Nadrealisti su za današnje političare bili realisti

Ovogodišnji laureat nagrade „Momo Kapor“ je muzičar, glumac, pisac, scenarista. Za sebe ne kaže da je multimedijalni umetnik nego čovek na radnom mestu Doktor Karajlić. Pred njegov sledeći projekat - koncert na beogradskom Tašmajdanu, 25. maja, kome se vraća kao mestu zločina gde je pre 20 godina, Zabranjeno pušenje, kako kaže, vaskrslo - Nenada Jankovića „vaskrsao“ je i plan ministra odbrane da započne štrajk glađu. Koji je, gde čuda, kultni šou Top-lista nadrealista predvidela pre više od 30 godina. Pošto su se njegova satira i groteska redovno pretakale u stvarnost, vizionarski je razgovor s Neletom Karajlićem započeti o njegovim poslednjim radovima. Mada je nagrađeni roman Solunska 28 smešten u prvu polovinu 20. veka, kad je podignuta kuća koja je središte radnje. „Taj period bio je, bez sumnje, najuzbudljiviji period istorije Beograda i srpskog naroda uopšte. U samo petnaestak godina smestili su se kraljeubistvo, carinski rat, aneksija BiH, Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat i Prvi svjetski rat! Kakve godine! Nije im trebao Tviter da im život bude zanimljiv“, kaže Karajlić za NIN. Za razliku od vaše prve, biografske knjige, Solunska 28 je „prvi pravcati roman“, kako kaže pisac Vule Žurić. Da li se šetnja po žanrovima nastavlja? Ja sam prilično nemirnog duha. Kopka me svaka forma u kojoj mislim da ću moći da budem slobodan. Novi roman, koji je nastavak Solunske 28 i koji bi trebalo da izađe krajem ljeta, isto je „pravi pravcati roman“, ali ima potpuno drugačiju kompoziciju od prvog nastavka. Igrao sam se prostorom i vremenom. Pokušao sam da objasnim ono što jedan od junaka moga romana uporno pokušava da objasni ljudskom rodu. Da vrijeme ne postoji, ili da barem nije onakvo kakvog ga mi vidimo. Pravi li vam, kao laureatu nagrade koja nosi ime Mome Kapora, to ime razliku u odnosu na druge dodeljene i potencijalne nagrade? Meni je čast biti u istoj rečenici sa Kaporom, a kamoli dobiti nagradu sa njegovim imenom. Mislim da je Momo najveći stilista u našoj književnosti, pa bih volio da barem preko nagrade na mene pređe dio njegovog talenta. Tačno je da nas veže zajednička sudbina. I on i ja bili smo, zarad slobodne misli i dugačkog jezika, nagrađeni ekskluzivnim putovanjem iz Sarajeva u Beograd, ali samo u jednom pravcu. Nakon tog putovanja, misao nam je bila još slobodnija, a jezik još duži. Da li ste se pišući Fajront u Sarajevu opraštali od grada koji vas je odredio? Glavni cilj mi je bio da iza sebe ostavim svjedočenje o jednoj državi i jednome gradu u jednom vremenu koje se nikada neće ponoviti. Pošto smo svjedoci lakoće mijenjanja istorije, želio sam da Fajront bude moja verzija događaja u kojima sam, praktično, bio učesnik. Zbog činjenice da se u Fajrontu krije priča o svim onim mitovima koji nam danas predstavljaju „ljepšu prošlost“, a i zbog toga što je pisac te knjige jedan od onih koji je tu prošlost učinio lijepom, Fajront je doživio tiraž od preko stotinu hiljada primjeraka. Dakle, onaj ko ima namjeru da iskrivi sliku tog vremena, ima i težak zadatak. Valja naći toliko knjiga i zapaliti ih! Drugo je pitanje, ko je koga tu odredio. Sarajevo mene ili ja Sarajevo. Da li vi znate mene, zato što sam ja iz Sarajeva ili znate Sarajevo kroz moja djela? Da li ste ga upoznali kroz turističke prospekte ili kroz pjesme Zabranjenog pušenja? Znate li ga zahvaljujući izvještajima Si-En-Ena, ili kroz Top-listu