Arhiva

Čiste suze i nečista savest

Zorica Stanivuković | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 10. avgust 2005 | 18:45

Proslava desetogodišnjice operacije „Oluja” bila je jedan od najtužnijih događaja u novijoj hrvatskoj istoriji. Mada je javnost danima pripremana za veliki spektakl, bilo je jasno da ni organizatori, ni učesnici proslave na Kninskoj tvrđavi nisu bili uvereni ni u ono što govore, ni u ono što čuju.

Predsednik države Stjepan Mesić bio je izvređan kao nikada ranije, a ni reči premijera Sanadera da „Oluja” treba da se odvoji od zločina koji su kasnije činjeni u srpskim selima oko Knina, nisu naišle na bolji prijem. Državni dnevnik Hrvatske televizije emitovan iz Knina bio je primer lažne slike i žalosne istine. Bura je odnosila i mikrofone i glasove voditelja, a pripremljeni kulturni program ometali su kiša i neuobičajeno hladno vreme. Na terasama Kninske tvrđave u naivnoj koreografiji promicali su mladići i devojke u bojama hrvatske trobojnice. Sinhronizacija je bila loša, a rudimentarni glasovi hrvatskih estradnih zvezda smenjivali su se s ukočenim i patetičnim govorima pozorišnih prvaka koji su nekad glumili u Šekspirovim komadima, a danas čitaju rodoljubne pesmice na samoj ivici pismenosti. Predsednik države bio je vidno umoran i zlovoljan zbog nekulturnog dočeka domaćina, a premijer i šef državnog parlamenta Vladimir Šeks bezbroj puta su ponavljali da je operacija „Oluja” bila „čista kao suza” i da je za sve kriv Slobodan Milošević.

Na Kninsku tvrđavu istovremeno su se peli pobunjeni generali sa slikama Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Ante Gotovine predvođeni sinom pokojnog predsednika Miroslavom Tuđmanom. NJihova privatna proslava „Dana pobjede i domovinske zahvalnosti” završena je urnebesnim koncertom proustaški deklarisanog pevača Marka Perkovića Tompsona čiji su domet bili i ostali stihovi „bacaj bombe, pobij bandu”. Raskol u državnom, političkom i vojnom vrhu zemlje bio je najvidljiviji upravo na mestu gde se, deset godina ranije, činilo da čitava zemlja diše jednim nacionalnim, ali i etničkim dahom. Ove slike obišle su sve zainteresovane medije i posmatračima su bile daleko zanimljivije od helikoptera i MIG-ova hrvatskog vazduhoplovstva, kao i od svih dvanaest ešelona ovdašnje vojske i policije postrojenih u čast praznika koji za Hrvatsku i njene građane sve više postaje teret, a sve manje ponos.

Šta je pogrešno na slici koja se deklarativno opisuje kao najveličanstveniji primer vojnog junaštva i političke mudrosti u čitavoj istoriji Hrvatske, od „stoljeća sedmog” i svih njenih kraljeva, banova, namesnika, gubernatora i predsednika?

Najpogubnija pogreška svodi se na političku procenu da je „Oluja” bila dokaz da hrvatska država koju je tada vodio Franjo Tuđman ima prednost nad svim ostalim republikama bivše Jugoslavije i da je to alibi za sve zločine koji su izvršeni u ovoj akciji i posle nje. Politički vrh tadašnje Hrvatske pokazao je da pati od „napoleonskog kompleksa” i da se loše snalazi u procenama vremena i prostora. Činjenica da je „Oluja” završena u rekordno kratkom roku nije posledica ratne veštine hrvatske vojske i policije, nego ispražnjenih područja koja su „osvajali”. Činjenica da je „Olujom” srušena „država u državi” nije posledica političke mudrosti srpskog i hrvatskog vođstva, nego njihovog međusobnog dogovora. Činjenica da je predsednik Tuđman uoči „Oluje” pozvao srpsko stanovništvo Kninske krajine da ne napušta svoje domove, više govori o njegovoj potrebi da se u demagogiji takmiči sa Slobodanom Miloševićem, nego o želji za multinacionalnim i multikonfesionalnim karakterom pravne države u Hrvata koja teži evropskim standardima 21. veka.

