Arhiva

Miodrag Radovanović Mrgud (1929-2019)

R. S. | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 23. januar 2019 | 22:23
Tih i nenametljiv, Miodrag Radovanović Mrgud pripadao je onim umetnicima koji su trajali bez velike pompe. Bio je ubedljiv glumac iz drugog plana, siguran partner i pouzdan tumač više od stotinu likova koje je odigrao u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, odakle je posle 47 godina otišao u penziju, te na filmu i televiziji. Pa ipak, jedna televizijska uloga mu je donela popularnost i slavu. Reč je o liku gestapovca Šicera kojeg je odigrao u seriji Salaš u Malom ritu, i za kojeg je dobio Srebrnu arenu na filmskom festivalu u Puli. Pričao mi je kako je Branku Baueru, reditelju i koscenaristi, objašnjavao svoju zamisao Šicera, i kako je Bauer imao drugačiju ideju, ali je pristao na Mrgudovo rešenje. Pokazalo se, bilo je veoma dobro: „Pametan reditelj, a takav je bio Bauer, kao što je bio i Pleša, zna šta hoće od glumca, ali ume da sluša glumca. I nema boljeg rezultata od tog uzajamnog slušanja.“ Rođen je 20. avgusta 1929. godine u Čačku, sa sedamnaest godina je učestvovao u izgradnji pruge Brčko-Banovići, studirao je agronomiju, pa slavistiku, a završio je glumu u klasi Mate Miloševića. Po sopstvenom priznanju, svojim najvećim uspehom smatrao je predstavu Veseli dani ili Tarelkinova smrt, u režiji Branka Pleše: „Pobedila je na 8. Bitefu. Imao sam fizičku, gotovo akrobatsku ulogu i za mene je to bio prelomni trenutak na putu ka totalnom pozorištu.“ Nagradu „Raša Plaović“ dobio je za ulogu u predstavi Janez, koju je po sopstvenom tekstu u Modernoj garaži postavio Siniša Kovačević. Budući da je igrao u četiri Kovačevićeve drame, tim povodom je rekao: „Ako je Bata Stojković rekao da je Dušan Kovačević njegov pisac, onda ja mogu da kažem da sam glumac Siniše Kovačevića. U njegovoj leksici i sintaksi ima, kako ja vidim, nepomerljive antičke metrike. Znam napamet i Eshila i Kovačevića, pa, tako, znam i šta govorim.“ Mrgud nije mnogo govorio, čuvao se da ne povredi ljude sa kojima je radio. I zbog svih njegovih osobina pitomog dobričine, ne postoji pogrešniji nadimak koji je neko imao od njegovog.