Arhiva

Biće skoro propast sveta

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 5. april 2006 | 15:55
Biće skoro propast sveta

Nema, međutim, ničeg tako pitomog ili dobroćudnog u njegovom najnovijem delu. Daleko od toga da se mirno povuče u senku, Vonegat se ponaša kao čovek koji je ščepao Ameriku obema rukama za vrat i besno je protresa. Jesenas objavljena knjiga Čovek bez zemlje sadrži mnoštvo eseja protiv američke vladajuće elite koja je, čvrsto je ubeđen, učinila da “ova zemlja u svetu bude isto onoliko omražena koliko su svojevremeno bili omraženi i straha ulivali nacisti. I nas mrze i plaše nas se. Dehumanizovali smo milione i milione ljudi samo zbog njihove vere ili rase. Ubijamo ih i mučimo ih, ponašajući se kao da želimo da ih sve porobimo”.

Nema lepe reči ni za DŽordža Buša i njegove “kohorte”. Vonegat kaže da su oni psihopate i idioti – “ljudska bića bez savesti; rođeni su defektni”. Ako mislite da to nije dovoljno jaka slika, pogledajte šta je nedavno izjavio o bombašima-samoubicama – “to su hrabri ljudi koji su spremni da daju život radi samopoštovanja”.

Čovek bi mogao da pretpostavi da je zbog ovih i ovakvih tirada Vonegat stavljen na stub srama, da desetine i stotine ljudi žele da ga kazne zato što priča nepatriotske gluposti. Ipak, nije tako. Knjiga Čovek bez zemlje zabeležila je ogroman uspeh u Americi pa je Vonegat, na sopstveno iznenađenje, doživeo da vidi kako postaje prava književna zvezda, mnogo više no ikad ranije.

“Ja sam u svojoj zemlji uvek bio osoba koja nije imala nikakav poseban status, nikakav rang” kaže mi Vonegat. “Nikada nisam dobio nagradu ili nešto nalik tome. Nikada nisam imao položaj koji bi mi davao nekakav autoritet. Zapravo sam uvek bio ono što sam bio i u Drugom svetskom ratu – običan redov”.

“Samo, ne mogu da se setim nijednog drugog pisca koji je dobio medalju za hrabrost”, kažem ja.

Gleda me začuđeno. “Dobro, možda ste u pravu, samo, bilo bi neprijatno i ružno da sad o tome pričamo”.

Sedimo u Vonegatovom omiljenom restoranu na Menhetnu, u neposrednoj blizini Druge avenije. On ovamo redovno dolazi; više ne posećuje nepoznata mesta – kaže da je imao sasvim dovoljno iznenađenja u životu i više ih ne želi.

Uostalom, nije samo književni svet Kurta Vonegata sav sazdan od apsurda i katastrofe; i njegov stvarni svet je takav. Imao je 19 godina kada je kao ratni zarobljenik u Nemačkoj bio svedok bombardovanja Drezdena – to iskustvo mu je poslužilo kao osnov za najpoznatiju knjigu koju je napisao – Klanica pet. Tek što se vratio iz rata, majka mu se ubila. Tokom šezdesetih njegov jedini sin, Mark, doživeo je težak psihički slom, a osamdesetih je sam Vonegat pokušao da se ubije. Sredinom sedamdesetih sestra mu je umrla od raka, samo 24 sata pošto joj je muž poginuo u avionskoj nesreći. Vonegat i njegova tadašnja žena, koji su u to vreme imali troje dece odmah su usvojili troje sestrine dece. Tokom 2000. za dlaku je izbegao smrt u požaru koji mu je uništio kuću.

Po njegovim rečima, čovek skoro da ništa ne može da uradi kada se suoči sa takvim užasima; može samo da pokuša da se svemu tome smeje. Humor je, veli Vonegat, jedina vizura kroz koju treba sagledavati sve ludosti i strahote našeg sveta. Međutim, ispod te površinske živosti i duhovitosti romana kao što su Doručak šampiona i Hokus-pokus, koji povremeno zadiru u sferu naučne fantastike i ličnih uspomena, uvek postoji jedna mnogo ozbiljnija nota – osećaj neverice da ljudi žive tako kako žive i tuge zbog haosa u koji se planeta pretvorila.

“Ono što uvek pokušavam da naglasim jeste da je čitav moj život sazdan od niza malih otkrovenja. Recimo, za vreme rata, divizija u kojoj sam bio bila je potpuno uništena, samo je nekolicina nas preživela i Nemci su nas sve odveli u zarobljenički logor Stalag 4B.

Logor je bio pun britanskih oficira, beskrajno ljubaznih i spremnih da pomognu. Bili smo gladni, bilo nam je hladno, bili smo prljavi – a oni su nas nahranili i čak su priredili pozorišnu predstavu ne bi li nas razvedrili. Predstava je bila Pepeljuga, razume se, muškarac je igrao Pepeljugu. “Ne znam šta se tačno dogodilo, ne mogu da objasnim, ali za vreme predstave osetio sam da zapravo vredi živeti. Iznenadno, uprkos svemu, pomislio sam da su ljudi oko mene divni”.

Kažu da je oduvek bio šaljivdžija. Kao dete neprestano je pričao viceve – delimično da bi privukao pažnju, a delimično i zato što je nastojao da na taj način odagna sumornu atmosferu koja je vladala u njegovoj porodici. “Odrastao sam u vreme velike depresije i opšta situacija je bila jako loša. Moja majka je poticala iz bogate kuće u Indijanapolisu, koja je sve izgubila u krahu njujorške berze, a otac je bio arhitekta koji nije mogao da nađe posao.

