Arhiva

Oni koji ćute saučesnici su vlasti

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 21. novembar 2018 | 22:34
Živimo u posebnoj vrsti rasula, vrednog ozbiljnog psihološkog posmatranja. O tome kakvi su i kakvi smo, za NIN govori psiholog Žarko Trebješanin, nakon činjenice da je Orvel ozbiljno uzdrman stvarnošću u Srbiji. I, da je njen politički žanr neki bućkuriš sačinjen od komedije, drame, tragedije i trilera prevazišao mogućnosti čak i holivudskog blokbastera. U takvim okolnostima lako je prekrajanje stvarnosti. To smo videli tokom Vučićeve posete Francuskoj u vidu zamrznutog snimka na RTS. Vlast u Srbiji vlada fikcijom. Kažu da ima manje nazaposlenih, a to znači da su ti nezaposleni izbrisani sa spiska ili su otišli u inostranstvo. To je cinizam! Kada kažete da ima manje nezaposlenih, svi misle da su se oni zaposlili, a ne da su izbrisani ili da su otišli iz zemlje. Mi nemamo demokratiju, nego samovolju, a to je suprotno od demokratije. Nemamo demokratske institucije. Jedan čovek se pita za sve, on odlučuje, to otvoreno kažu ministri, hvale se time da će biti onako kako kaže predsednik Vučić, on najbolje zna. To da čitavo pravosuđe radi kako jedan čovek misli da je pravedno, da se investira tamo gde jedan čovek odluči, to nikakve veze sa demokratijom nema. Kakav je to politički život ako ne možete da imate normalne, minimalno fer izbore. Ako ih nemate, kako možete da govorite o demokratiji. Možete li nam dati psihološki presek profila Vučića? Pisao sam portret Miloševića baš za NIN, decembra 1992, pred izbore. Odmeravali su ga i pustili tek nakon izbora. Zašto sam to tada radio? Ne da bih ga naružio, već kad imate čoveka koji sprovodi samovolju, ima svu vlast, tada je vrlo bitno kakav je on. I zato sam mislio da otvorim oči ljudima pre no što glasaju. Takva analiza ima smisla onda kada je neko diktator, a to ko je predsednik i kakav je njegov psihološki profil nema mnogo značaja ako imate demokratsku državu. Možete da analizirate Trampa koliko je infantilan, osion i slično, ali je važno da imate mogućnost da ga smenite. Kao što je Nikson smenjen, Klintona su preslišavale sudije. Ajde ovde da zamislimo da neko (Ustavni sud) stavi Vučića ispred sebe i preslišava ga. Naš problem je, bojim se, što je on veliki narcis, to iole pametan čovek vidi. On je bahat, čovek koji ide iz krajnosti u krajnost, sklon ekstremima. On je od onih koji za jednog Srbina sto muslimana hoće, i takve stvari, ekstremni je nacionalista bio, sada je veliki Evropljanin. Sve to govori o velikoj nestabilnosti. Ako gledate Koraksove karikature, vidite ga sa onih devet ekrana, i jasno vam je da vidi svugde samo sebe i da je veliki narcis. Kada biste danas pročitali ono što sam pisao o Miloševiću, videli biste da svi ti tirani, despoti liče kao jaje jajetu. Oni su narcisi i imaju fantastičnu žudnju za moći. U suštini su autistični, ne vide stvarnost, zatvoreni su u sebe, okružuju se ulizicama, poltronima… Kako funkcioniše ta vrsta ličnosti? Što je neko više orijentisan demokratski, liberalno, više se razlikuje kao ličnost. Ako je nekome najveći cilj da ima moć, apsolutnu vlast, to onda pojede sve druge osobine i zato svi koji su skloni diktaturi liče kao jaje jajetu. Naš veliki problem nije Vučić, nego sistem koji dozvoljava da neko takav može da dograbi apsolutnu vlast. Čak imam utisak da on ima još veću vlast nego što je ikada imao Milošević, jer ovaj drugi je imao kontrolu državnih medija. Ali ako se setimo, imali smo Studio B, koji je bio slobodan, pogledajte ga danas, imali smo