Ko će naslediti Tuđmana?

Zašto Dragan Primorac napušta Vladu? Pa Vlada mu je dala više nego otac i majka - bez obzira na prosječne prirođene sposobnosti te nevelik uspjeh u školovanju, sve najluđe snove ostvario je kao ministar obrazovanja u kabinetu Ive Sanadera, obasjan čudesnom, blagovjesnom aurom, koja lebdi iznad okruglog stola u Banskim dvorima! Ako Vladu napušta kao što je najavio, iako je premijer demantira - ali se s ostavkom, ipak, operira kao s neizbježnom činjenicom - Primorac će to učiniti jer je – izvisio. Ništa neobično u politici. Uoči prošlih parlamentarnih izbora navodno je sa Sanaderom postigao dogovor da će, pobijede li, dobiti nominaciju za narednog predsjedničkog kandidata HDZ-a. Situacija je bila očajna – stranka je po svim istraživanjima gubila, pa je presudna bila jedanaesta, hercegovačka izborna jedinica, gdje se kandidirao Primorac. Bez njega i novaca koji je hrvatska država ondje uložila, mogli su zaista izgubiti vlast – i u tom času Sanader je, naravno, bio spreman bilo što obećati. No, poznato je da nepisani ugovor u politici – kao i u Hollywood-u, gdje je legendarni predsjednik Columbija-e formulirao tu maksimu - ne vrijede ni papira na kojem je napisan. Ono je bilo onda, a sad je sad – i stvari stoje sasvim drukčije. Sanader se, očito, odlučio kandidirati za predsjednika države. Stranku će povjeriti Jadranki Kosor. Premijer bi mogao postati Tomica Karamarko, veliki medijski borac protiv korupcije i kriminala, koji uživa potporu Stipe Mesića. Ako već ne može progurati nasljednika na Pantovčak, Stipe bi dobio svoga čovjeka na Markovu trgu, što mu vrijedi neizmjerno više. To je kombinatorika u kojoj sebe ne vidi Dragan Primorac. On je beskrajno ambiciozan, njegovim ambicijama nema kraja, a ni vidljive osnove, ali to mu do sad nije smetalo da ih realizira. Kao i većina hrvatskih političkih storija, ova počinje u ljutom kamenjaru. Kakav je, dakle, politički kadar Dragan Primorac? Momak je mlad (1965), malko živčan, pa okolo strijelja užagrenim pogledom. Nije to obični strabizam, nego više karakterna osobina. Trenirao je tae-kwon-do, a doima se toliko potisnut da u prostoriji u koju uđe, usljed opće nelagode, temperatura padne za dva do tri Celzijeva stupnja. Čini ti se da bi taj mršavi crnomanjasti nervčik mogao u svakom trenutku eksplodirati, pa namlatiti onoga tko mu se nađe u blizini. Kad je izmlatio vjerenicu, uništena je cijela naklada lista koji je o tome pisao. Kad je dobio obećanje predsjedničke nominacije, podvrgao se pak dvjema operacijama, pa su mu ispravili urokljivi pogled. Više ne škilji, nego zvjera. Uredno počešljan, mršav, hiperaktivan, uredno je spakovan za uspon na brdo Pantovčak. A kako se primakao podnožju te najviše hrvatske planine? U biografiji nema nikakva naročita profesionalna postignuća, a ni uspjehe u političkoj karijeri, osim što se uspio insinuirati u najuži, intimni premijerov krug, gdje se uklopio među ljude što sačinjavaju Sanaderov „kuhinjski kabinet”. Vodimo li računa o mediteranskom ambijentu, taj bismo termin prikladnije mogli prevesti s engleskog kao „koordinacija u konobi”. Tu, naime, uz čašu bevande, igraju briškulu predsjednik Sabora Luka Bebić, neretljanski kadrovik, bivši partijski rukovodilac iz Metkovića; zatim egiptolog i operni redatelj dr. Petar Selem, rastom viši i od Sanadera, koji stoga ima nadimak Šljivotres, te Božo Biškupić, trgovac umjetninama, nominalno ministar kulture koji zapravo obnaša dužnost majordomusa, kamerlenga, dvorskoga fotografa i komodora premijerskoga konvoja te, usput, direktora financija u resoru koji zapravo, u svim bitnim galerijsko-muzealnim i kadrovskim pitanjima vodi premijerova žena, arheologinja dr. Mirjana