Činjenica da novi ljudi koji ovde danas vode državu i vladajuću partiju, s deset godina zakašnjenja, pozivaju sudove da kazne zločine nad srpskim civilima, ne govori o želji da se svi Srbi koji su, zbog pritisaka i nasilja različitih vrsta napustili Hrvatsku, vrate u svoja obitavališta. Reč je samo o neprijatnom nasleđu Tuđmanovih zabluda koji kvari poželjan dojam Hrvatske kao „male, simpatične, demokratske i kosmopolitske zemlje”, kako je svojevremeno priznao već zaboravljani šef parlamenta u Zagrebu Žarko Domljan u vreme kad je zemlja donela svoj „božićni Ustav” prema kome Srbi više nisu bili konstitutivni narod u Hrvatskoj.

Političari vlasti i opozicije u Zagrebu i ostalim većim gradovima Hrvatske, zbog želje za očuvanjem funkcije, „Oluju” danas slave neumerenim zanosom i upravo tragikomičnom retorikom. Oni s malo više osećanja za vreme i prostor u kome žive, spomenuće i nevine srpske civile i njihove zapaljene kuće. Sve što su izrekli zvuči neubedljivo, stiglo je kasno i nema potvrde u stvarnom životu. U stvarnosti, Knin je danas grad koji vodi 25 godina stara žena, najmlađa gradonačelnica u Evropi, Josipa Rimac. U stvarnosti, ona je simbol marionete kojom upravlja ekstremna lokalna desnica.

Najveći uspeh na lokalnim izborima u ovom gradu osvojili su upravo birači Samostalne demokratske srpske stranke dr Vojislava Stanimirovića i dr Milorada Pupovca. Kninom danas ipak vlada desna koalicija HDZ-a i njegovih desnih frakcija preimenovanih u druge stranke. U stvarnosti, u Kninu Srbi više nemaju mogućnost uticaja na lokalnu vlast, čak ni u meri u kojoj su to imali do sada.

U stvarnosti, „Oluja” je samo onih nekoliko fatalnih sati koji su preokrenuli tok događaja u Hrvatskoj i oko nje. U domaćoj interpretaciji, oni su sprečili „nove Srebrenice” u Bihaću, omogućili potpisivanje Dejtonskog sporazuma u američkoj bazi „Rajt Peterson” i završili rat u bivšoj Jugoslaviji. Nekoliko fatalnih sati „Oluje” Hrvatskoj je istovremeno donelo zakasnelo saznanje da u njihovoj neposrednoj blizini žive ljudi koji nemaju nikakvog razloga da slave „Oluju”. Zato što su tada ostali bez porodica, bez kuća, bez sopstvenog identiteta i mogućnosti da ga dokažu bilo kakvim dokumentom bilo koje novonastale države bivše Jugoslavije. Ako slučajno uspeju da se vrate na mesta koja su napustili, lokalne vlasti danima i mesecima otezaće s izdavanjem „osobnih iskaznica Republike Hrvatske”. Kad ponestane drugih razloga, neraspoložena činovnica, nešto mlađa od kninske gradonačelnice, u Zadru ili okolici, osorno će im reći da dođu za mesec dana, jer ona u svom naliv-peru danas za njih nema – tinte (mastila).

Pa kad popularne novine urbanog stanovništva Hrvatske, zagrebački „Jutarnji list”, u propagandnim kolumnama objašnjava građanima zašto Hrvatska ipak treba da slavi „Oluju”, jedan od razloga biće svakako i činjenica da je činovnica iza zadarskog policijskog šaltera dobila novu političku patronu tinte ili mastila za svoje naliv-pero. Onima koji su izgubili sve, njen je potpis dovoljan. Vredi više od proteklog života, imaginarnih automobila uvezenih bez carine na „braniteljske povlastice”, više od invalidskih penzija u tridesetoj godini, više od molitve za mrtve u katoličkoj kninskoj crkvi Svetog Ante ili u daleko manje posećenoj pravoslavnoj crkvi Svetih Ćirila i Metodija u obližnjim Kistanjama.

