpskom pesniku, dvojici profesora univerziteta i jednom naučniku, Đukanović je poručio da ne želi slobodu misli, i da se boji istine. On govori o šovinizmu!? On čija je država obespravila srpski narod u Crnoj Gori, najurila desetine naših profesora sa posla, kažnjavala maturante zato što im je žao ubijene dece, a učenike zato što znaju ko im je deda i imenjak i poštuju ga. On koji je napunio zatvore srpskim rodoljubima među kojima ima i narodnih poslanika. On koji ruši osvećene crkve, a sa Tompsonom slavi „fra Satanine mesare“... On koji je izbrisao NJegoša i Sv. Petra Cetinjskog iz školskih programa, govori o stabilnosti i borbi protiv šovinizma?! Đukanović vodi partiju koju je neko bolesnom greškom uveo u Socijalističku internacionalu, a poznato je da je toj partiji cilj stvaranje crnogorske nacionale crkve. Đukanović se mešao u unutrašnje stvari Srbije 2000, 2008. i 2012, hvalio se da je svrgavao i postavljao naše predsednike. NJegova država je, ne pitajući građane, priznala nezavisnost Kosova i Metohije... Posledica njegove vlasti je da u Podgorici ima više natpisa na kineskom nego na ćirilici. Šta je postigao ovim svojim nedelom? Mene je počastio, jer da me balkanski Debalije i novi Norijega prepozna kao neprijatelja i din-dušmanina, nije samo čast već i ispunjena mera čojstva i junaštva kojom će se moji potomci ponositi do kraja postojanja srpskog naroda. Misli da će se narod razočarati zato što je predsednik Srbije brže-bolje zatrpao celo pitanje svodeći ga na konferenciju za novinare, dok su note i demarši izostali. Ipak, ja bih se na Đukanovićevom mestu brinuo. Niko ne plaća desetine hiljada ljudi da slave dan demokratije i oslobođenja do kog je došlo kada je 1918. srpska vojska oslobodila Crnu Goru. Svojom ohološću učinio je da ljude sa crne liste danas podržavaju Aleksandar Karađorđević, Aleksandar Vučić, Vuk Jeremić, Bojan Pajtić, Vuk Drašković, Vesna Pešić... Ovo je bio jedan autogol. Još jedan udarac u Mihizovo „drvo neslobode“, koje će slobodni narodi i građani Crne Gore lomiti dok ga ne slome. Siguran sam da ću jednom ponovo doći u Crnu Goru. Kako bi rekao jedan veliki srpski i crnogorski vladar, „kada Srbin više ne bude rob“. Biću tamo kada tiraninu bude došao kraj. Stići ću sa slobodom.