“Sećam se da sam mnogo vremena provodio slušajući komičare na radiju. Pretpostavljam da mi je to ulilo uverenje da ima nade dok god možeš da se smeješ. Ponekad me ljudi pitaju za književne uticaje koje sam pretrpeo, a ja zapravo mislim da kod mene nema nijednog pravog književnog uticaja. S druge strane, uvek ću biti svestan da mnogo dugujem Stanliju i Oliju. Kao dete sam ih obožavao, docnije sam shvatio koliko su bili čisti, nevini i ranjivi. Učinili su sve da svet u kome živimo bude bolje mesto, a istovremeno su ukazivali na opasnosti koje prete”.

Već kao osamnaestogodišnjak, Vonegat se borio u Francuskoj. Kada se vratio, zaposlio se u kompaniji DŽeneral elektrik, u odeljenju za odnose sa javnošću. Krajem 40-ih godina počeo je da piše kratke priče. “Uopšte nisam imao ozbiljnih književnih ambicija”, kaže. “Nisam imao nikakav osećaj da je to moja sudbina ili nešto slično. Želeo sam samo da porodici obezbedim egzistenciju. Slao sam priče dvama časopisima. Dobro su plaćali, a meni nikada nije ponestajalo inspiracije. Pisao sam mnogo toga iz naučne fantastike, ali sam kombinovao i druge oblasti i žanrove”.

Kada je reč o ranim radovima, neverovatan je taj osećaj samouverenosti koji se u njima iščitava. Od trenutka kada je počeo da piše priče – mahom ne znajući kako će se one završiti budući da ih nikada unapred nije planirao – imao je vrlo specifičan i nesvesno ekscentričan književni glas.

“Za ime Boga, pa ja sam bio genije”, kaže smejući se. “Ali, osnovno u svemu tome bilo je to što sam pokušavao sam sebe da nasmejem. Onda je iskrsao pravi problem: pojavila se televizija kao novi tehnološki izum, književni časopisi su gubili tiraže i morao sam da nađem neki drugi način da zaradim za život”.

“Bacio sam se na pisanje romana. Ali, shvatio sam da ako pišem za ozbiljna izdanja, u tvrdom povezu, moram da čekam godinu dana na honorar. S druge strane, ako pišem za manje pretenciozna izdanja, za džepnu knjigu, pare dobijam odmah. U stvari se uopšte nisam dvoumio, nisam se lomio oko toga da li mi je stalo do ugleda ili do novca: novac je bio na prvom mestu”.

U nekim posebno mršavim godinama Vonegat je radio kao prodavac automobila – prodavao je saab na Kejp Kodu. Za sve vreme, nije prestajao da piše. “Povremeno bih rekao sebi: dođavola, preživeo si bombardovanje Drezdena, najveći masakr u novijoj evropskoj istoriji, tokom koga je samo u noći ubijeno 135 000 ljudi – pa zašto onda ne pišeš o tome?”

Neko vreme sam se nosio mišlju da napravim scenario za film – pretpostavljao sam da bih tako mogao da zaradim više. Pokušao sam da zamislim uloge koje bi mogli da odigraju Frenk Sinatra, DŽon Vejn i svi oni poznati američki oštri, hrabri momci, ali mi to nekako nije išlo. Onda sam posetio starog ratnog druga i Filadelfiji. Sedeli smo i prebirali po sećanjima, pričajući vazda iste stare priče, a onda je žena mog prijatelja izgovorila nešto što je predstavljalo pravo otkrovenje. Rekla je: ‘A što vi izigravate oštre momke? Pa bili ste klinci u to vreme’. Bila je potpuno u pravu: zaista smo bili deca, deca u jezivim nevoljama. I onda sam odlučio o tome da pišem”.

U februaru 1945. Vonegat i još sto ratnih zarobljenika bili su zatvoreni u drezdenskom podrumu dok se grad iznad njihovih glava rušio.

“Koliki je taj podrum bio?”, pitam.

“Pa ...”, Vonegat kruži pogledom po prostoriji. “Otprilike kao ovaj restoran, pretpostavljam. Srećom, oko nas nije bilo mnogo toga što je moglo da gori – samo kavezi u kojima su čuvali životinje, pošto je iznad bila klanica. Sećam se da sam izlazio iz podruma kada je bombardovanje prestalo i video da više nema jednostavno ničeg, nijedna građevina nije ostala cela. Nismo mogli da verujemo svojim očima. Naši čuvari su bili klinci ili starci, invalidi sa ruskog fronta. Pretrpeli su mnogo veću traumu nego mi, jer je Drezden bio njihov grad. Samo su govorili: ‘Bože, kako je ovo moguće?’ Zato je Klanica pet, ili dečiji krstaški rat toliko daleko od konvencionalnog ratnog romana. Junak te knjige, Bili Pilgrim, inače ljubitelj naučne fantastike, putuje kroz vreme, u prošlost i budućnost. Tu je i planeta Trafalmador, čiji stanovnici, Trafalmadorijanci, koji su visoki dve stope i imaju zelenu kožu, prikazuju Pilgrima kao atrakciju. Kroz roman se neprestano provlači uzrečica “tako mu je to”.

