Živimo u kolektivnoj noćnoj mori

Nije lako žanrovski odrediti novi film Vinka Brešana. Verovatno je teže nego bilo koje njegovo ostvarenje do sada. Nakon Kako je počeo rat na mom otoku, Maršala, Svjedoka, Svećenikove djece i filma Nije kraj, koji su odreda bili dobro prihvaćeni u čitavom regionu pa samim tim i kod nas, jedan od najznačajnijih hrvatskih sineasta danas odlučio se da svoj najambiciozniji film, čudno naslovljen Koja je ovo država, ispriča kroz žanr čistog apsurda! Rađen u koprodukciji sa Srbijom (producentska kuća Zilion film Lazara Ristovskog stala je iza projekta, te samim tim Ristovski igra veliku ulogu u filmu) i Poljskom (otud i neočekivano prisustvo nekadašnje zvezde evropskog filma Danijela Olbrickog u efektnoj epizodi predsednika države), film je sastavljen od tri narativne linije, koje se prepliću i čine priču apsurdnijom nego što jeste. U prvoj liniji, priča prati generala hrvatske vojske, koji od trauma prošlosti pokušava da pobegne u svojim snovima, u kojima je više od stotinu puta izvršio samoubistvo. Druga linija takođe je snolika, ma koliko je realnom Brešan tretirao. U njoj, ministar policije odlučuje da se samožrtvuje zaključavši se u zatvorsku ćeliju, kako bi u ime svih prošlih vlasti ispaštao za njihova zlodela. Treća priča, međutim, najapsurdnija je i upravo ona uspostavlja žanr tragedije apsurda, koja i šokira i nasmeje do suza. U njoj, četvorica ratnih veterana u dresovima hrvatske fudbalske reprezentacije, kradu kovčeg sa telom predsednika Tuđmana i sahranjuju ga, ni manje ni više, nego na srpskom groblju, koje se nalazi usred šume! Sve to prate predsednik i premijer, predstavljeni u ovom filmu kao iskonsko zlo, koje neprekidno i neprestano povlači sve lošije i lošije poteze. U takvoj premisi, Brešan je kritičan i bespogovoran. Za opšte loše stanje savremenih društava u regionu, krivi su svi. Krivi su državnici. Kriv je narod koji ih je olako shvatio. Krivi su pojedinci koji su ih slepo pratili. Vreme današnje samo je nastavak svih bizarnosti, začetih pre dvadeset i kusur godina, s jednom velikom razlikom – danas su one metastazirale do granica apsurda, te je jedini način da se ova priča ispriča bio isključivo u tom žanru i toj formi. A da li taj apsurd pripada tragediji ili komediji, Brešan ostavlja gledaocima da sami procene. Da li je apsurd jedini žanr sa kojim možemo progovoriti o našim stvarnostima? U ovom trenutku meni je apsurd jedini način da pokažem svoju percepciju kolektivnog stanja duha. Ja sam uvijek manje ili više u svojim filmovima koketirao s apsurdom kao, kako vi kažete, žanrom. Možda najviše u filmu Maršal. No, u filmu Koja je ovo država otišao sam svjesno bitno dalje u razmišljanju o apsurdu kao svakodnevici. Scenarist Mate Matišić i ja smo razmišljali o mnogim apsurdnim situacijama koje smo željeli „staviti“ u film i trudili smo se da ti apsurdi budu pretjerani, da publika u gledanju tog pretjerivanja dođe do istine. Nažalost, dok smo mi napisali scenarij, dok sam ja snimio film, dok je došlo do premijere, sve što smo pretjerivali prestalo je biti pretjerivanje i postalo je stvarnost u kojoj živimo. Nama izgleda da scene iz Bunjuelovih filmova nisu mašta, nego svakodnevica. Da li je od trauma prošlosti nemoguće pobeći? Nemoguće je. S traumama prošlosti moramo se suočiti i kao kolektivi i kao pojedinci. Svaki pokušaj bijega roditi će nove traume. Zar ni alternativni svet snova, u