Američka uloga u “Oluji”

Sjedinjene Američke Države aktivno su sarađivale u pripremi “Oluje”, nadzirale je i direktno inicirale: zeleno svetlo predsednika Klintona preneo je tadašnji vojni ataše u Zagrebu

Budući da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u RH, od Hrvatske se tražilo da omogući instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama. Osnovni uvjet je bio da to bude najstroža tajna, da ne bi izgledalo da se SAD svrstavaju na jednu stranu. Sjedinjene Američke Države nisu samo nadzirale kompletnu akciju “Oluja”, nego su i aktivno surađivale s Hrvatskom vojskom na njenoj pripremi, te je na kraju i izravno inicirale. Zeleno svjetlo Bijele kuće, odnosno predsjednika Bila Klintona za akciju “Oluja” prenio je potpukovnik Ričard K. Herik, tadašnji vojni ataše SAD u Zagrebu. Nekoliko dana prije početka “Oluje” Herik je posjetio Markicu Rebića, koji je uz Miroslava Tuđmana, tada ravnatelja HIS-a, i Miru Međimurca, tada šefa SIS-a, najintenzivnije komunicirao s američkim vojnim i obavještajnim službama, zbog čega je 1996. i dobio od Pitera Galbrajta, tadašnjeg ambasadora SAD u Zagrebu, Meritorius Service Medal. Herik je Rebiću predao poruku da SAD nemaju ništa protiv toga da operacija “Oluja” počne, te da mora biti “čista i brza”, odnosno da treba završiti u pet dana. Rebić je, kako Nacional doznaje, bio iznenađen što je tako važna politička i vojna poruka prenesena na takvoj razini, te je o Herikovu posjetu odmah pismenim putem izvijestio državni vrh, o čemu i danas postoji svjedočanstvo u arhivima. Pri tom je važno napomenuti da je u toj liniji “zapovijedanja” u potpunosti bio izbačen veleposlanik Piter Galbrajt, te da je poruka bila prenesena od predsjednika Klintona, Entonija Lejka, tada savjetnika za nacionalnu sigurnost, i Vilijama Perija, ministra obrane, preko Rebića do ministra Gojka Šuška i predsjednika Tuđmana.

To je bio vrhunac međusobne suradnje SAD i Hrvatske, koja se počela razvijati 1992, na početku srpsko-muslimanskog rata. Klinton je 1995. bio pred drugim izborima, a Bob Dol bio je republikanski predsjednički kandidat koji je tražio da Kongres donese odluku o ukidanju embarga na oružje za muslimane u BiH. Klintonu je regija postala bitna zbog unutarnjih stvari u SAD i njegova opstanka na vlasti. U strategiji rješavanja krize odlučili su iskoristiti Hrvatsku da se preko nje udari po srpskim snagama u BiH, stoga je i potpisana Splitska deklaracija Izetbegović – Tuđman, koja je dopuštala ulazak HV-ovih snaga pod komandom Ante Gotovine u BiH te suradnju s Armijom BiH. Da bi se mogla ostvariti ta operacija, HV je morao doći na Dinaru iznad Knina i operacijom “Oluja” osloboditi Krajinu, te se odmah prebaciti svojim jedinicama u BiH kako bi se stisnulo Srbe i prisililo Miloševića na potpisivanje mirovnog sporazuma u Dejtonu. To je bila Klintonova borba s vremenom, jer mu je trebalo brzo rješenje krize kako bi zaustavio Dolovu inicijativu i pred svojim se biračima pokazao kao odlučan predsjednik koji može riješiti i tako velike krize kao što je bila ona na tlu bivše Jugoslavije, a čije su strahote svaki dan bile prikazivane na CNN-u i drugim velikim američkim TV postajama. Da ne bi imao na leđima Engleze i Francuze, Klinton je zaobišao klasičnu diplomaciju, kako bi u slučaju neuspjeha mogao tvrditi da u tome nije sudjelovao. No budući da je akcija, koju je u njegovo ime vodio Ričard Holbruk, dobro završila, obojica su je u svojim knjigama istaknuli kao vrlo uspješnu.