“U stvari, nisam pokušavao da eksperimentišem, jednostavno sam pisao kako su mi navirale ideje. Ne možete o masakru ništa naročito inteligentno reći. Ali, mislim da je vijetnamski rat oslobodio i mene i druge pisce, jer se jasno pokazalo da su i naše političko rukovodstvo i naši motivi površni, prozirni i u osnovi glupi. Konačno smo mogli da govorimo o nečemu ružnom što smo sami radili najgorim mogućim ljudima – nacistima. A to što sam ja video, o čemu sam morao da obavestim druge ljude, učinilo je da rat izgleda toliko ružno”.

Roman Klanica pet doživeo je ogroman uspeh, i postao neka vrsta obavezne lektire za čitave generacije. Međutim, dok su izdavači bili zapanjeni uspehom, sam Vonegat nije bio iznenađen. “Stvarno ne bi bilo pošteno da kažem da sam bio iznenađen. Mislim, lepo je što sam dobio nešto para, ali teško da bi neko mogao da kaže da sam pre toga bio puki siromah. U suštini, život mi se nastavio manje-više istim tokom”.

U knjizi Čovek bez zemlje Vonegat piše da za njega opredeljenje za umetnost i posvećivanje umetnosti nije bilo akt pobune. Uostalom, u porodici je bilo mnogo umetnika, “tako da je to za nas sasvim normalno, kao kad odete na benzinsku pumpu”. Međutim, koliko god da je u porodici bilo kreativnosti, toliko je bilo i depresije.

“U vreme dok sam odrastao, bila je to tema o kojoj se jednostavno ne govori. Kad sam se vratio iz rata, oženio sam se devojkom sa kojom sam se zabavljao u školi, ali je moja majka bila jako protiv jer je govorila da u porodici moje devojke ima mentalnih oboljenja. A onda je upravo moja majka izvršila samoubistvo. Kao što vidite, život ponekad ume grozno da se našali – ovo je samo jedan primer. Ipak, majčina smrt me zapravo nije previše iznenadila, jer je ona bila tako strašno nesrećna. Samo, o toj nesreći se ćutalo. Ćutalo se i o samoubistvu. Čak je i patolog prikrio stvar jer je znao da bi, u slučaju da se vest o samoubistvu objavi, ostali članovi porodice imali manje šanse da se dobro ožene ili udaju”.

Mada Vonegat tvrdi da nikada nije imao zvaničnu funkciju, to nije sasvim tačno: postao je počasni predsednik Američkog udruženja humanista, nasledivši tu dužnost od prijatelja i kolege, Isaka Asimova.

“Kad kažete da ste humanista to znači da pokušavate da se ponašate pristojno, časno, ne očekujući nikakve posebne nagrade ili kazne na onom svetu. Kada smo pre nekoliko godina organizovali komemoraciju za Asimova, držao sam slovo i u jednom trenutku rekao: “Isak je sada u raju”. To je bilo najsmešnije što sam mogao da smislim za govor pred publikom u kojoj sede sve sami humanisti. Verujte mi, vredelo je – slatko su se smejali. Ako ikada – sačuvaj bože – umrem, nadam se da će ljudi reći: “Kurt je sada u raju”. To mi je omiljeni štos.

Ako i ima nedoumica u pogledu vlastite budućnosti, kaže da nema nikakvih nedoumica u pogledu budućnosti planete: ona je sasvim mračna.

“Svet se bliži kraju”, kaže sumorno, ali sasvim ubeđeno. “U to nema nikakve sumnje”.

“Pa šta mislite, koliko nam je ostalo?”, pitam ga.

“Ne mnogo. A sve je to naša greška i u tome je tragedija. Civilizacija će prestati da postoji kada ostanemo bez fosilnih goriva. Pretpostavljam da će to biti negde za pet godina. Izdržljivi smo, pa ćemo verovatno opstati još i koju godinu posle. Ali, već za sto godina, nijednog čoveka neće biti. To je strašno, ali sam sasvim siguran da će se stvari upravo tako odvijati”.

Prilično je teško nastaviti razgovor posle jedne ovakve izjave. Sedimo ćutke, a onda Vonegat iznenadno, bez ikakvog povoda, ponavlja onu priču o predstavi Pepeljuge u Stalagu.

The Daily Telegraph

Odlomci iz “Čovek bez zemlje”

Čuvari haosa

“Sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima”. Većina ljudi veruje da je ovo rekao Isus, jer on to jeste rekao i jer je to potpuno u skladu sa svim onim čemu nas je učio. Samo, isto to je izgovorio još Konfučije, kineski filozof, oko 500 godina pre najvećeg i najljudskijeg ljudskog bića, Isusa Hrista.

Kinezi su nam, preko Marka Pola, predali i testenine i formulu baruta. Doduše, bili su toliko glupi da su barut koristili isključivo za vatromet. Samo, u to vreme su svi ionako bili beskrajno glupi pa niko ko je živeo na jednoj polovini Zemljine kugle nije znao da postoje oni na drugoj polovini Zemljine kugle.

Otada smo sasvim sigurno prešli veoma dug put. Istina, ponekad poželim da ga nismo prešli. Mrzim vodonične bombe i šou DŽerija Springera.

Ipak, bolje da se vratimo ljudima kakvi su bili Konfučije i Isus i kakav je moj sin Mark, lekar, zato što su svi oni na sebi svojstven način rekli da bi svet, kad bismo se mi samo ponašali malo drugačije i malo ljudskije, možda bio malo manje bolno mesto. Jedan od mojih omiljenih ljudskih likova bio je Judžin Debs, iz moje rodne Indijane.