B 92, TV Pančevo. Nama se činilo da je medijski mrak, ali smo imali neke novine koje su bile opozicione. Gde su one sada? Svedene na incident, na zanemarljivo. Tada smo imali slobodne lokalne medije, danas ih nema. Kako individua da se snađe u ovom sistemu i društvu danas? Sama individua ne može ništa da učini sa svojim životom ovde, može jednostavno da ide iz ove zemlje, kao što sve više njih odlazi. Kada su bili protesti 90-ih 20. veka, učestvovao sam aktivno i pozivao studente da ostanu ovde, da nikako ne idu i da se bore za to da oni koji su nas doveli dovde, da oni idu ili da ostanu u zemlji ali na posebnim mestima gde treba da budu za sve zlo koje su naneli ovoj zemlji, i za sve što su upropastili. Vidite, danas ne bih mogao mirne savesti da im kažem „ostanite ovde, nemojte da idete“. Mnogima sam i potpisivao preporuke za inostranstvo, zato što ta nada da će se ovde promeniti sve je tanja, što je njihov izbor racionalan. Imate odlazak pametnih, obrazovanih ljudi, odliv mozgova, a ono što ostaje se sistematski zaglupljuje i tera se da bude sve primitivnije. Toliki pad nataliteta jasno govori da ljudi ovde nemaju poverenja u budućnost. Kada ljudi izgube tu nadu, poverenje u budućnost, odlažu rađanje dece, jer zašto bi svoju decu ostavljali na jednom lošem mestu. I, eto, opredeljuju se za jedno dete ili nijedno dete dok drugi odlaze. I pogledajte koliko se smanjila Srbija poslednjih šest godina. To ne može nikako da se oprosti nijednoj vlasti. Osnovno je, pre svega, da sačuvate društvo, kulturu i da to prenesete generacijama. Ako ne možete da sačuvate čak ni stanovništvo, a kulturu uništite, nesposobna ste vlast. Kako se lično osećate posle svih tih decenija, čitavu karijeru ste posvetili izgradnji boljeg društva? Izneverenim? Umornim? Demonstracije 90-ih, posebno one ‘96/97. to je bila šansa za promene. Kada je to propalo, video sam slom vrednosti. I tada su mnogi otišli iz zemlje, moje kolege sa Univerziteta su bile izbačene, izbačen sam i ja. Posle sam vraćen po dobijenoj tužbi. Rad čoveka spasava, spasava mu mentalno zdravlje, inače padne u očajanje, depresiju, apatiju. U vreme Miloševića izdao sam Rečnik psihologije (Stubovi kulture, 2000), a evo, i sada sam izdao novi, sa hiljadu novih odrednica Rečnik psihologije (Agape, 2018). Sami tvrdite da je ovo društvo još uvek daleko od fašizma i ne mirite se s tom klasifikacijom društva? Ali se pribojavate vremena doušnika i potkazivača? Ne slažem se da je ovo vreme fašizma, ali pazite, ona grudva snega koja počne da se valja na kraju može da izazove lavinu. Zato je važno širiti taj prostor za kritiku, a nažalost on je strahovito sužen. To što se dogodilo lokalnim medijima, to je tragedija za Srbiju i teško da možete bez njih osvajati slobodu. Pogledajte koja je to koncentracija svih resursa, ekonomskih, političkih… Pa, Vučić je spreman da ide u poslednju zabit da bi pomogao da tu dođu njegovi na vlast. U nekim mestima svi članovi jedne stranke prelaze u SNS? To nije posledica zastrašivanja, ima nešto i do nas? Imate mnogo kupovine, korupcije na razne načine. Korupcija je to kada zaposlite ljude samo zbog partijske knjižice. Mnogi shvataju da su ovi moćni i kažu, što se ne bih priključio. Pa to nije bilo ni u vreme Miloševića da ljudi sami prave spiskove odanosti. Kako su nestali etika i dostojanstvo iz naših karaktera? Znam da nije popularno sada govoriti o moralu, ali ovde nedostaje bar elementarna ljudska etika, neki bar minimalni moral. Mi smo ljudska bića, ipak. Čovek bez etike, elementarnog morala, negira