nadrealista? Jugoslavija je Sarajevo upoznala preko nas. Mi smo stvorili sliku o tom gradu koja ranije nije postojala. Prije Nadrealista i Zabranjenog pušenja ne postoji pisani ili snimljeni zapis o tom gradu koji je autentičniji od onoga što smo mi uradili. To je ono što njima u Sarajevu najviše smeta. Čovjek koji je napravio tu sliku, nije više tamo. Za njih, najbolje bi bilo da ne postoji. Zašto vas tamo toliko ne žele da su naoružani motkama došli da vas pozdrave kad ste nakon mnogo godina tamo došli? Upravo zbog ovoga o čemu smo sad razgovarali. Neko ko je napravio sliku grada onakvu kakvog ga pamti cijela Juga, odlazi iz njega, i svoje djelo, prirodno, nosi sa sobom. Otuda pokušaj da se stvara mit o nekakvom „sarajevskom duhu“. Budalaština! Grad nema duh. Grad ima ljude, sa svojim imenima i prezimenima, koji iza sebe ostavljaju svoja djela. Nije Pariz sam sebe opisivao, već je to činio Viktor Igo. Nije London autor Martina Čazlvita, već Čarls Dikens. Nisu Nadrealiste pravili građani Sarajeva, već Đuro, Nele, Zena... Sada su stvari došle na ono mjesto na kome su uvijek u istoriji i bile. Sarajevo je opet tamni vilajet, sa filmskim festivalom u periodu kada ga posjeti dijaspora. Moja pojava ih samo podsjeti na ono što bi oni željeli da budu... ali... ne ide. Da je suprotno, da su današnje Sarajlije sigurne u sebe i svoj identitet, ja bih mogao da siđem u grad i večeram ko čovjek u svako doba. Ovako, tjerajući me od sebe, Sarajevo me samo uvjerava da samo bio u pravu što sam ga napustio. Ali niste svojom voljom. Kako se osećate zbog toga što se, u vreme kada se često podseća na velike godišnjice, u medijima i na ceremonijama retko pominju i desetine hiljada ljudi koji su iz njega proterani? Nadam se da se nećete ljutiti da vas ispravim o broju onih koji su taj grad napustili. Stotinu hiljada vjerodostojnije zvuči. Međutim, nije to najfascinantnije u toj priči. Od 1995, kada se završio rat u BiH, do danas, desila su se mnoga čuda. Izmišljen je internet, Fejsbuk, Tviter, električni automobil, mobilni telefon, razna su se čuda desila, osim jednog. U Sarajevo se nije vratio niti jedan jedini Srbin. Ako ga nađete, ja vas vodim na pivo! Danas su mnogi umetnici, ne samo u Srbiji, politički, čak i dnevnopolitički opredeljeni. Da li do vas dolaze takve ponude? Zašto se danas držite podalje? Ja? Podalje od politike?!? Pa, sve ono što sam radio sa Pušenjem, a naročito sa Nadrealistima bilo je vezano za politiku! Moja prva pjesma koja je vidjela svetlost dana, bila je pjesma o iseljavanju Srba sa Kosova, davne 1981. Moja posljednja pjesma koju sam objavio prošle godine, Nedelja kad je otišao Hase 2 je pjesma o besmislu u koje je zapala zapadna civilizacija čekajući mesiju iz jedne od svetih knjiga. Kod nas se, valjda, računa da si ušao u politiku tek kad staneš na neku stranu, uđeš u partiju, skineš gaće, otkopaš sjekire i zauzmeš busiju. Uloga umjetnika u politici je važna. Važna je uloga bilo koga ko ima osjećaj društvene odgovornosti i ideju da zemlju u kojoj živi učini ljepšom i svjetlijom, bez obzira na to da li se priklanja vlasti ili opoziciji. Pod kojim okolnostima biste se danas bavili politikom? Smeta mi ostrašćenost onih koji na politiku gledaju površno, dajući joj, iz neznanja ili iz gluposti, tobožnju moralnu dimenziju koja od sagovornika zahtijeva da se izjasni „na čijoj je strani“. Strast te vrste nikada ne daje dobre rezultate. Borba sa političkim protivnikom, naročito onim jačim od