slučaju prve priče u filmu, ne pomaže da se izmestimo od okrutnosti življenja? Ja nisam osoba koja bi tvrdila da ima odgovore. Nažalost, lica u mom filmu nemaju snove. Oni imaju noćne more. Čitava struktura filma je nekoliko noćnih mora pojedinaca i jedna velika kolektivna noćna mora. Ja smatram da mi svi u njoj živimo. Ovo zvuči pesimistično zato što jest. Od okrutnosti življenja nema izmiještanja. U drugoj priči, u alternativnoj realnosti, političar preuzima na sebe grehe prethodnih vlasti. Da li je uopšte moguće ispaštati zbog prošlosti? Kako izvesti jedan opšti „egzorcizam“ svih duhova prošlosti koji nas proganjaju? Druga priča je san, ili kao što ste rekli, alternativna realnost. U toj alternativnoj realnosti jedan se političar kaje. Nažalost, mi na prostoru u kojem živimo, do kajanja dolazimo isključivo u mašti. Ne u realnosti. Možemo se sjetiti velikog broja filmova nastalih na ovom području koji obrađuju više ili manje uspješno temu kajanja. Nažalost, ja se ne mogu sjetiti iskrenog kajanja bilo kojeg političara. Opći „egzorcizam“ spada u sferu mašte. U tom smislu, sveštenik u filmu je svedeno groteskan lik. Da li je crkva neodvojiva sprega vlasti, koja joj je više štetila, iako bi logično bilo da joj je doprinosila? Samo u snovima Bog kažnjava one koji su to zaslužili. LJudi često govore da je nedopustivo da se crkva upliće u politiku. Ja tu ne vidim problem. Zašto se ne bi o politici razmišljalo kroz prizmu Evanđelja. Ali nijedna crkva tako ne radi. Problem je što se politika upliće u vjeru kroz crkvu i njene pojedince. Tako sa raznih oltara slušamo nacionalističke tirade suprotne Evanđelju. Da li je crkva, katolička ili pravoslavna svejedno, svojom ulogom doprinela jačanju nacionalizma, odnosno njegovih negativnih aspekata? Da li time ima veliku a pasivnu ulogu u potpori nasilja u društvu? Što je to crkva? To je izuzetno velika institucija sastavljena od svih svećenika i svih vjernika. Iskustvo reakcija na moj prethodni film Svećenikova djeca mi je to potvrdilo. Jedan utjecajni svećenik je taj film proglasio djelom „komunista, pedera i lezbijki“, a s druge strane isti je film pobjedio na katoličkom filmskom festivalu pokraj Rima. Neki su ga svećenici s oltara napadali, a drugi su ga katolički intelektualci branili. Crkva bez dvojbe ima veliku odgovornost. Mnogo puta se ponijela krajnje neodgovorno zaboravljajući da je njena misija borba protiv Sotone. Nažalost, previše puta je Sotoni služila. Treća priča je, naravno, hajlajt filma. Otkud vam ideja za otkopavanje leševa najviših državnika iz devedesetih? Zar vas ljutnja prema onome što su nam ostavili i dalje drži toliko budnim? Nije u pitanju ljutnja već stvarnost koju živimo. Naše zemlje su, bojim se, građene na nekim grobovima i ti grobovi su nam, htjeli mi to ili ne, bitni. Mi i danas živimo u svijetu koji su nam ti pokojnici ostavili i njihov utjecaj je, bez obzira na to što su odavno mrtvi, ogroman. I ti lijesovi izvađeni iz zemlje sve uznemiruju, jer su još uvijek previše moćni. U toj trećoj priči ima mnogo vaših autorskih poruka. Šta ste zapravo hteli da kažete time što ljudi obučeni u dresove hrvatske reprezentacije odlučuju da iskopaju Tuđmana? Za dresove hrvatske reprezentacije na kradljivcima groba ima više razloga. Prvi je dramaturški. Naši „junaci“ koji kradu lijes znali su da će ih kamera snimiti i htjeli su poslati poruku onima koji gledaju za koga zapravo