sebe, prestaje da bude ljudsko biće i ličnost ako pristane da ga kupe, koliko god da mu plate. Odbio sam 1998. saglasnost sa Zakonom o univerzitetu. Bio sam redovni profesor, znao sam šta to znači ako odbijem da potpišem. Kad su me pitali, pa dobro, jeste li se plašili, rekao sam, naravno, nisam lud, ko se ne bi plašio, imam porodicu. Ali upravo zato, zbog te dece da se sutra stide mene, da se sebe stidim pred ogledalom, to ipak nije vredno. I stvarno su me izbacili. Začudo, nakon tužbe koju sam dobio na sudu u to doba Miloševića, vratili su me na Univerzitet. Kako etika opstaje u teškom siromaštvu? Siromaštvo nema ništa s tim ako ste vaspitavani na temeljnim vrednostima. Ako smatrate da čovek mora da ima neki svoj kategorički imperativ. Ako ste vaspitavani tako da ne možete da zamislite sebe da spadnete na nekoga ko će biti lišen ljudskosti. Egzistencija sama po sebi šta vam znači. Niko ovde neće biti danas čak ni uhapšen. Jer je očigledno da Vođa sasvim sigurno vlada i da ima načina da ućutka svakog ko se pobuni. Mogu mediji za dva dana da ga ocrne tako da ga se odrekne i rođena majka. Da će neko izgubiti život, neće. Izgubiće neke privilegije, pa šta. Da li je to toliko vredno? Svi ti koji sada iz bilo kog razloga ili izgovora nalaze alibi i kažu - ne bih tu da se mešam, a znaju šta se dešava i ne staju u odbranu nekoga ko je ugrožen, oni su zaista saučesnici. I da se razumemo, jednog dana biće postavljeno i to pitanje, šta su radili, kako je moguće da su jednostavno gledali, a mogli su nešto da učine. LJude bi trebalo podsetiti na tu odgovornost. Kada smo kod te odgovornosti, možete nam objasniti psihologiju ličnosti posmatrača u tramvaju dok nasilnik napada devojku a oni ne reaguju? Kada se u NJujorku konobarica Kiti Đenoveze vraćala kasno, neki kriminalac je nožem više od 30 puta ubadao. I to su ljudi posmatrali s prozora. I šta su oni radili? Uzimali bi stolice da bolje vide. Taj fenomen zove se fenomen difuzije odgovornosti, rasipanje odgovornosti. Što nas više ima, niko nije kriv. Ili, svi su. To ih abolira krivice. Kada imate samo jednog čoveka, ili dvojicu, veća je šansa da pomognu jer se smatraju lično odgovornim. Taj fenomen difuzije odgovornosti, upravo je ono što se dešava našem društvu? Ovde dominira taj stav, šta te briga za drugog, gledaj da uspeš po svaku cenu bez obzira na bilo kakve moralne uzuse. To je pseudodarvinizam, kao, opstaju najjači, što uopšte nije kod Darvina tako. Dinosaurusi su izumrli iako su bili veliki, jaki. Radi se o adaptaciji. Mnoge vrste opstaju upravo zahvaljujući solidarnosti a ljudska vrsta je jedna od tih. Čovek kao jedinka bi nestao i evoluciona psihologija kaže da nam je društvenost urođena. Nažalost, totalitarni sistem ide na uniformisanje ljudi i pokušava da im usadi kao najbitniju vrednost poslušnost. I vodi računa, kroz tu poslušnost samo o sebi. I ako treba, gazi preko mrtvih samo da stigne gore. Ipak, nismo mi neko divlje pleme pa da imate model karaktera isti za sve. Vrlo smo različiti i to je dobro. A ponekad u psihologiji manjina pokreće mišljenje većine. Vaš komentar na kamilu i Palmu? Ko tu nije normalan to je pitanje, stvar jeste u tome da je ovde toliko toga nenormalno da ljudi počinju da se navikavaju. Ako uzmete da je normalno ono što je svakodnevno, onda može da vam bude normalno to da imate rijaliti šou, da imate nasilje na televiziji, primitivizam, a da vam bude čudno kada se pojavi neka emisija iz kulture, da vam to deluje malo nenormalno. Jer ljudi misle da ono što je patološko, to se retko pojavljuje, a