vas, trebalo bi, poput pripreme košarkaške utakmice, da počne analizom protivnikovih vrlina, a ne galamom i bacanjem blata na njega. Sa druge strane, nipodaštavanje protivnika, koliko god da je slabiji od vas, redovno se vraća kao bumerang, te je, da bi se držala pozicija vlasti, neophodno da se protivniku priđe sa što više uvažavanja i poštovanja. Taj je model ponašanja kod nas skoro nezamisliv, otuda su i trajanja „političkih brendova“ limitirana na deceniju... najviše deceniju i po. Ko ovo bude razumio, ima šansu da produži taj vijek. Ušao bih u politiku ukoliko bi postojala neka opcija koja bi čvrsto stala iza obnove kulture i obrazovanja. Kultura je najjače oružje koje je čovjek smislio. Kod nas je, međutim, svijet minimalizira. U posljednjih par predizbornih kampanja, riječ kultura se nije ni pominjala, a narod je posmatra kao nešto nepotrebno, nešto što kao parazit stoji na oboljelom tijelu ekonomije. Upravo je suprotno! Nema ekonomije bez kulture! Prvo je bio Betoven, pa je onda došao Mercedes! Da nije bilo Betovena, ne bi bilo ni Mercedesa. Prvo je čovjek oplemenio sebe, da bi, zatim, počeo da stvara viškove. Berlinski zid je pao ne zato što su Ameri imali jaču bombu od Sovjeta, niti zbog toga što je njihova ekonomija bila moćnija. Sada, na primjeru Kine, vidimo da i komunizam umije da bude i te kako kurentan na svjetskom, kapitalističkom tržištu. Berlinski zid je pao zato što je Zapad imao Bitlse i Boba Dilana. Najveći neprijatelj srpskoga naroda devedesetih, nisu bili ni Bošnjaci ni Hrvati, ni penzionisani američki generali, ni agresivni lobi okupljen oko predsjednika Amerike. Naš najveći neprijatelj bio je Holivud. On nam je zadavao najjače udarce od kojih ćemo se teško oporaviti. Zato mi i nije jasno, kako srpski narod i njegova politička elita nisu do sada shvatili neobičan značaj kulturnog oporavka. Tim prije što je kod nas kultura i u ovoj dramatičnoj oskudici i dalje vitalna i živa. Kulturni oporavak rješava sve ono što nam najviše nedostaje. Vjera, nada, nadahnuće. Novac, ekonomija, politika, pa čak i goruća pitanja poput onoga sa Kosovom, lako su rješiva ukoliko ste duhovno nadmoćni. Drugi put pominjete Kosovo, a vaše predviđanje Dejtonskog sporazuma mi, takođe, daje za pravo da vas pitam - kako će se razrešiti kosovski čvor? Kosovo je mitska zemlja, mjesto u kome stanuje Bog. Tu mu je adresa. Kad mu pišete pismo napišete samo „Bog, Kosovo“. Kako drugačije objasniti to što je na tako malom prostoru podignuto toliko mnogo svetilišta? Carstvo se protezalo do Soluna i Trakije, ali je samo na Kosovu manastira bilo kao grozdova na lozi. Još teže je objasniti zašto su ta svetilišta rušena i paljena. Zašto ih uništavaju ako tu ne stanuje Bog? A najteže je objasniti kako su se ona ponovo digla iz pepela. I ta igra traje stotinama i stotinama godina. Kao neki prirodni ciklus. Kao smjena godišnjih doba. Šta sad mi da odlučimo kada, iz ove naše perspektive, ne znamo koje godišnje doba uskoro nastupa? Da li nam slijedi proljeće, ljeto, jesen ili zima? Jedino rješenje je jedinstvo. Znam da je to izlizana fraza, ali je jedina moguća i, vjerovatno, djelotvorna. Jedino nam je preostalo to da budemo jedinstveni, bez obzira na to koji put ka rješenju izaberemo. To jedinstvo je, u stvari, put kojim bi trebalo da idemo. Sa druge strane, postoji i jedan metafizički predlog za rješenje, koji se čini dalek zdravom razumu. On kaže da je od svih diplomatskih, političkih i, ne dao Bog, vojnih akcija, efikasnije i djelotvornije da svako jutro, natašte, ponavljamo uporno, smireno i sistematski, jednu jedinu rečenicu – „Dogodine u Prizrenu!