Arhiva

Brojanje privremeno raseljenih Srba

MARKO LOVRIĆ | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 26. april 2019 | 17:33
Srpska istorija ovo ne pamti! Gori Balkan, Srbija bukti od ljudi, narod navire sa svih strana! Tako je, doslovno, u petak izveštavalo jedno glasilo sa dobrim izvorima u vlasti, i tako se valjda izveštavalo tokom Velike seobe naroda u poznoj antici i ranom srednjem veku. Uzor sasvim umesan, jer su se i Huni i Germani i Sloveni i podrška SNS-a selili u potrazi za boljim životom. U Velikoj seobi naroda učestvovale su stotine hiljada, i režim je nesumnjivo bio u velikom iskušenju da je nadmaši, ali naposletku se zadovoljio brojkom od 150.000 privremeno raseljenih Srba. Ni tih 150.000 nije baš izgledalo kao masa dvadeset puta veća od onih 7.500 koji su se, opet po matematici vlasti, okupili nekoliko dana ranije, ali to je rani srednji vek, računalo se, izvori su svakako nepouzdani. A ljudi jesu izvirali od svuda. Sudeći po transparentima i plakatima, za Vučića su i Rušanj i Ralja i Raška, i sve drugo od Obilića do Subotice, uz nešto Bosne, Hercegovine i Crne Gore. „Šumadinci i Kosmajci iz Ralje“ odnose nagradu za najsadržajniju kolektivnu poruku: „Aco, u Pekingu pozdravi brata Putina i našeg prijatelja Si Đinpinga“. Bez ironije, red je da ih posluša kada su se već potrudili da želju zapišu. Lepim slovima. Jedna privatna poruka bila je, doduše, još elaboriranija. „Srbija ide u novu budućnost Vučićevim novim putevima i prugama. Rad u novim fabrikama. Živela Srbija!!! Živeo Vučić, naš vrov (precrtano) vro (precrtano) vrhovni komandant“, poručuje iza šoferšajbne neki automobil. Sve je to od uzbuđenja, ništa se ne može zameriti. Ne pevaju Aca Lukas i Bora Čorba svakog dana na istoj bini. I ne može čovek svakog dana sa jedne scene da čuje ceo spektar političkih ideologija. Anu Brnabić, recimo, koja se hvali „uslovima poslovanja rame uz rame sa Izraelom, Italijom, Belgijom“ i odmah posle nje Ivicu Dačića i njegovu setnu priču o „drugovima i drugaricama koji su živeli kao gospoda“. Potom se na binu popne Milorad Dodik, iz zadnjih redova se čuje jedno ali bukom vredno „Aj’mo, Miloradeeeeee, kralju“, podigne se i horor transparent „Srebrenica je uz vas“ i počne pesma „Od Topole do Ravne gore“, makar i jednoglasna, a Dodik razveze o komunističkom režimu koji je potiskivao zločine nad Srbima. Pomene Dodik i Hrvate, i kaže sebi samom da treba da bude uzdržan, ali masa ne mora, pa tu i tamo probije autentičan gnev. Na scenu zatim izađe Peter Sijarto, mađarski ministar spoljnih poslova i trgovine, i iz iste mase koja je pre deset minuta zviždala Hrvatima, aplaudira se dobrim srpsko-mađarskim odnosima. „Politička stabilnost je izuzetna vrednost za Mađarsku i Srbiju u sadašnjim, olujnim vremenima. To se vidi i iz toga što mnogi žele da je oduzmu od nas spoljašnjim uplitanjem, izazivanjem nemira, gomilom laži. Ovakvih pokušaja je nedavno bilo i u Mađarskoj, ali su svi bili bezuspešni. Siguran sam da će tako biti i u Srbiji“, nije ni Sijarto propustio da opali po opoziciji. Kad smo kod zvižduka i aplauza, uprkos već pomenutim sporadičnim izrazima iskrenih emocija, teško biste drugde našli mitingašku masu koja se broji desetinama hiljada, a generalno je tako mirna i tiha da privatne razgovore obavlja bez problema. Poslednji put ste takvu mogli naći kada je čekala Putina. A ne može se reći da bina ne pokušava da je trgne. Od premijerkinih brojki do Dačićevog „Ostani đubre do kraja“ sa scene ka protivnicima leti salva za salvom. Ne vredi. LJudi se polako osipaju čak i pre nego što je Vučić nastupio sa pomirljivim porukama za te iste protivnike. Politički, shvatili ste, miting je bio prikladna, krunska farsa „Budućnosti Srbije“, ali ako ste se kojim slučajem zatekli u gomili pred Skupštinom, valjda već znate da je to 19. aprila bilo najmanje važno. Jer vas je Rom koji je stajao pored vas, iz čistog mira, iz čiste dobrodušnosti, ponudio cigaretom, jednom od nekoliko koje su mu ostale. Jer je drugi čovek cedio pakovanje paštete na tvrd ’lebac, do poslednjeg grama i uz radost koju ne možete videti u restoranima sa „Mišelinovim“ zvezdicama. Jer je treći tražio cigaretu očima naviklim da mole, nesviklim da dobijaju. Jer su četvrti i peti mahali zastavicama iz invalidskih kolica. Nije naravno sve pred Skupštinom bilo jad iz Zolinog romana, ali ono što jeste, na ovom kontinentu može se videti samo još iza bodljikavih žica u izbegličkim logorima Grčke i u komfornim stambenim kontejnerima na obodima Vladičinog Hana. Neki bi dobri (Beo)građani tim ljudima hteli opštiti sa majkom, posmatrajući ih baš kao što su u Zapadnom rimskom carstvu posmatrali varvare koji su im okupirali civilizaciju. Da, ima građana koji se žeste na te bednike što jedu sendvič, ne kao da im je poslednji, nego kao da im je prvi. Zamera im se i što su državne zastavice bacali u kante za smeće. A zašto da ih ne bacaju? Šta je to Srbija ikada učinila za njih, šta to zbog čega bi trebalo da poštuju njene simbole? Šta je, recimo, učinila za Slavka sa Zvezdare, koji je, nakon što se gungula razišla, u pauzi skupljanja flaša i konzervi u Pionirskom parku takođe zamolio za cigaretu. Slavko prilično mrmlja dok govori, ali između njegovih zuba dovoljno jasno su se čuli mlazevi rezigniranog otrova prema svim binama koje su podignute u Beogradu prethodnih decenija. Učestvovao je u 5. oktobru, inače. I pet puta je ponovio da popravlja veš-mašine, struju, bilo šta, ako nekada zatreba. A još više od cigarete, molio je za društvo, da još malo porazgovaramo. E to je Srbija – zemlja usamljenih ljudi koji skupljaju otpatke i mole za opuške. I ako se sa mitinga „Budućnost Srbije“ mogao poneti neki koristan zaključak, taj je da prvo treba opštiti sa majkom svima nama, dobrim građanima, koji smo dopustili da se Vučić, Brnabić i Dačić, svaki Dodik i svaki Sijarto ove planete, igraju sa tim ljudskim očajem.