27.03.
2024.
Zabranjeni Ginisov rekord: Mladić je bio budan 264 sata, posledice su bile ozbiljne
Gardner je oborio Ginisov rekord, ali je za to platio visoku cenu.
Baš kao u onoj poznatoj izreci, i u proznim ostvarenjima Svetlane Velmar Janković ime je znak. O tome možda najbolje svedoče naslovi njenih romana kao što su “Lagum”, “Bezdno”, “Nigdina”, ili najnoviji, “Vostanije”, ta “reč koju su obrazovani Srbi, naseljeni u Trstu krajem DŽVIII i počekom DŽIDŽ veka, upotrebljavali kad su hteli da kažu Ustanak”. Vadeći iz zaborava stare reči i retke pojmove i stavljajući ih u pročelje svojih knjiga Velmar Jankovićeva, po svemu sudeći, iskazuje shvatanje slično onome koje je, na ovaj ili onaj način, moguće pronaći i u novijoj prozi Radovana Belog Markovića, Miroslava Josića Višnjića ili, recimo, Mira Vuksanovića, odnosno u pesništvu Milosava Tešića i još nekih pesnika srodnog opredeljenja. Ovakvo razumevanje nagoveštava obrise jedne naročite poetičke pojave koja bi se najkraće mogla opisati paradoksalnom sintagmom novih arhaista kao neformalnog i spontanog spisateljskog kruga koji je oblikovan pristupom što podrazumeva (o)smišljenu i angažovanu jezičku evokativnost i “staromodnost” u službi aktuelnog integrativno-kulturnog interesa.
“Vostanije” donosi popularno-prosvetiteljski izraz te paradigme. Izuzev jednim delom u “Bezdnu”, Svetlana Velmar Janković od pomenutih autora, naime, razlikuje se izvesnom izražajnom mimikrijom. Stilska arhaičnost kod nje se, drugim rečima, ne ostvaruje prevashodno u “dubinskom” istraživanju jezičkih naslaga i “otkopavanju” skrajnutih značenja, već u transparentnoj signalizaciji ponovnog otkrivanja doskora “nepodobnih” tematskih i idejnih sadržaja. Podnaslov ove knjige, koji je nesumnjivo povezuje s istraživanjima urbanih beogradskih toposa iz “Dorćola” i “Vračara”, glasi “Ulica Karađorđeva”. Pripovedno-esejističko kazivanje o sudbini “oca Srbije” i njegove veličanstvene bune otuda mora imati posebno mesto u okviru proznog opusa autorke “Bezdna” i “Laguma”.
Jer ono što je već postalo velmarjankovićevski prepoznatljivo u opsesivnoj temi obnove građanske tradicije kao izvora nedovršeno modernog i stoga tragičnog bića srpske nacije, bilo da je u pitanju DŽIDŽ ili DŽDŽ vek, knez Mihailo ili Sava Šumanović, ovde je prikazano u uzornoj, gotovo mitskoj sudbini Vožda kao herojskog predstavnika ruralne, predgrađanske Srbije. Poput grčkog Anteja, Karađorđe je zato naslikan “kao džinovski hrast što usisava snagu iz utrobe majke Zemlje”, a njegova lična drama i drama Ustanka kao povest žrtvovanja za oslobođenje od turske vlasti jednako kao i za određenu viziju budućnosti. Pripovedna posledica ovakvog “čitanja” istorije jeste “hibridni” glavni junak u vidu Karađorđeve “seni” kao herojevog sablasnog “dvojnika” koji je - iako izvorno rustikalnog porekla - kadar da, poput kakavog građanskog mislioca, beskrajno mozga o vlastitim postupcima i odlukama, ali i da kao kakav fiktivni buržoa bludi današnjim Beogradom kao svojim svekolikim zadužbinskim prostorom.
Karakteristično je da, pri tom, autorka ne insistira na pripovednoj tenziji i dramatičnosti, što se najbolje vidi u učestalom citatnom pozivanju na istoriografske autoritete (R. LJušić, K. Nenadović) a ne na sižejnu inventivnost ili razvijenu sugestivnost dočaravanja složenih stanja junaka, odnosno u predstavljanju velike tragičke teme oceubistva tek kao povoda za moralno zaključivanje. Otuda se moralistička nota ukazuje kao možda najsnažniji poriv knjige koji upravlja i lajtmotivskim ponavljanjem značaja teme izdajstva i rezonerskim pozivanjem na primer propasti Vožda i Ustanka “kao opomenu iz prošlosti koja u sadašnjosti i te kako oživljava”. “Arhaična” jednostavnost i prepoznatljivost ove ovlaš stilizovane teze svakako ne čini “Vostanije” takmacem artistički složenijih i uspelijih ostvarenja Svetlane Velmar Janković. Ali ga možda čini posrednim izrazom neprestano prizivanog građanskog duha koji se ovde ispoljava “sam sobom” i “iznutra”, izborom teme i pristupa, upravo u onoj opsesiji mit(opej)ski ne-modernim ili pred-modernim koja se u romanima autorke “Laguma” i “Bezdna” i inače pojavljuje kao usud ovdašnjeg građanstva i njegovog postojanja u neprestano obnavljanim pokušajima istorijske emancipacije.
Tihomir Brajović
27.03.
2024.
"Ne da se ništa nije promenilo, taj monstruozni inženjering Vučića i SNS, kada uvidi da ga Beograd ne želi, onda on odluči da menja narod".
29.03.
2024.
Timovi su u četvrtak bagerom raščišćavali teren oko kuće kako bi proverili ima li dokaza ispod granja koji bi pomogli u potrazi.
29.03.
2024.
Ulaz u zgradu i izlaz iz nje je onemogućen, vrata su blokirana stolovima, stolicama i vezana lancima.
27.03.
2024.
Prva žena predsednica vlade uspela je da izvuče Italiju iz duboke recesije i učini je jednom od najperspektivnijih u EU.
20.09.
2023.
Pitanje je kako je najlakše ostvariti obećanu predaju Kosova, a da ne bude velike štete po armaturu vlasti? Pa u haosu, kako je to uradio Milošević sa krajiškim Srbima. Može biti da zato Vučić sad najavljuje potencijalni egzodus Srba sa Kosova
20.09.
2023.
Šta očekivati u zemlji u kojoj je u nedelju na Pinku prilog o gazdi te televizije Željku Mitroviću trajao deset puta, a u ponedeljak dva puta duže nego o sukobima na severu Kosova u kojima je poginulo najmanje pet, a ranjeno duplo više ljudi