Sanader. Ona je doktorirala s temom „Kerber u antici”, ali joj ipak ne pada na um da svaku stvar ponavlja tri puta. Ratko Maček − nikakav rod Vladku Mačeku − u tom je CK-u izvršni sekretar, glavni transmisijski zglob i dežurni kardan, a dr. Primorac, revni doglavnik mladalačkog izgleda, po neograničenoj energiji i volji za moć tu je, nesumnjivo, da Ivu podsjeća na njegovu vlastitu mladost. No, Ivo je bio šarmer s bujnom raspletenom kosom, lirik parnasovac, dok je Dragan zalizana kabinetska ulizica, naporni grebator, koji antagonizira sve koje ne uspije staviti pod kontrolu. Kao politički kadar on je izum Miomira Žužula, Sanaderova vjernog druga i njegova prvog šefa diplomacije, imoćanskog psihologa čijem je stručnom oku valjda promakao nemiran pogled mladoga kolege. Primorac je čovjek blijede prošlosti. Rodio se, doduše, kao malo koji od kandidata na proteklim hrvatskim parlamentarnim izborima, u vlastitoj izbornoj jedinici − naime, u Banjoj Luci, gdje mu je otac službovao u policiji. Tata nije bio nikakva fora, udbaš ili policijski funkcioner, nego obični murijak, koji se ni po čemu nije isticao – pa ni po inteligenciji. Ni sinovi nisu pokazali rane znakove genijalnosti. Dragan je završio srednju medicinsku školu. Nije se uspio upisati na fakultet u Zagrebu, nego je studirao u Splitu. Slab akademski uspjeh, izvlačenje i vješta kombinatorika bili su i ostali obilježja njegove karijere. Završio je, dakle, studij (s mizernim prosjekom, trojka) pa u zimu 1991, nekako u doba pada Vukovara, kao dvadesetšestogodišnjak otišao “na specijalizaciju” u Ameriku, na mali medicinski fakultet − University of Connecticut Medical School u novoengleski Farmington. Na službenom sajtu hrvatske vlade piše da je ondje boravio na “postdoktorskom programu”, iako je doktorirao tek 1997, pa je to, očito, besmislica. Kako je uopće dospio u Ameriku? Poslao ga je profesor Marušić, utemeljitelj splitske medicine, koji njome upravlja kao dobrohotni diktator ili predsjednik općine iz drame Hamlet u Mrduši Donjoj. To su ti malomišćanski misteriji, u koje ne možeš proniknuti bez literarne perceptivnosti jednog Miljenka Smoje... U svakom slučaju, Primorac je došao u Farmington, a onda po Americi lutao od mjesta do mjesta pod egidom ”specijalizacije” i “usavršavanja”, sve po forenzičkim laboratorijima u kojima se ne provode znanstvena istraživanja, nego obavljaju rutinski testovi za policiju. Tu je jedino i mogao raditi, kao laboratorijski tehničar, budući da u SAD nikad nije uspio nostrificirati liječničku diplomu − pet puta pao je na državnom ispitu, pa izgubio mogućnost polaganja. Imao je plaću od četrnaest tisuća dolara i od toga nije mogao živjeti, nego se, kao i drugi veliki hrvatski stručnjak Ivica Mudrinić, koji je kuburio po Kanadi, odlučio vratiti u Hrvatsku. Primorac je došao 2005, odmah poslije „Oluje”. Htio je, kaže, staviti svoje znanje na raspolaganje za obnovu zemlje. Dobio je Spomenicu Domovinskog rata kao osnivač domoljubnog splitskog karate-kluba, iz kojega je nekoliko članova otišlo u borbu, pa ondje položilo živote. Ukratko, on je „dopisni” narodni heroj. Nakon profesionalnog debakla u svijetu, bolje mu je krenulo čim se vratio u Split. NJegov brat Damir postao je tu sudac već sa 26 godina iako je Pravni fakultet završio s podjednako lošim prosjekom ocjena − akademska neizvrsnost runs in the family, što bi rekli genetičari. Damir je po Splitu počeo voziti džip koji mu je, govorilo se, kupio brat, uspješan učenjak, povratnik iz Amerike. A Dragan, čim je došao doma, nabavio je bijeli BMW, pa za retrovizor u kabini zakvačio krunicu. U stvari, dok je američki Primorac zasluživao mizernu nadnicu u inozemstvu i vratio se