“ Zvuči šašavo, ali djeluje. Jedan drugi narod, sličnom je rečenicom ispunio svoj cilj. Šta danas mislite o tome što se jedan od vaših apsurda, taj štrajk glađu, „zamalo“ ostvario? Nadrealisti jesu bili neka vrsta političke satire. Bez politike Nadrealisti bi bili kao slastičarna bez kolača. Taj skeč o štrajku vlasti, koji je preplavio društvene mreže prije par sedmica, nastao je u mojoj glavi opterećenoj svim apsurdima naše tadašnje, a vidimo i sadašnje, političke scene. Nije se tu mnogo toga promijenilo. Pravila političke igre su, manje-više, ista. A ni ja nisam u međuvremenu odrastao. Da li ste propustili da predvidite mitingovanje sebi u čast, koje smo baš 19. aprila videli u Beogradu? Šta mislite o protestima opozicije i o kampanji vlasti Budućnost Srbije? Slijed događaja oko opozicionih mitinga i odgovora aktuelne vlasti mene, laika, tjera da pomislim da su, možda, u dosluhu. Samo tako mogu da objasnim nerazumne poteze koje je opozicija u toj igri pravila. Kao da su naručene od strane vlasti. A, možda i nisam u pravu. Možda, zaista, gledamo nenamještenu utakmicu. Ja se, u ovakvim vanrednim situacijama, uvijek pitam zašto je to tako, pa sebi, onako usput, pokušavam da nađem odgovor. Posljednji zaključak do kojeg sam došao podijelio bih u ovome intervjuu sa vama. Političko biće Srbina određuju dvije dominantne osobine. Prva je veliki demokratski potencijal, koji je u posljednja dva vijeka kreirao istorijski put srpskog naroda, od kraljeubistava, prkosa, borbe za slobodu, ustajanja protiv fašizma i tiranije, dva pokreta otpora u jednome ratu, izlazaka na ulice, do dinamičnog i raznolikog parlamentarnog života najnovijeg doba. Druga osobina je izraziti antitalenat za organizaciju, koji, onako laički, pripisujem društvenom i kulturnom ambijentu razvijenom pod okriljem labavih pravoslavnih kanona, koji prepuštaju vjerniku, pojedincu, priličnu slobodu u tumačenju božjih zakona, a, pri čemu on, pogriješio - ne pogriješio, ne trpi nikakve sankcije. Ta sloboda, koju pravoslavlje nudi, jedinstvena u svijetu religija, odnjegovala je društvo nenaviklo na subordinaciju i ličnu odgovornost. Otuda se u političkom životu Srbije, ključne odluke ne donose u parlamentu i vladi, kao vrhunskim institucijama sistema, već po kafanama kao alternativnom mjestu gdje se donose odluke. Rad parlamenta je najsofisticiraniji model dobre organizacije, poput rada savršenog softvera, ali kod nas, vlast ga često gleda kao na nešto nepotrebno, ali neizbježno u mehanizmu odlučivanja. U tome ga slijedi i osjećaj naroda. Za narod, parlament je mjesto gdje se svađaju i palamude „oni koje mi plaćamo“, pa se tako i izrodio taj apsurd da svijet bira one kojima će se kasnije smijati i koje će optuživati „za trošenje državnih para“. Vlast, osjetivši narodnu volju, uvijek igra na kartu obesmišljavanja Skupštine i ograničavanja njenog uticaja. Od početka novoga parlamentarizma, igrala se ta igra. Kako da, u okviru pravila, rad parlamenta učinimo besmislenim. „To od nas očekuje narod“. Na uspjelu akciju „pacifizacije“ parlamenta reakcija opozicije uglavnom bude ulica. Ta igra se ponavlja. Ne mogu da dokučim da li su akteri ove igra toga svjesni, ili igraju instinktivno slijedeći svoj politički njuh. Paralelno sa ovim osobinama, kao istorijsko naslijeđe koje u sebi krije seljačka