oni „navijaju“. S druge strane hrvatska je „nogometna nacija“. Ja sam snimao film pet mjeseci prije Svjetskog nogometnog prvenstva i znao sam da film koji ima u svojem naslovu „državu“ mora imati bar indirektni doticaj s nogometom. Dogodilo se da su imena na dresovima – Modrić, Mandžukić, Rakipić, Perišić - postala svjetski poznata. Da li ste imali problema da zbog tako škakljivog momenta dobijete sredstva za film? Kako ste ga uopšte snimili? U Hrvatskoj se sredstva za snimanje traže na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra. U komisijama tu sjede umjetnici i profesionalci koji iskreno žele slobodu stvaranja. Isto tako je film dobio potporu Filmskog centra Srbije i Poljskog instituta za film. No, Hrvatska radio-televizija odbila je koproducirati film za razliku od Poljske nacionalne televizije. Imam apsurdnu situaciju da je Poljska televizija koproducent jednoj hrvatsko-srpskoj priči, a Hrvatska televizija nije! U finalu filma saznajemo da je iskopavanje Tuđmana zapravo revolt zbog nestanka ljudi tokom devedesetih, čiji su posmrtni ostaci zauvek neotkriveni. Da li su njihove „duše“ ostale poput usuda svim vlastima koje su nasledile tadašnje nasilne politike? Problem nestalih osoba je izuzetno velik u Hrvatskoj, a znam da je velik i u Srbiji. Scena u kojoj se pokazuju fotografije poginulih i nestalih mladića bila mi je izuzetno bitna. Naravno Lazar Ristovski ju je, po mom mišljenju, odigrao sjajno i on je odredio emocionalni nivo scene. Ali, izuzetno su mi važne bile fotografije mladih vojnika koji su poginuli i za koje se ne zna grob. Odabirom tih lica htio sam da gledatelji pomisle „djeca su ubijena“. Lica mladih ubijenih ljudi su optužnica za sve vlasti za sva vremena. Koliko ste sebe autocenzurisali u prikazivanju odnosa Srbije i Hrvatske danas? Kakav je njihov odnos uopšte, kakvim ga vi vidite? I zašto ste izbacili srpsko kolo koje igraju dok pevaju pesmu Tuđmanu? Ta scena je izuzetno zabavna, ali nije pasala u dramaturšku konstrukciju filma. Naime u jednoj ranijoj verziji scenarija inspektor koga igra Goran Bogdan, imao je čitavu liniju istrage, desetak scena. U zadnjoj verziji scenarija, ta je istraga izbačena jer nije vodila nigdje. Meni je žao bilo izbaciti scenu srpskog kola jer je bila zaista smiješna. Tako je ta scena snimljena, ali je morala ispasti u montaži jer, kao što rekoh, nije vodila radnju naprijed. Ali može se vidjeti na Jutjubu. Autocenzure nisam imao. Scena srpsko- hrvatskih odnosa je scena gdje se roditelji poginule i nestale djece iz Hrvatske i Srbije posvade zbog politike. To je, nažalost, naša stvarnost. Da li će pitanja identiteta na ovim prostorima ostati zauvek bez odgovora? Dok god nacionalizmi budu hranili jedni druge, budućnost neće biti laka i pitanja identiteta će ostati bez odgovora. Kako ste došli do Danijela Olbrickog? On neodoljivo liči na Tita u filmu! Da li je njegov lik i to političko zlo koje on ne zaustavlja u filmu zapravo opet vaša interpretacija onoga svega što vučemo iz prošlosti i što se reflektuje do danas? Danijel zaista sliči na Tita. To je, osim što je izvanredan glumac, bio razlog što sam ga zvao. Također sam želio da lik Predsjednika, makar to u životu nije baš tako, ima veliku karizmu. Danijel je bez dvojbe ima. Nije mi bila ideja da optužim Tita za zlo koje danas imamo. Više mi je bila misao kako svi predsjednici na ovim prostorima zapravo žele sličiti na Maršala.