Evo ovako: Judžin Debs je preminuo 1926. godine, kada ja još nisam imao ni pune četiri godine; prethodno se pet puta kandidovao za predsednika kao kandidat Socijalističke partije i osvojio je 900 000 glasova, što je gotovo šest procenata svih glasova 1912. godine – ako uopšte možete da zamislite jedno takvo glasanje. Evo šta je govorio za vreme kampanje:

“Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”.

“Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”.

“Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.

Je l’ nemate želju da povraćate od nečeg ovako socijalističkog? Baš kao i kada je reč o javnim školama, ili o zdravstvenoj zaštiti za sve?

Kad svakog jutra ustajete iz kreveta s petlovima koji kukuriču, zar ne biste želeli da kažete: “Dok god postoji niža klasa, ja joj pripadam”. “Dok god postoji nekakav kriminalni element, ja sa njim nemam nikakve veze”. “Dok god je ijedan jedini čovek u zatvoru ja nisam slobodan”.

Dobro, a kako stoje stvari sa Isusovom besjedom na gori, sa blaženstvima?

Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju.

Blago milostivima, jer će biti pomilovani.

Blago onima koji mir grade, jer će se sinovima Božijim nazvati.

I tako dalje.

Pa teško da bi se ovo moglo predstaviti kao platforma Republikanske stranke. Mislim, ovo baš nije nalik na DŽordža V. Buša, Dika Čejnija ili Ronalda Ramsfelda.

Iz nekog nepojamnog razloga, najglasniji hrišćani među nama nikada ne pominju blaženstva iz Jevanđelja po Mateju. Ali zato često sa suzama u očima zahtevaju da u svim javnim ustanovama bude izloženo deset zapovesti. Razume se, tih deset zapovesti su Mojsijeve a ne Isusove. Nikada nisam čuo nijednog od tih inače glasnih hrišćana da traže da se besjeda na gori, blaženstva, istakne na nekom javnom mestu.

“Blago milostivima” u sudnici? “Blago onima koji mir grade” u Pentagonu? Dajte, stvarno ne bi išlo!

Ispostavlja se da ipak takav idealizam nije sazdan od naparfimisanih ružičastih oblaka. To postoji kao zakon! To je američki Ustav.

Ja, međutim, verujem da je naša zemlja, za čiji sam se Ustav borio u jednom pravednom ratu, mogla isto tako da pretrpi invaziju Marsovaca. Ponekad zapravo i poželim da se to dogodilo. Umesto toga, mi smo doživeli jedan najljigaviji, najbedniji, najmizerniji državni udar kakav ne bi pio vodu ni u nekoj jeftinoj televizijskoj seriji.

Svojevremeno su me pitali da li mi na pamet pada nešto što bi moglo da posluži kao predložak za stvarno zastrašujuću televizijsku emisiju, pravi horor. E pa, imam jedan rialiti šou za koji sam ubeđen da bi vam se kosa dizala na glavi dok biste ga gledali: Loši studenti sa Jejla.

DŽordž V. Buš je okupio oko sebe sve te loše studente sa Jejla, one koji su se jedva provukli do diplome, koji nemaju pojma o istoriji i geografiji, ali zato uopšte ne kriju da veruju u premoć bele rase i sebe predstavljaju kao hrišćane; što je još strašnije, pritom su psihopatske ličnosti (PL), što je izraz kojim se u medicinskoj terminologiji označavaju ljudi koji jednostavno nemaju savesti.

Kad kažete da je neko PL to znači da ste dali savršeno ubedljivu dijagnozu, kakvu biste recimo dali da se pacijentu upali slepo crevo ili da mu se pojave gljivice među nožnim prstima. Klasičan medicinski tekst o PL možete naći u knjizi Maska zdravlja dr Harvija Kleklija, profesora kliničke psihijatrije Medicinskog fakulteta u DŽordžiji objavljenoj 1941. godine. Stvarno je vredi pročitati.

Ima ljudi koji se rode gluvi, ima ih koji se rode slepi, a ta knjiga je posvećena onima koji se rode sa takvom vrstom defekta da su u stanju da čitavu ovu zemlju i mnoge druge delove sveta pretvore u haos. To su ljudi rođeni bez savesti, a iznenadno se nađu u položaju da sve bude pod njihovom kontrolom.

PL su ljudi koji umeju da ostave utisak na druge, dobro znaju kakve patnje mogu izazvati njihova dela, ali ih za to uopšte nije briga. I ne može da ih bude briga jer su ćaknuti. Prosto nisu sasvim čitavi!

Uostalom, kojom ćete bolešću bolje objasniti činjenicu da je toliko mnogo visokih funkcionera Enrona ili kompanije Vorldkom uspelo da se masovno obogati, a da istovremeno uništi svoje službenike i investitore i celu zemlju, a još uvek se osećaju čistima i nevinima kao sneg-celac u rano zimsko jutro, i uopšte ne haju za to šta ljudi oko njih govore? Oni vode rat u kome milioneri postaju milijarderi, milijarderi postaju bilioneri, imaju sopstvenu televiziju i angažuju za vodećeg menadžera upravo DŽordža Buša, ne samo zato što se on protivi homoseksualnim brakovima.

Tako mnogi među tim bezdušnim PL danas imaju sjajne poslove u našoj vladi, u celoj federalnoj administraciji, kao da nisu bolesni nego su pravi-pravcati vođi. Oni su preuzeli stvar u svoje ruke. Oni su preuzeli komunikacije i škole, pa se naša situacija ne razlikuje bitno od one u kojoj je Poljska bila pod okupacijom u vreme Drugog rata.