Suočen s teškim stanjem u Hrvatskoj i BiH pred izbore za drugi mandat, američki predsjednik Bil Klinton odlučio je pomoći hrvatski napor za oslobađanje teritorija: preko svog vojnog atašea u Zagrebu aktivno je pripremio i sudjelovao u operaciji “Oluja”.

Prvi kontakti na najvišoj obavještajnoj razini počeli su 1992, kad je na čelu DIA-a (Defence Intelligence Agencdž – Vojna obavještajna agencija) bio general DŽems Kleper. U Hrvatskoj su njegovi ljudi bili potpukovnik Ričard Herik i njegov pomoćnik Ivan Šarac. Šarac je imao čin narednika četvrtoga reda, najviši koji je kao dočasnik mogao imati. Bio je hrvatskoga podrijetla, a sa 17 godina emigrirao je u SAD. Nakon nekoliko godina prijavio se u vojsku te je na početku sukoba u bivšoj Jugoslaviji poslan u Zagreb jer je poznavao prilike i znao jezik. Potpukovnik Herik bio je inženjer građevine, no s vremenom je postao vrlo visoko pozicioniran u američkoj vojnoj službi i osoba kojoj je Kleper najviše vjerovao. Ubrzo je počela svojevrsna “trgovina” između dviju službi. Hrvatska je služba DIA-u dala ruske podvodne mine od 500 kilograma i najmodernija ruska torpeda, a zatim i kripto zaštitne uređaje koje je koristila JNA, odnosno ruska vojska.

Oružje se u SAD prebacivalo sa splitskog aerodroma. Kada se obavljao transport, blokirao se cijeli aerodrom, herculesi C-130 slijetali su tijekom noći, oružje se tovarilo i pod najvećom zaštitom otpremalo u SAD ili u neku njihovu europsku bazu. Isto tako hrvatska služba je otkrila tvornicu bojnih otrova u Bijelome Polju kod Mostara koju su Srbi izmjestili u Srbiju. To je bila tako dobro prikrivena tvornica da za nju nije znao čak ni general Bienefeld koji je bio najveći stručnjak za bojne otrove u Hrvatskoj. Pomoću nađenih uzoraka američki stručnjaci su otkrili sve vrste otrova koji su se tamo proizvodili te se eventualno prodavali Iraku i drugim potencijalnim neprijateljima SAD. To je bio tek početak suradnje, pri čemu su SAD odmah isporučile opremu za prisluškivanje koja je uperena prema Srbiji i Crnoj Gori mogla istodobno snimati 20 000 telefonskih razgovora. Ta je suradnja obavljena s američkim NSE-ijem.

Prije “Oluje” trebalo je provesti akcije LJeto '94. i Zima '95. U planiranju operacije dolaska hrvatskih trupa iznad Knina SAD su pomogle u obavještajnom dijelu operacije. Da bi se točno mogao planirati prodor preko bosanskih planina u zaleđe Knina, trebalo je mnogo informacija o kretanju srpskih trupa, sustavu veza, kripto zaštiti, postavljenim topovskim punktovima. Budući da je SAD više zanimala situacija u BiH nego u RH, tražile su od Hrvatske da im se omogući instaliranje vojne baze s bespilotnim letjelicama.

No osnovni uvjet je bio da to bude najstrože čuvana tajna, kako ne bi izgledalo da se SAD stavljaju na jednu stranu u tome ratu. Odabran je otok Brač, koji se mogao dobro čuvati. Tamo su bili stacionirani sva oprema i ljudstvo predvođeno stručnjacima CIA s bespilotnim letjelicama dugog dometa, koji su pokrivali cijelu BiH do srpskog koridora na Savi. U njenom dometu je bilo i cijelo područje Krajine u Hrvatskoj. U to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije znao što se zapravo događa i skriva na Braču. To nisu znali ni američki saveznici Nijemci, koji su tamo 1. siječnja 1994. poslali svog vojnog atašea. On je unajmio rent-a-car i došao do vanjske ograde baze te počeo snimati, misleći da je na samu Novu godinu budnost u bazi popustila. No brzo su ga uočili i SIS ga je uhitio. Tek kad je došao Gotovini na ispitivanje, vidjelo se da je riječ o njemačkom vojnom atašeu Hansu Švanu, stacioniranom u Zagrebu.