država, kod Srba postoji institucija koju, slobodno, nazivam „dobar domaćin“. Trka za vlast na izborima, obično bude trka u kojoj se kandidati predstavljaju kao oni koji će se o državi brinuti kao da je njihovo domaćinstvo. Obećavaju ono što Srbin voli da čuje. Da će Srbiju voditi odgovorno, štedljivo, marljivo i ozbiljno. Narod uglavnom izabere onoga u kome prepozna „najboljeg domaćina“. Ali, svaki domaćin koji „gazduje državom“, po prirodi stvari, mora da stekne osjećaj da niko drugi neće umjeti gazdovati pametno i štedljivo kao što to čini on, pa je promjena „domaćina“ u Srbiji uvijek bolna i neizvjesna. U toj neizvjesnosti veliku, možda i najveću ulogu igra sujeta, toliko karakteristična za narode koji zauzimaju prostor od Dunava do Jadrana. Sujeta je osnovni remetilački element ka nedokučivom srpskom cilju koji se zove Jedinstvo. Ona ubjedljivo vlada Srbijom ne dozvolivši nikome da joj priđe ni na 20 posto razlike. Sujeta bi, da vodi neku političku partiju, u svakome trenutku imala dovoljno poslanika da promijeni Ustav. Prvi političar koji pokaže da je nema, i koji uvjeri narod da sve što radi, radi za opšte dobro, a ne za svoj lični interes, vladaće koliko mu se prohtije. Srbija je poslije 5. oktobra imala lijepu priliku da, vođena filozofima, dijagnosticira tu svoju bolnu tačku, da je prevaziđe i izliječi, pa da njome počne da vlada sistem i izabrani predstavnici demokratskog parlamentarizma, a ne „dobar domaćin“ i njegovi najodaniji pomoćnici, ali je tu šansu, baš zbog sujete, propustila. Uzdrmana, sujeta je uzvratila udarac! Vratila je Srbiju na svoj stari put. I šta sad očekivati? Kad sujetu nisu savladali filozofi, kako to da učine ekonomisti, pravnici, glumci...? Kako na svakih nekoliko godina gledamo reprize Nadrealista uživo, koji će se apsurd sledeći ostvariti? Top-lista nije imala mnogo sezona. Svega tri. Ali se u te tri sezone dosta toga dalo strpati. Cijela jedna tragedija. Kako bi današnja vlast izgledala u TLN? Da li ste sigurni da im trebaju Nadrealisti? Molim vas da mi objasnite dva apsurda. Jedan je da je ozbiljna kritika vlasti, kao što je TLN, bila moguća u samom predvorju rata, dok je danas nezamisliva? Onomad, postojala je cenzura, a danas postoji buka. Meni je bilo lakše sa cenzurom. Ja sam nju smatrao izazovom. Cenzura je inspirativna, jer te tjera da razmišljaš, da plasiraš svoju ideju i pored mača koji ti visi nad glavom. Buka je nesnosna, nesavladiva. Možeš samo da joj se pridružiš i postaneš dio nje. Drugi je, kako ste, a niste jedini, od umetnika koji nije želeo rat i koji se smatrao Jugoslovenom postali neko ko - zato što kaže da se slobodnijim oseća u Banjaluci nego u Sarajevu - rizikuje da bude proglašen nacionalistom? Čovjek mora da bude stvarno dobar komad budale pa da mene nazove nacionalistom. To su uglavnom oni koji su „ostali sa druge strane“ i kojima ta glupost ide u prilog. Fajront u Sarajevu za neke „sa ove strane“ je, čak, „oda jugonostalgiji“. Ali za ove, „s druge strane“, nacionalista je svako ko ne dijeli njihovo mišljenje. Kakva će biti budućnost Republike Srpske? Vedra i svijetla! Da li je demokratija dostižan ideal, postoji li ona u svetu bilo gde? Demokratski parlamentarizam počeo je da jede sam sebe onoga trenutka kada je zapadni pragmatizam izbacio njeno veličanstvo Ideju iz parlamenta, smatrajući je remetilačkim faktorom, a u njega uveo ekonomiju i ličnu korist. U skladu sa licemjernom politikom „neophodnosti očuvanja državnog