Pre šezdeset godina, u NIN-ovoj rubrici Filmski barometar - fragmentarnom osvrtu na bioskopski repertoar s ocenama: dobro, neodoljivo, osrednje, zabavno, loše, standardno, genijalno, očajno, može! – nepotpisani kritičar našeg nedeljnika ispisuje minijaturnu kritiku Tragača DŽona Forda, filma koji je premijeru imao tri leta ranije: „Naravno: tu je DŽon Vejn, kako bi Ford bez njega? Ambijent: klasičan, zemlja Komanča. Atmosfera: klasična, beli posle jednog pokolja koji su počinili crvenim. Radnja: klasična, najpre žeđ za osvetom, posle – jedno dugo, teško, krvavo mirenje sa onim što se zove realnost. Ruka starog majstora oseća se u svakoj sekvenci ovog filma! Kako nas samo vodi, kako nas provlači između surove svireposti i skoro naivne dobroćudnosti! Kako Ford pravi svoje likove, kako im – skoro sve do samog kraja – dodaje uvek ponešto novo, kako ih približava nama i tera nas da ih volimo i da im verujemo! Snažno je, ponekad stravično, ponekad tužno, ali uvek lepo.“
Da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Pretplata
Već imate nalog? Ulogujte se