Nakon tog događaja cijela baza je prebačena u Šepurine pokraj Zadra, te je oko nje postavljena trostruka linija zaštite. Oprema iz SAD dovozila se preko noći, a iz Šepurina se bespilotnim letjelicama pokrivao svaki kutak Krajine i BiH. Amerikanci su imali prešutan dogovor s HV-om da im ustupe sve snimke terena i srpskih trupa, a u realnom vremenu slika se izravno preko satelita prebacivala u Pentagon. U prostorijama s ekranima neprestano su cijelu situaciju nadgledala tri američka i tri hrvatska časnika.

Uoči akcije “Bljesak”, koja je trebala biti generalna proba za akciju “Oluja”, točno u ponoć, šest sati prije početka operacije, u MUP su pozvani Herik i Šarac te su bili obaviješteni da planirana akcija počinje za nekoliko sati. U MUP-u je točno u ponoć bio formiran štab operacije “Bljesak” koji se ujutro u šest sati prebacio u MORH. Kako se selio štab, tako se s njime selio i američki vojni ataše. On je neprestano tražio izvještaje o događanjima i slao ih izravno Klintonu u Bijelu kuću. Svakoga jutra američki predsjednik je bio obaviješten o pripremi i svakome djeliću operacije. Amerikance je oduševio način na koji je proveden “Bljesak”, shvatili su da je to izvrstan model suradnje s Hrvatima, koji bi mogao biti odlučujući u borbi protiv Miloševića u BiH te na kraju i njegovo uklanjanje s vlasti. Pentagon je cijelu akciju koordinirao preko Ričarda Herika, a akciju CIA koordinirao je Mark Kelton, šef ekspoziture CIA-e u Zagrebu, koji je usko surađivao s Miroslavom Tuđmanom, tada šefom HIS-a.

Amerikanci su u vrijeme pripremanja “Oluje” opskrbljivali HV podacima o kretanju Srba u Krajini i pokretima JNA na istočnoj granici s Hrvatskom. Bojali su se da će Milošević napraviti protuudar s dvije tenkovske brigade u istočnoj Slavoniji ako se na južnom bojištu krene na Knin. Intenzivnim slušanjem komunikacije Beograd – Knin, te u samoj Srbiji, došlo se do zaključka da do protuudara ipak neće doći. Rizično je bilo da Srbi iz samoga Knina ne krenu u napad kada Gotovina s jedinicama dođe na Dinaru iznad Knina. Da su bespilotne letjelice i prisluškivanja pokazivali ofenzivne pokrete trupa, “Oluja” bi počela desetak dana prije.

U noći s 3. na 4. kolovoza 1995. hrvatskim jedinicama bila je izdana zapovijed da se između ponoći i četiri sata ujutro isključe svi telekomunikacijski uređaji. Poslije se saznalo da su Amerikanci iskoristili to vrijeme za ometanje i uništavanje srpskih telekomunikacijskih uređaja elektroničkim putem. HV-u je preostalo samo sat vremena, od četiri do pet ujutro, da se služi radio-vezom i koordinira akciju. Uoči “Oluje” ponovo je u štab operacije pozvan američki vojni ataše. U njegovoj pratnji opet je bio Ivan Šarac. Dan ili dva prije “Oluje” Herika, koji je pripremao “Oluju” s hrvatskim časnicima te dao u ime Klintona zeleno svjetlo za operaciju, zamijenio je pukovnik DŽon Sedler. Točno u ponoć došli su u Operativni štab u MORH-u i odande neprekidno pratili događaje na terenu. Ovaj put cijela operacija “Oluja” u realnom je vremenu prenošena preko satelita u Pentagon, gdje i danas postoje njene snimke. Signal koji je išao prema satelitu od Amerikanaca je preuzimao i HV, te se pomoću tih snimaka moglo u milimetar kontrolirati topovsku paljbu po srpskim položajima na Crvenoj zemlji u okolici Knina, gdje je bila smještena kasarna vojske tzv. RSK. Uz uništavanje srpskih komunikacija elektroničkim putem, vojska SAD je i vojno djelovala po srpskim položajima, kada je raketirala protuavionsku bateriju nadomak Knina koja je radarskim snopom obasjala američke borbene avione koji su nadlijetali područje borbi. Ta je vijest bila objavljena samo jednom, i to na vijestima u 18 sati. Nakon toga su SAD uputile oštar prijekor zbog objavljivanja te vijesti, te poslije ona više nikada nije ponovljena.