sistema“, pragmatizam je demokratskom spektru otkinuo po desetak odsto sa lijeve i sa desne strane, a iz one sredine izbacio svaku ideologiju, a time i moral i politički stav. Tako smo u posljednjih dvadesetak godina imali prilike da vidimo kako u nekim vodećim demokratijama svijeta na vlasti zajedno sjede i pas i mačka, i mačka i miš. Taj pragmatizam, koliko god je bio dobar za „čvrsto upravljanje sistemom“, toliko je iz naroda izbacio Ideju da su, posljednjih godina, izbore širom demokratskog svijeta počeli dobijati anonimusi, rijaliti igrači, starlete, komičari, jer je narod u tradicionalne partije prestao da vjeruje. Što je i normalno. Partija nije bila preduzeće, već grupa građana okupljena oko iste ideje. Partije su, međutim, takvom slijedu događaja odgovorile novom taktikom, nazvanom staroslavenskim izrazom keč ol, pa su se, hvatajući svakoga ko je u njima vidio ličnu korist, omasovile velikom brzinom, ali ih, poput neke ajkule, u životu drže samo nove političke pobjede. Kao što ni more nije bezgranično, tako i političko polje u kome takve partije „plivaju“ ima svoj kraj, pa bi sljedeća stepenica vjerovatno trebalo da bude ideologizacija takvih stranaka, povratak na „normalno stanje partije“. Sa druge strane, slučaj najveće ekonomije svijeta, Kine, pokazuje nam da je moguć i „parlamentarizam“ u okviru jedne partije. U ono doba, dok se komunizam razbijao o hridi istorije, ja sam, kao klinac, mislio da je to budućnost Jugoslavije, jedna partija, hiljadu mišljenja. Da se, u međuvremenu, nije pojavila Kina, mislio bih da sam ispao glup u društvu. A sad vidimo gdje su oni, a gdje smo mi. Dobro, da li su ti tokovi budućnosti, kakva nam se nameće, nezaustavljivi? Na kraju uvijek dođeš do one fundamentalne, religiozne rečenice, „sve je odavno upisano“. Problem je što ja ne umijem to da prihvatim. Ne umijem, a da ne ispravljam krive Drine. Do sada nisam nijednu ispravio, a ima ih, ne zna im se broj. Onda se ponekad upitam da li je Bog namjerno stvorio Drinu da bude kriva? Ne znam, ali da ih ne ispravljam, bilo bi mi dosadno. Možda je upisano, ali nije interesantno. U susret vašem koncertu, podsećam da ste pred jedan od prethodnih objavili novu verziju Nedelje kad je otišo Hase iz koga smo jasnije naslutili da Asim Ferhatović nije bio Hase iz vaše pesme. Spremate li nam neku novu zagonetku? Hase jeste bio metafora za Tita, a ovaj novi Hase iz pjesme Nedelja kad je otišao Hase 2 je nešto još šire. Šta je to, reći ću vam za trideset godina. Tolika je razlika između ove dvije verzije. Do tada slušajte moju omiljenu rok atrakciju, grupu uz koju sam odrastao - Zabranjeno pušenje. Možda u ovome našem razgovoru nisam bio mnogo duhovit, ali moj stil nikada nije bio komentar na aktuelne političke događaje i bacanje svjetla na dnevnu politiku. To mnogo bolje od mene rade moji drugari, Kesić i Mićko, a to su sjajno radili i indeksovci. Moj pristup bio je drugačiji, domanovićevski, sporovozan, koji ne daje odmah razloga za smijeh, ali zato nudi garanciju dužu od trideset godina. Tako nešto više nije u stanju da ponudi ni Mercedes-Benc! Mnogo sam uzbuđen zbog koncerta. Muziku sam jedno vrijeme zapostavio jer mi srce nije moglo izdržati tempo koji ona nameće. Prošle godine, osjetio sam potrebu da joj se vratim, u stvari osjetio sam odgovornost prema silnome svijetu koji mi je prilazio i govorio da je odrastao uz moju muziku. Divno! Dođite na Taš, pa ćete čuti muziku uz koju ste odrasli, u originalu! Uživo!