Nije problem što su oni poželeli da povedu zemlju u beskonačni rat, ali je neko svakako morao da učini nešto odlučno i prekine tu priču. A šta je to što je omogućilo tako velikom broju tih psihopatskih ličnosti da napreduju u karijeri i budu unapređene na tako visoka mesta u korporacijama i u administraciji? Pa upravo to što oni deluju odlučno. Oni su spremni da svakog bogovetnog rada povuku neki energičan potez i uopšte ne zaziru od toga. Za razliku od normalnih ljudi, njima se ne dešava da ih skole sumnje, iz vrlo prostog razloga što im je savršeno svejedno šta će se sledeće dogoditi. Oni se jednostavno ne obaziru na to. Uradi ovo! Uradi ono! Mobiliši sve rezerve! Privatizuj javne škole! Napadni Irak! Smanji troškove zdravstvene zaštite! Prisluškuj svačiji telefon! Smanji poreze bogatima! Izgradi oklop za zaštitu od projektila po ceni od hiljadu milijardi dolara! Pljuni na habeas corpus… Ma, uostalom, znaš gde možeš da me poljubiš!

U našem dragocenom Ustavu postoji jedna tragična konstrukciona greška i zaista ne znam šta je mogućno učiniti da se ta stvar popravi. Evo o čemu se radi: samo ti ćaknuti žele da budu predsednici. To je važilo još dok smo bili u srednjoj školi. Samo su se poremećeni umom kandidovali za predsednika razredne zajednice, niko normalan to nije želeo.

Naslov koji je Majkl Mur dao svom filmu Farenhajt 9/11 zapravo je parodija na veliki naučnofantastični roman Reja Bredberija Farenhajt 451. Naime, tačka sagorevanja papira, onoga bez koga nema štampanih knjiga, jeste 451 Farenhajtov stepen. Junak Bredberijevog romana je opštinski službenik čiji je posao da spaljuje knjige.

Kad smo se već dotakli spaljivanja knjiga, želim da čestitam bibliotekarima, koji inače nisu čuveni sa velike fizičke snage, a odlučno su se suprotstavili antidemokratskim siledžijama koji su pokušali da uklone neke knjige sa bibliotečkih polica. Bibliotekari su takođe namerno uništavali kartoteke da ne bi morali da otkrivaju policiji imena onih koji su tražili neka dela.

Dakle, Amerika koju sam nekada voleo i dalje postoji, ako ne u Beloj kući, Vrhovnom sudu, Senatu, Predstavničkom domu i medijima, a ono u našim javnim bibliotekama.

Još nešto na temu knjiga: naši izvori vesti, sredstva informisanja, dakle naše novine i televizija, sada su toliko prazni, toliko neinformativni, toliko neamerički uspavani, da stvarne događaje zbilja možemo saznavati zapravo samo iz knjiga.

Ako slučajno niste primetili, usled sramno falsifikovanih izbora na Floridi na kojima su hiljade Afroamerikanaca sasvim proizvoljno lišene mogućnosti glasanja, mi se danas ostatku sveta predstavljamo kao nasmejani, gordi, nemilosrdni ljubitelji rata koji imaju neverovatno moćno oružje i četvrtaste brade i kojima niko ne izlazi na megdan.

Ako slučajno niste primetili, nas se danas u celom svetu plaše i mrze nas onako kao što su se nekada plašili nacista i onako kako su njih mrzeli.

A za sve to postoje valjani razlozi.

Ako slučajno niste primetili, naši vođi koji, dakle, nisu izabrani na izborima, dehumanizovali su milione i milione ljudskih bića samo zbog njihove vere ili rasne pripadnosti. Mi ih ubijamo, mučimo ih, ranjavamo, zatvaramo radimo im sve što želimo.

Prosto ko pasulj.

Ako slučajno niste primetili, mi smo dehumanizovali sopstvene vojnike, ne zbog njihove vere ili rase, već zbog niske socijalne klase kojoj pripadaju. Šaljemo ih svuda. Tražimo od njih da svašta rade.

Prosto ko pasulj.

O’Rajlijev faktor.

Dakle, ja sam čovek bez zemlje, ako ne računamo one bibliotekare i čikaške novine In diz tajms.

Pre no što smo napali Irak, veliki NJujork tajms nam je jemčio da tamo postoji oružje za masovno uništenje.

Albert Ajnštajn i Mark Tven su se pred kraj života odrekli ljudske rase, iako Tven čak nije doživeo ni Prvi svetski rat. Danas je rat jedna vrsta televizijske zabave; ne treba zaboraviti da je Prvi svetski rat bio tako naročito zabavan zahvaljujući dvama američkim pronalascima – bodljikavoj žici i puškomitraljezu.

Šrapnel je otkrio jedan Englez koji se tako i zvao. Ko ne bi poželeo da se nešto i po njemu zove?

Baš kao i moji uvaženi prethodnici kojima nisam ni do kolena, Ajnštajn i Tven, i ja se sada odričem ljudi. Veteran sam Drugog svetskog rata i moram da kažem kako ovo nije prvi put da se predajem pred nemilosrdnom ratnom mašinerijom.

Moje poslednje reči? “Život nije postupak koji bi bilo pristojno primeniti na životinji, makar ona bila i miš”.

Napalm je stigao sa Harvarda. Ovo je sušta istina.

Kažete da je naš predsednik hrišćanin? Pa i Hitler je bio hrišćanin. Šta je uopšte mogućno reći našoj mladeži sada kada su psihopatske ličnosti, bez savesti, bez osećaja za stid, sram ili saosećanje preuzele sav novac iz raznih vladinih i korporativnih trezora i strpale ga sebi u džepove?