U službeno američko objašnjenje raketiranja nitko nije povjerovao, nego i danas vlada uvjerenje da se radilo o direktnoj američkoj pomoći HV-u, samo što se to ni deset godina nakon “Oluje” ne smije priznati zbog odnosa SAD s Velikom Britanijom, koja je imala potpuno drukčiju koncepciju rješavanja pitanja na Balkanu. A ima je i danas.

SAD su bile oduševljene brzinom i čistoćom provedene akcije i njenim rezultatima, koji su omogućili munjevit ulazak HV-a u BiH i prodor skroz do Banje Luke te na kraju pristanak Beograda na Dejton. Američki nadzor i zadovoljstvo kompletnom operacijom poslije je bilo potvrđeno i izjavama da je sve u operaciji bilo izvedeno u redu, te se na račun toga intenzivirala američko-hrvatska suradnja na obavještajnom i vojnom polju. General pukovnik Patrik Hjugs, Kleperov nasljednik na čelu DIA-a, posjetio je Hrvatsku, intenzivirala se suradnja u sektoru elektroničkog izviđanja prema Srbiji i Crnoj Gori, razmjenjivale su se sve ostale informacije. Čim je počeo intenzivniju obuku Hrvatske vojske, Rebić dobiva orden.

Godine 1997. prvi put se spomenulo da bi hrvatski časnici zbog onoga što se dogodilo u “Oluji” i nakon nje mogli biti optuženi pred Haškim sudom. SAD su odmah reagirale i u desetak razgovora tražile od haške tužiteljice da ne dira akciju “Oluja” koja je vojnički potpuno čista operacija, doznao je Nacional od visokog diplomatskog izvora. U to vrijeme javio se i problem izručenja Mladena Naletilića Tute u Hag, te su SAD obećale Hrvatskoj da Hag neće podizati tužbe zbog događaja u “Oluji” ako se on izruči. Naletilić je isporučen, a Karla del Ponte je izigrala američku administraciju i počela sa zahtjevima za ispitivanjem hrvatskih generala kao osumnjičenika u vezi s “Olujom”. SAD su bile konsternirane, no to nisu smjele pokazati, nego su tihom diplomacijom pokušale riješiti stvar. To im do danas nije pošlo za rukom.

Stoga bi bilo jako dobro kada bi Hag od Pentagona zatražio sve snimke koje su snimile bespilotne letjelice tipa “predator” za vrijeme i nakon “Oluje”. Isto tako, da se ustanovi cjelokupna istina, u Hagu bi trebali svjedočiti svi visoki američki vojni i obavještajni časnici, koji su bili umiješani u cjelokupnu operaciju koja je na kraju zaustavila rat na cijelome području i zbacila Miloševića s vlasti. Za zločine poslije operacije znaju se krivci i oni moraju odgovarati pred sudom, kao što su to trebali već prije sedam, osam ili devet godina. Da se to učinilo tada, Karla del Ponte danas ne bi imala nikakve karte u rukavu, a Hrvatska ne bi imala takvih problema da se cijela operacija proglašava “zločinačkim pothvatom”, i cijeli tadašnji državni vrh “zločinačkom organizacijom”.

IVO PUKANIĆ (Nacional, Zagreb)