Arhiva

Kad heroji postaju izdajnici

Zoran Preradović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 13. februar 2019 | 23:51
Eto šta se dešava kad sportisti progovore o stvarima za koje nisu plaćeni. Slučaj košarkaškog reprezentativca Nikole Kalinića koji je nedavno svojim istupom stao pravo na kurje oko vladajuće garniture, pokazuje bar nekoliko stvari. Daleko od toga da je Kalinić izazvao politički zemljotres ali je svojim stavovima o Kosovu, podrškom protestima, razmišljanjima o nebeskoj i ovozemaljskoj Srbiji, poljuljao monolitnost režima i to u trenutku kada se suočavaju sa građanima diljem Srbije koji dolaze da se naplate za sedam godina u kojima nije bilo razlike između državne i partijske politike, za godine u kojima su nesvršeni srednjoškolci postajali doktori nauka, vozači partijski bumbari, a vlast balansirala između kvaziekonomskog liberala i čuvara kosovskog mita otimajući narodu i ono crno ispod nokta. Drugo, predsednik Aleksandar Vučić je pokazao jak nagon za samoodržanjem prepuštajući stranačkoj mašineriji da po društvenim mrežama i Kalinićevoj rodnoj Subotici samelje momka koji je Srbiji doneo više radosti nego nekoliko političkih garnitura unazad. Vučić nije ni reč progovorio u Kalinićevu zaštitu, ali će jedini biti odgovoran bude li Nikolina bezbednost ugrožena. Na koncu, Kalinić nam je jasno stavio do znanja da je čitav jedan naraštaj u Srbiji stasao na lošim vestima, egzistencijalnom strahu i mitomaniji o sopstvenoj veličini i značaju. „Nismo nebeski narod, niti smo ikada bili, imali smo svetlih momenata, ali moramo da shvatimo da smo sada mala i nebitna tačka na mapi sveta. Ko mi ne veruje neka proputuje svetom i neka kaže odakle je - doživeće šok. Ja sam ga već doživeo“, poručuje između ostalog Kalinić. Ali to nije jedini „neoprostivi greh“ košarkaša turskog Fenerbahčea. Svojim stavom o Kosovu Kalinić je razgolitio svu bedu režimske politike koja rešenja ovog pitanja pokušava da dokuči bez širokog društvenog dijaloga, i što je još gore, iza leđa sopstvenih građana, deleći ponovo zemlju na patriote i izdajnike. „Otkad znam za sebe postoje problemi i razmirice oko Kosova; Svestan sam da će me mnogi zamrzeti sada, ali vreme je da neko to kaže javno: ’Hajde da rešimo više taj problem, izvučemo šta možemo i nastavimo dalje’“, kazao je Kalinić. Sasvim moguće da bi se oko ovog „izvlačenja“ Vučić i Kalinić možebiti i složili da vlast ne boluje od hroničnog nedostatka strategije i ne stvara iluziju da može pomoći onoj šačici Srba na Kosovu. Zato je Vučićeva pozicija dvostruko neugodna. Pre sedam godina predsednik je narodu i strancima obećao sve i nije ispunio gotovo ništa. Naruku mu ne ide ni to što su i Kosovo i Evropa konstanta u našim životima. Makar i zato što se ni fizički ni utopijski ne možemo dislocirati. To što je Nikola progovorio o našim hipokrizijama, istorijskim zabludama, uvreženim stereotipima i neznanju i makar u jednom meandru markirao mnoge naše falinke, koštalo ga je „katrana i perja“ kojim ga je vladajuća garnitura zalepila. E sad, progovorio je sa punom svešću o toj mogućnosti i to će možda odrediti dalji tok njegove karijere, ali i učiniti ga tihim herojem onih kojima režim ovih dana širom Srbije određuje „dvadesetčetvoročasovno zadržavanje“ kako bi pozdravili grotesknu kampanju. Uprkos tome što Vučić zna da Srbija nakon njegovog hojcanja neće biti manje gladna ni hleba ni pravde. Štaviše biće sita svega. Kalinićevo, košarkaškim rečnikom kazano, „zakucavanje u lice“ Vučiću može samo da olabavi stege. Ali ako je Kalinićev „ispad“ došao pomalo nenadano, onda slučaj glumca i novopečenog lidera Pokreta slobodnih građana Sergeja Trifunovića već spada u ovdašnji politički folklor. To što se kao osvedočeni navijač Partizana slikao sa trenerom Andreom Trinkijerijem i stručnim štabom košarkaškog kluba bio je povod