pobjegavši iz bijede, sudski Primorac bio je sudionik prominentnih sudskih procesa − zbog njegove neočekivane bolesti, primjerice, obustavljen je proces za zločine u vojnom zatvoru Lora. Kako bilo, lova se odnekud stvorila... Čim se vratio u Hrvatsku, Draganu je krenula i akademska karijera – uspio je doktorirati, a 2002. napokon je završio specijalizaciju – možda najlakše usmjerenje, pedijatriju. Već 2003. postao je − hadezeovski ministar znanosti i školstva! U Splitu i Osijeku odmah su ga izabrali za docenta na medicinskim fakultetima. Hrvatska je zemlja mogućnosti, a ne okrutni strani svijet gdje se traži ne znam kakva pamet, rad, postignuća... Imenovan za ministra, razvikan je kao mladi učenjak koji se u domovinu vratio iz famoznog New Haven-a gdje je, isticao je, bio član „Forenzičke akademije”. U New Haven-u nalazi se najskuplje, možda najuglednije američko sveučilište, Yale. Pohađali su ga 43. predsjednik DŽordž V. Buš, njegov otac, 41. predsjednik DŽordž H. Buš, zatim bivši 42. predsjednik Klinton i njegova žena Hilari, državna tajnica u Obaminoj vladi. Je li, dakle, i hrvatski predsjednik in spe izrastao u tom rasadniku? Povjesničar dr. Ivo Banac, desetljećima profesor na Jejleu, bivši dekan drugog njegova najstarijeg Pierson koledža, kaže: “A ne, University of New Haven nema s Yale-om baš nikakve veze! To je neko nižerazredno učilište koje obučava uglavnom policajce i vatrogasce. Vidjelo to nije Yale-a, hvala Bogu!” Primorčeva policijska akademija nije, dakle, nikakva akademija znanosti, nego kursističko učilište, a hrvatski ministar nije američki akademik, nego glorificirani laborant, dok je sve ostalo čista fikcija, poput Tuđmanova lažnog počasnog doktorata iz Brescia-e, kojega je veliki bijeli otac, uzor cijele te bratije falsifikatora diploma s ljutoga kamena, izmađijao uz pomoć nekoliko tisuća njemačkih maraka. Kakav je znanstvenik Primorac? Nije imao spomena vrijednih znanstvenih radova; tek kad se vratio, počeo je objavljivati, i to uglavnom intervjue po domaćim petparačkim novinama. Pri tom je tvrdio kako je koautor nekog važnog rada iz oblasti genetike što dokazuje da su Hrvati rasa starija od majmuna. Potpisan je, zaista, na jedan članak u renomiranom američkom časopisu, uz desetak drugih imena, negdje između profesorove ljubavnice i podvornika. U New Haven-u, Primorac je upoznao dr. Henryja Lee-ja, famoznog forenzičara koji je analizirao uzorke u slučaju O. J. Simpsona pa znanstveno ustanovio da crni košarkaš nije koknuo svoju ženu, raskošnu plavušu, na koju je bio patološki ljubomoran (naravno, poslije je ipak osuđen za taj zločin). Dr. Lee bit će ključni lik u kasnijim šemama… Ako i nije bio velik znanstvenik, Primorac se znao sjajno prodati, Sa svojim splitskim vezama uspio je na tamošnjem Medicinskom fakultetu 2003. osnovati Laboratorij za kliničku i sudsku genetiku, a odmah zatim, zahvaljujući samoreklami, postigao da ga Račanova vlada s kojom je bio blizak − ta već sa šesnaest godina upisao se u Partiju! − postavi za šefa klinike Sveti duh 2 u Zagrebu. Klinika je odmah zatim bila uvučena u aferu s privatizacijom u aranžmanu s izraelskim kapitalom. Onda je postao Sanaderov ministar znanosti, njegov hercegovački politički link, pa više od godinu dana opstruirao dovršenje Mediteranskog instituta u Splitu, koji je bio strateški projekt Račanove vlade. A sa Sv. duha, gdje se u sklopu Programa inovacijskog razvitka (HITRA) trebao uspostaviti avangardni “Centar za integrativnu genomiku, molekularnu dijagnostiku, staničnu i gensku terapiju”, što je također pokrenuo prethodni esdepeovski ministar dr. Gvozden Flego, brzo uklanja tu istraživačku jezgru, odlučuje da se istraživanja prebace na