# # #

Muzika je jedini nužan dokaz za postojanje Boga.

Za vreme onog katastrofalnog i potpuno idiotskog rata u Vijetnamu, naša je muzika postajala sve bolja i bolja. Uzgred budi rečeno, taj smo rat izgubili. Nikakav red nije mogao da se uspostavi u Indokini dok nas nisu šutnuli odande.

U tom ratu milioneri su postajali milijarderi. U ovom ratu milijarderi postaju bilioneri. E to ja zovem napredak.

Bolje da se vratimo muzici. Sigurno je da zahvaljujući muzici ljudi lakše prihvataju život. Koliki god da sam pacifista, čak i vojni orkestar može da me razveseli. I stvarno volim Štrausa i Mocarta i sve to, ali onaj neprocenjivi dar koji su Afroamerikanci dali svetu u vreme dok su još bili robovi toliko je veliki i toliko značajan da je to danas verovatno još jedini razlog zbog koga nas stranci bar donekle prihvataju. Taj lek za svetsku epidemiju depresije jeste božiji dar po imenu bluz. Sva muzika koju danas rado slušamo – džez, sving, bi-bap, Elvis, Bitlsi, Rolingstounsi, rokenrol, hip-hop, da ne nabrajam dalje – sve je to poteklo iz bluza.

Čudesni pisac Albert Marej, koji je ceo život posvetio istoriji džeza, i između ostalog je i moj prijatelj, rekao mi je da je u vreme ropstva u ovoj zemlji – a to je inače zločin koji nikada nećemo moći do kraja da okajemo – stopa samoubistava među robovlasnicima bila znatno viša nego stopa ubistva među robovima. Marej kaže da veruje kako su robovi imali na raspolaganju način za borbu protiv depresije, način koji njihovi beli gospodari nisu imali: mogli su bluzom da oteraju onog starca-zlotvora po imenu samoubistvo. Marej kaže još nešto sa čim sam sklon da se složim: bluz ne može u potpunosti odagnati depresiju iz kuće, ali može da je satera u ćoškove svake prostorije u kojoj se svira ili peva. Nemojte to da zaboravite, molim vas.

Stranci nas vole zbog džeza. Ne mrze nas zbog slobode i pravde za sve koje smo zapisali u svom Ustavu. Mrze nas zbog naše arogantnosti.

Kad sam pohađao osnovnu školu u Indijanapolisu crtali smo kuće sutrašnjice, crtali smo brodove, avione i sve te stvari onakve kakve smo mislili da će biti u budućnosti; stavljali smo na papir svoje snove. Onda je naravno sve u jednom trenutku prestalo. Fabrike su prestale da rade, nastupila je velika depresija, a čarobna reč je postala reč prosperitet. U nekom trenutku nastupiće prosperitet. Spremali smo se za to buduće vreme. Sanjali smo o kućama koje bi ljudi mogli da izgrade i da žive u njima – jednako kao što smo sanjali o idealnim saobraćajnim sredstvima.

Ono što je danas radikalno novo jeste to što je moja ćerka Lili, koja je upravo napunila 21 godinu, nasledila kao i sva naša deca, kao i DŽordž V. Buš, jer je i on nečije dete, kao i Sadam Husein i svi ostali, šokantnu najnoviju istoriju ljudskog ropstva, epidemiju side, nuklearne podmornice koje malo-malo pa se očešu o neki podmorski greben i raspadnu se, posade spremne da u svakom trenutku razore radioaktivnim oružjem ogroman broj muškaraca, žena i dece, što je, dakle, nasledila sve te silne rakete i vodonične bombe. Naša su deca nasledila tehnologiju čiji nusproizvodi, svejedno da li u ratu ili miru, brzo uništavaju čitavu planetu kao životni sistem.

Ko god je ikada učio prirodne nauke i ko god danas ima prilike da razgovara sa naučnicima zna da smo trenutno u stravičnoj opasnosti. LJudska bića, i ona prošla i ona sadašnja, jednostavno su uprskala stvar.

Najveća istina sa kojom se danas suočavamo – i verovatno zbog toga više do kraja života nikada neću moći od srca da se nasmejem – jeste da ljudi uopšte ne vode računa o tome funkcioniše li ova planeta; prosto, nikog nije briga. Sve mi se nekako čini da svaki čovek u današnjem svetu živi na način na koji žive članovi raznih grupa anonimnih alkoholičara: od dana do dana, ne misleći na sutra. I uvek im se čini da je dovoljno još samo nekoliko dana. Jedva da poznajem ijednog čoveka koji sneva o budućnosti unuka.

Pre mnogo, mnogo godina bio sam još tako čist i nevin da sam smatrao da je mogućno da postanemo jedna humana i razumna Amerika o kojoj je sanjalo toliko mnogo pripadnika moje generacije. Sanjali smo o takvoj Americi u vreme velike depresije, kad nismo mogli da nađemo posao. Onda smo se borili i mnogi među nama su umrli za taj san tokom Drugog svetskog rata.

Danas sam, međutim, svestan da nema apsolutno nikakve šanse da Amerika postane humana i razumna. Znamo da vlast kvari, znamo i da apsolutna vlast apsolutno kvari. LJudska bića nisu ništa drugo do šimpanze koje su se toliko opile vlašću da su potpuno pomahnitale. Kada kažem da su naši vođi šimpanze opijene vlašću, rizikujem li možda da nanesem štetu moralu naših vojnika koji se bore i umiru na Bliskom i Srednjem istoku? Neće biti. NJihov moral je već razbijen u paramparčad; tako su u paramparčad odletela i mnoga ljudska tela. NJih, te naše vojnike, tretiraju kao igračke koje je bogato dete dobilo za Božić; sa mnom niko nikada nije tako postupao dok sam bio vojnik.