za hitna noćna saopštenja, kako Partizana, tako i njegovog predsednika Ostoje Mijailovića, nekada sitnog preduzimača i autolimara iz Čačka, čiji se munjeviti poslovni i politički uspon poklapa sa angažmanom u Srpskoj naprednoj stranci u kojoj se, takođe, brzo uspinjao. Suština ovih pisanija se svodi na to da Mijailović neće dozvoliti zloupotrebu stručnog štaba u političke svrhe. Uzimajući u obzir i to da italijanski stručnjak nije upoznat sa ovdašnjim političkim zbivanjima, teško da ostatak stručnog štaba nije znao za Trifunovićev politički i društveni angažman. Problem je u činjenici što režim glumca doživljava kao državnog neprijatelja još od vremena kada je na Tviteru malo ekspresivnije parafrazirao Borisa Vijana i naslov njegove knjige „Pljuvaću na vaše grobove“, aludirajući na to da će dočekati pad ove vlasti. Nije sporno ni da Trifunović ume ponekad da bude i previše ekspresivan u svom neobuzdanom temperamentu, problem je što je režim podjarmio i takvu instituciju kakva je Partizan, nekadašnjeg prvaka Evrope. I nije prvi put. Pre dve i po godine i košarkaši i fudbaleri Partizana bili su prinuđeni da nose majice sa likom ubijenog vođe navijača Aleksandra Stankovića - Saleta Mutavog, osuđivanog narko-dilera. Teško je poverovati da je ovakva ideja došla iz pameti nekog iz tadašnje Partizanove uprave, baš kao što je lako zaključiti da je narko-diler radio za državu. Dakle, niti Partizan želi ovakvog Sergeja, a još manje je Sergeju potreban ovakav Partizan. A da istorijat režimskog kastigovanja čak i onih koji imaju status nacionalnih heroja nije nikakav izuzetak pokazuje i primer Novaka Đokovića. Verovatno najbolji sportista koga je Srbija ikada imala našao se pod moralnom šibom izvesnog Vladimira Đukanovića, funkcionera i poslanika SNS, koji je nakon Đokovićeve izjave da su na Svetskom prvenstvu u fudbalu njegove simpatije na utakmici Hrvatska - Rusija bile na strani komšija, najboljeg tenisera sveta nazvao psihopatom i zapitao se kako ga nije sramota da navija za reprezentaciju zemlje koja je proterala krajiške Srbe, a koji su opet toliko bili privrženi Đokoviću. Zadojen radikalskim salonskim patriotizmom Đukanović je ispustio sitnicu. Napadajući Đokovića, nasrnuo je bar na dve trećine Srbije, što je i te kako moglo da se odrazi na rejting stranke. Naravno da ta činjenica nije mogla da promakne Vučiću koji je svom poslaniku „zalepio nekoliko ćuški“ i stvar je legla, iako po njegovim primedbama na ton reportera koji je s previše entuzijazma pratio utakmice Hrvatske i spuštenom regleru, nije teško zaključiti šta i predsednik misli o onima kojima su nogometaši bili simpatični. Ipak, biće da je Vučić dobro upamtio reči Dobrice Ćosića „da bi Novak jednog dana mogao da vodi državu i da se celo srpstvo drži za jedan reket...“ Još jedna stvar koju je Vučić dobro upamtio je spontana izjava vaterpoliste Andrije Prlainovića koji je nakon zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Brazilu državi spočitao da nema sistemskog ulaganja u sport. Aferu koja je svom silinom buknula kada su u nju upleteni olimpijski šampion, rvač Davor Štefanek, i najbolja srpska atletičarka Ivana Španović, predsednik Srbije je u poznatom maniru odgovornost prevalio na javnost koja se u ovom slučaju podelila, nazivajući ološem sve one koji su se „obrušili na Ivanu Španović i Davora Štefaneka i Andriju Prlainovića“. Nadalje, Vučić je bezobrazno i bezobzirno poslao poruku o milionskim iznosima koje će Srbija isplatiti olimpijcima, podmuklo, u osiromašenoj zemlji, žigošući i one koji su nagrade na svaki način zaslužili. Vraćajući se na početak ove priče i Nikoli Kaliniću, nameće se zaključak da je državni muk opasna igra i manipulacija. Jer u hodnicima gde država ćuti ili nema politiku, sasvim svejedno, vodi je onaj koji je prvi dograbi. U našem sportu, najčešće su to huligani.