da se ono što smatraju normalnim pojavljuje često. E, ovde imate naopak način života tako da ono što je patološko, nekulturno, neljudski, čini se da je u redu i to čak postane neka vrsta pravila. Palma voli egzibicije i nije mu prvi put. Ono što je bitno jeste da politika sve više liči na rijaliti šou i da to postaje uzor ponašanja drugima. Rijaliti šou postaje paradigma za Srbiju. Ne mislite da je dijagnoza Srbije i nas kao nacije mnogo ozbiljnija? Zavisi kako shvatite rijaliti. Možda on deluje bezazleno, i mnogi ga gledaju, ali nimalo nije bezazleno jer to je nešto što vam se nudi kao obrazac života. A to je naopak sistem vrednosti, propagiranje nasilja u svim oblicima, po rasnoj, seksualnoj, nacionalnoj osnovi. To nikako ne bi smelo da bude u javnom programu sa nacionalnom frekvencijom. Nimalo nije bezazleno nuditi za uzore ljude bez ikakve vrednosti i bez dela. Čitav sistem je smišljen da se krše ljudska prava, da se ljudi ponižavaju, vređaju, sa što više nasilja čak ako može i krvi, onda ništa bolje, ništa lepše. Dakle, kada imate sistem gde ste ljude zatvorili i terate ih da se bore jedan protiv drugog, time ljudima šaljete poruku da treba biti bezobziran, da je sve dopušteno da biste došli do uspeha. To negira, obezvređuje svaki dugotrajni trud do uspeha, i kaže evo, ako hoćete da budete uspešni, slavni, idite ovim putem. Da ne govorimo da zaviruju u privatnost ljudi kršeći najosnovnije pravo na dostojanstvo, na privatnost. To je slom univerzalnih ljudskih vrednosti koje su stvarane od antičke Grčke naovamo. Srbija je doživela slom tih vrednosti? Duhovnost je prezrena kategorija? Apsolutno. Ne samo slom tih vrednosti, nego ona nudi suprotno, antivrednosti. Nudi se ono što je bezvredno za vrednost. Smatra se da je duh nekakva izmišljotina, vredan prezira. Jer, postavlja se pitanje, šta imam ja od duha, duhovnosti. Ovo i jeste napad na duhovnost i kulturu. A ako uništite temelje kulture, duhovnosti, šta ostaje? Go čovek. Više životinja nego čovek. Neko animalno biće, čovekoliko, koje samo gleda da preživi, da se prehrani i obezbedi neko zadovoljstvo. Izvor tih vrednosti ili antivrednosti, normi, standarda jesu oni koji imaju moć da oblikuju kulturu, koji oblikuju društveni sistem, donose zakone od Ustava nadalje. Oni su odgovorni za to šta će biti vrednosti, isto kao i recimo kakav će biti pravosudni sistem. Zašto ih biramo takve? Svaka odgovorna vlast ima obavezu i zadatak da podigne političku kulturu. Da bi ljudi mogli da odlučuju stvarno kako treba, morali bi nešto da znaju, da se razumeju u politiku. Ali pošto tako nije, imate izbore kao veliku farsu. Imate polupismeni narod, ljude koji ne znaju za šta se bira, koliko ta Skupština ima poslanika, elementarne stvari, šta radi Skupština, šta su ovlašćenja predsednika. Ali zato svako punoletan može da glasa. Hoćete da kažete da smo nesposobni za demokratiju? Taman posla, ali ovde imate zaglupljivanje naroda kao strategiju. Ako najvažniji državni program jeste zaglupljivanje ljudi, onda imate takve televizije gde imate pet minuta kulture, i 23 sata rijalitija, šizofrenu situaciju. S jedne strane imate zalaganje za evropski put, vrednosti, za poštovanje ljudskih prava ličnosti, a krši se jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na rad i dostojanstven život. Otimate od penzionera. Gde su tu ljudska prava kada se zapošljava partijski i rođački? Ako imate i masovnu korupciju, a zalažete se za evropske vrednosti, imate potpuno šizofrenu svest, primitivizam, apsolutnu samovolju, institucije na papiru.