Institut “Ruđer Bošković”, a s novcem koji je bio namijenjen za tu svrhu, osniva svoj forenzički laboratorij, kao da u Zagrebu već ne postoji cijeli Zavod za sudsku patologiju i kriminološke ekspertize pri Ministarstvu unutarnjih poslova! U vještačenjima, pogotovo u sudskim slučajevima povezanim s osiguranjem, leži, naime, velik novac… No, sve su to bile sitne igre, a veliki plan bio je, zapravo, da se u zgradi Mediteranskog instituta na splitskim Mejama, velebno preuređenom kompleksu bivše Titove rezidencije, osnuje nova znanstvena ustanova kojom će skupa sa splitskim Sveučilištem i splitskim Medicinskim fakultetom što je odnjegovao ovog neobično prodornog učenjaka, upravljati jedna američka akademska ustanova isto tako malo poznata kao i njuhejvenska „forenzička akademija” dr. Lee-ja. Riječ je o George Washington University-ju, neuglednom koledžu s pacifičke obale američkog sjeverozapada. Poznat je jedino po tome što služi kao kadrovski rasadnik za Opus Dei, nevladinu udrugu koju je John Millius prikazao u filmu Konan barbarin kao sljedbu ljudožderskog udava Tulsa Doom-a. Samo, maheri su se malo prevarili u računu − Sanader im je u zadnji tren uskratio podršku, jer nije htio skandal. Da otmu Meje, trebalo je, naime, iz Mediteranskog instituta prvo istjerati francuskog akademika Miroslava Radmana, sorbonskog profesora, autora radova nedavno publiciranih u glavnim svjetskim časopisima Science i Nature, koji institut vodi. Priča se ipak razvukla po novinama jer je Primorac još pokušao pridobiti dr. Ivana Đikića, učenjaka sa ciriškog ETH, također suradnika Mediteranskog instituta, da u zamjenu za pet milijuna dolara državne potpore njegovim projektima, javno istupi protiv Radmana. Đikić je sve otkrio u emisiji na nacionalnoj televiziji. Je li skandal naškodio Primorčevoj karijeri? Nipošto. Sanader mu je ponudio mjesto predsjednika Republike… Osujećen u Splitu, Primorac se upušta u nove pothvate širom zemlje. U Dubrovniku organizira forenzički kongres pa kao glavnu zvijezdu dovodi - koga? – naravno, dr. Lee-ja! U Osijeku predaje na Medicinskom fakultetu, gdje su ga 2003. izabrali za docenta na pedijatriji, što sigurno nije naškodilo njihovu financiranju. S obzirom na strategiju “decentralizacije”, Primorčevo ministarstvo ulijeva golem novac u sveučilišne centre u Rijeci, Zadru, Splitu i Osijeku. Pruža se poticaj regionalnom razvoju, a ujedno, to je motivirano ministrovom intimnom pobunom protiv etabliranih akademskih autoriteta. Bez obzira na sve, u Zagrebu njega ipak ne bi nikad izabrali za profesora, što se u Osijeku dogodilo već 2006. godine… Primorčeva “decentralizacija” protegla se i u blisko inozemstvo. S novcem Ministarstva obilno je nafutrao mostarsko sveučilište. U tom gradu postoje dva – jedno bošnjačko, “DŽemal Bijedić”, nazvano po predratnom komunistu koji je završio gimnaziju, i drugo, hrvatsko, imenovano po banu Ivanu Vukčiću Kosači, knezu od Svetoga Save, tipu iz 15. stoljeća, za kojega se možeš okladiti da je bio nepismen. Iz hrvatske državne blagajne dotirano je 35 milijuna kuna, a zatim je izbila strašna afera, jer je dr. Mirjana Kasapović sa zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti objavila kako tu masovno kradu znanstvene radove i programe njezinih kolega, pa stvaraju utočište lažne znanosti, tvornicu fiktivnih diploma… Takvim se diplomama već okitilo pola hercegovačke mafije i Šuškovih dilera po Zagrebu, pa je čak i Tuđmanov vozač, general Mile Ćuk, postao mostarski magistar prometnih znanosti. Tako funkcionira novčani transfer iz hrvatskog proračuna u Bosnu i Hercegovinu: novac se lokalnim prevarantima uplaćuje da se osigura politička podrška na izborima, pa s viškom glasova