LJudska bića su u proteklih milion i nešto godina morala da nagađaju praktično o svemu. Ključne ličnosti u našim udžbenicima istorije često su bili ti koji su znali da nagađaju, makar ponekad i sasvim strašne ličnosti.

Navešću vam samo dvojicu – Aristotela i Hitlera.

Jedan od njih je odlično pogađao, izvrsno je slutio šta sledi; drugi nije umeo to da čini.

A ljudske mase su tokom godina, osećajući da nisu dovoljno obrazovane, shvatale da nemaju nikakvog drugog izbora do da veruju čas ovom, čas onom čoveku koji je govorio da ume da predvidi tok događaja.

Recimo, u vreme Ivana Groznog, Rusima koji nisu bili skloni da poveruju u njegovu moć predviđanja, lako se moglo dogoditi da skončaju surovom smrću.

Moramo priznati da su ubedljivi proroci, makar bili i lažni i zvali se i Ivan Grozni, ponekad uspevali ljudima da uliju hrabrost kako bi ovi izdržali izuzetne teškoće koje inače ni na koji način nisu mogli da pojme. Loše žetve, kuga, vulkanske erupcije ili mrtvorođenčad – pogađači su nam često davali iluziju da se sve to može nekako shvatiti i da se svi ti problemi mogu na neki inteligentan i delotvoran način premostiti. Da nije bilo te iluzije, lako se moglo dogoditi da se odavno predamo.

Međutim, ti navodni proroci u suštini nisu znali mnogo više od običnih ljudi; ponekad su znali čak i manje, posebno onda kada su nam ulivali iluziju da kontrolišemo sopstvenu sudbinu.

To uverljivo pogađanje i predviđanje toliko je dugo jedna od osnovnih poluga političkog rukovođenja da nije nikakvo iznenađenje to što većina vođa u našem svetu, uprkos svim informacijama koje mi sada imamo, žele da se to vračanje i pogađanje nastavi. Misle da je sada došao red na njih da pogađaju i da neko sluša ta njihova nagađanja. Najglasnije, najsamouverenije i najneznalačkije proroštvo u današnjem svetu naći ćete u Vašingtonu. Našim vođima je jednostavno muka od svih čvrstih i pouzdanih informacija koje istraživači i naučnici i ljudi koji se bave istraživačkim novinarstvom mogu da pruže. A pošto je njima muka, onda misle da je i celoj zemlji od toga muka i lako se može dogoditi da su čak u pravu. Oni ne žele da nas vrate na zlatni standard. Žele da nas vrate na nešto još primitivnije. Žele da nas vrate na bogojavljensku vodicu.

Napunjeni pištolji su odlični i treba da ih poseduje svako, sem zatvorenika ili onih koji su smešteni u psihijatrijske bolnice.

To je tačno.

Milioni koji se troše na javno zdravlje samo doprinose inflaciji.

I to je tačno.

Milijarde koje se troše na oružje samo će smanjiti inflaciju.

I to je tačno.

Desničarske diktature mnogo su bliže američkim idealima od levičarskih diktatura.

I to je tačno.

Što više vodoničnih bombi imamo, i što je veća mogućnost da se one u trenutku upotrebe, to je čovečanstvo bezbednije i to će bezbedniji biti i svet koji ostavljamo u nasleđe unucima.

I to je tačno.

Industrijski otpad, posebno onaj radioaktivni, nikada nikome nije naudio, i zato bi bilo bolje da svi prestanu da trućaju o tome.

I to je tačno.

Moćnim industrijskim granama treba dopustiti da rade sve što im padne na pamet: da potkupljuju, pomalo uništavaju okolinu, friziraju cene, prave budale od kupaca, sprečavaju konkurenciju i poharaju Ministarstvo finansija onda kada odu u bankrot.

I to je tačno.

To je slobodno preduzetništvo.

I to je tačno.

Mora biti da su siromašni nekad nešto jako loše uradili inače ne bi bili siromašni, pa njihova deca zato treba da plaćaju cenu i snose posledice.

I to je tačno.

Ne može se očekivati da se Sjedinjene Američke Države brinu za svoje građane.

I to je tačno.

Brinuće se slobodno tržište.

I to je tačno.

Slobodno tržište je automatski sistem pravde.

I to je tačno.

Zezam se, naravno.

A ako ste stvarno obrazovano, misleće biće, onda niste dobrodošli u Vašingtonu. Znam nekoliko pametnih klinaca iz sedmog razreda koji ne bi bili dobrodošli u Vašingtonu. Sećate se onih lekara od pre nekoliko meseci koji su se okupili i saopštili nam da je prosta, sasvim očigledna medicinska činjenica da ne možemo preživeti čak ni manji napad vodoničnim bombama? Tek oni nisu bili dobrodošli u Vašingtonu.

Čak i ako bismo mi prvi ispalili vodoničnu bombu i ako neprijatelj nikada ne bi stigao da nam uzvrati, otrovne supstance koje bi tom prilikom bile oslobođene verovatno bi ubile sve živo na planeti.