zacementira hrvatska vlada, kako bi se zatim unosan šverc mogao nastaviti, ali sad moderniziran u skladu s potrebama 21. stoljeća − umjesto primitivnog krijumčarenja duhana, stvara se moderno društvo krivotvorenog znanja. Primorac ima sjajnu znanstvenu karijeru otkako je postao ministar. Objavio je 59 znanstvenih radova, održao predavanja na 43 međunarodna znanstvena skupa, mentor je na 6 doktorata i 3 magisterija. Istodobno, predsjednik je splitskog Tae-kwon-do kluba u kojem trenira borilačke vještine, a igra nogomet i bavi se golfom. Ima ženu (Jadranku) i dvoje djece, valjda i njima posveti poneki trenutak. Uza sve to, najmarljiviji je ministar Sanaderove vlade, već u šest izjutra prvi na poslu, gdje drži beskonačne sastanke, mikromenadžira, te razvija golem broj političkih i upravljačkih aktivnosti… Sad je prihvatio i položaj predavača na Penn State University, još jednom američkom provincijskom veleučilištu koje ima koledže u devetnaest pensilvanijskih gradića. Kad samo dospije sve to zavrtjeti? Zbilja nevjerojatan učinak za čovjeka koji je u akademskoj karijeri uvijek pokazivao jedino osrednjost – mora da tu ima neka tajna, možda je i on, kao i Radman, otkrio čarobni eliksir, ali ne mladosti, nego pameti, koji ujutro surdukne umjesto kefira… Ili je sve to parada, puka paralaža, legenda koja se napuhava u režimskim medijima, dok se iza sjajnih uspjeha mladog hadezeovskog genija, krije lik običnog domaćeg bezveznjaka, balkanskog prevaranta koji nema mjere ni građanskog ukusa? Do sad je pretrpio samo jedan ozbiljan neuspjeh u širenju mreže svog utjecaja. Kad se njegov brat kandidirao za predsjednika Županijskog (okružnog) suda u Splitu, pokrenuta je velika kampanja protiv toga kompromitiranog suca i pokušaj je osujećen u začetku. Čini se da su se braća malo previše zaigrala, pokušavajući stvoriti vlastitu političku bazu na osjetljivom teritoriju koji kontrolira sam šef stranke. Nije to još bio pad u nemilost, ali je Primorac razotkrio ambiciju da se osamostali, što je neumitno dovelo do erozije njegove pozicije u nomenklaturi. Napravio je presudnu grešku, koja se ne da preživjeti u bilo kojem autoritarnom poretku: počeo je sebe shvaćati previše ozbiljno! Kad se sve zbroji i oduzme, zaista više nikome nije potreban. Sanader je odlučio da se sam kandidira za predsjednika, a u HDZ-u, Primorac je autsajder. Izvorna desničarska kabala, slavonski trogloditi, okupljaju se oko vođe saborske većine, doktora Hebranga, dok su dalmatinski primitivci vezani uz stožernika zadarskog HDZ-a, ministra Božidara Kalmetu. Te bi se frakcije mogle u pogodnom času objediniti za udar, preuzimanje vlasti u stranci, ali onda sigurno ne bi pozvali Primorca da im stupi na čelo, jer ga smatraju političkim parvenijem, koji je izbivao dok su se u ratu i poraću pravile glavne kombinacije te uspostavljale trajne relacije. On je, ukratko, peti kotač, pa može mirno poći, kako je uvrijeđen najavio u novinama, da savjetuje Benjamina Netanijahua, kojemu u židovskoj populaciji sigurno nedostaje ovakvih briljantnih učenjaka… U svemu, Primorac je idealnotipski lik hrvatskog političara poteklog iz Hercegovine − tata policjot, on karijerist sa slabim ocjenama, koji se uzdigao preko politike, povezan, preko brata, s najsumnjivijim ljudima. Preko mentora Žužula, imoćanskog bel esprit-a koji je u međuvremenu postao veliki ljubitelj opere pa po novinama objavljuje operske kritike talijanskog repertoara, u vezi je s opskurnom katoličkom formacijom od koje zazire i sama Crkva. Ne znam bičuje li se ministar Primorac da ukroti zle duhove kako je propisano numerarijima ove papinske sljedbe, ali ako sam to ne čini, trebalo bi svakako pripomoći njegovoj pobožnosti.