Kako na to odgovara Vašington? Oni predvićaju drugačije. Čemu onda služi obrazovanje? Oni koji samo pogađaju, koji mrze prave informacije, i dalje odlučuju o svemu. Pritom su to uglavnom visoko obrazovani ljudi. Razmislite o tome. Očito je da moraju da zaborave na svoje diplome, makar one bile sa Harvarda i Jejla.

Ako to ne učine, onda proces nagađanja i pogađanja neće moći da se nastavi. Zaboga, nemojte ga ometati. Znate, ako iskoristite sve to ogromno znanje koje danas stoji na raspolaganju obrazovanim ljudima, bićete užasno usamljeni. Broj onih koji su skloni vračanju i pogađanju daleko je veći – evo, da probam i sam da pogađam – odnos je negde 10 prema 1.

Imam jednu vest za vas.

Ne, nemam nameru da se kandidujem za predsednika, iako znam da rečenica, da bi bila završena, mora imati i podmet i prirok.

Nemam nameru ni da priznam da sam vodio ljubav sa decom. Moja žena je daleko najstarija osoba sa kojom sam ikad vodio ljubav.

Evo te moje vesti: nameravam da tužim kompaniju Braun end Vilijamson tobako, koja proizvodi cigarete pal mal, za odštetu od milijardu dolara! Počeo sam kad sam imao 12 godina i nikada ništa drugo nisam pušio – samo pal mal bez filtera. Već godinama, upravo na paklici cigareta, ta kompanija obećava da će me ubiti. Obećanje nikako da se ostvari.

Imam 82 godine. Sram vas bilo, stvarno ste dripci. Poslednje što sam ikad želeo jeste da budem živ u trenutku kada se trojica najmoćnijih ljudi u svetu zovu Buš, Dik i Kolon.

Naša vlada vodi rat protiv droga. To je sigurno mnogo bolje nego ono kad droga uopšte nema. Tako je bilo i sa prohibicijom. Shvatate li vi da je od 1919. do 1933. godine bilo apsolutno protivzakonito proizvoditi, transportovati ili prodavati alkoholna pića, a humorista Ken Habart iz Indijane pisao je: “Prohibicija je mnogo bolja nego kad uopšte nema pića”.

Imajte ovo na umu: dve supstance koje se najlakše zloupotrebljavaju, na koje se čovek najlakše navikne i koje ga potom najviše razaraju savršeno su legalne.

Jedna od njih je, razume se, etil-alkohol. Svojevremeno je i predsednik DŽordž V. Buš, po vlastitom priznanju, voleo da cirka, da bude naćeflejisan, da se nalije; u takvom stanju provodio je najveći deo vremena od svoje 16. do 40. godine. A onda mu se, kako veli, kad je imao 41. godinu prikazao Isus i on je odlučio da više ne pije. Popio je svoju bačvu.

Ostale pijanice koje znam obično su viđale ružičaste slonove.

Ako me pitate kako sam ja izlazio na kraj sa onim što se zove “zloupotreba stranih supstanci”, reći ću vam da sam bio kukavica kada je reč o heroinu i kokainu, LSD i tako dalje, strahujući da bih mogao da prekardašim. Jesam svojevremeno, društva radi, pušio marihuanu sa DŽerijem Garsijom i grupom Grejtful Ded. Nije delovalo i nikada to više nisam probao. Bogu dragom i genima mogu da zahvalim što nisam alkoholičar. To ne znači da uopšte ne pijem: popijem čašicu ili dve, večeras ću opet. Ali zaustavljam se posle druge. Nije mi to teško.

S druge strane, potpuni sam zavisnik od cigareta. I sve vreme se nadam da će ta stvar konačno da me ubije. Znate ono – na jednoj strani vatra, na drugoj budala.

Ali, još nešto hoću da vam kažem. Jednom sam bio tako veličanstveno uzbuđen, samouveren, divno raspoložen, egzaltiran, da ne verujem da bih se tako dobro osećao ni da sam uzeo krek: bilo je to onda kada sam dobio prvu vozačku dozvolu – svete, skini kapu, evo me, dolazim, ja – Kurt Vonegat!

Moj tadašnji auto išao je na fosilna goriva; automobili ih i danas koriste. To je najgora, najdestruktivnija supstanca od koje svi zavisimo. I ona koju najviše zloupotrebljavamo.

Nećete mi zameriti ako vam kažem istinu? Mislim, ovo nisu televizijske vesti, pa da istina nije dopuštena. Evo te istine: svi smo mi zavisnici od fosilnih goriva i to zavisnici koji nisu svesni težine svoje narkomanije. A naši vođi su počinili stravičan zločin pokušavajući da se dočepaju i onih poslednjih količina tog goriva koje su još preostale na Zemlji.

Navršio sam 82 godine 11. novembra 2004. Kako izgleda starost? Ovolika starost? Ne mogu više dobro da se parkiram, prema tome, pazite i sklanjajte se dok pokušavam negde da udenem auto. Imam problema i sa održavanjem ravnoteže; jednostavno, sila Zemljine teže je sada nekako neprijateljski nastrojena.

Svejedno, kad dođete u moje godine, ako dođete u moje godine, i ako imate dece, videćete da počinjete da svojoj deci koja su sada već sredovečna postavljate pitanja o životu. Recimo, pitate “šta je uopšte život?”

I evo, sada ponovo postavljam to pitanje svome sinu, lekaru. Dr Vonegat kaže svom ostarelom, pomalo izlapelom tati: “Oče, ovde smo da bismo jedno drugome pomogli da to preguramo – šta god da je to što treba pregurati”.

Priredila i prevela LJiljana Nedeljković