Arhiva

Pisanje telom

Mihajlo Pantić | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 6. januar 2011 | 00:06
Autor: Vladislava Vojnović Haziv: „PeeMeSme” IZDAVAČ: Kulturni centar Novog Sada, 2010. Hajdemo od naslova. Igra reči koju je Vladislava Vojnović primenila da bi čitaocu pre nego što otvori njenu knjigu nagovestila o čemu su i kakvi su njeni stihovi (ništa bez dobrog naslova!) u (ne)posrednu vezu dovodi pisanje pesama sa predmenstrualnim sindromom (medicinski: PMS), koji je, kaže bolja strana sveta, praćen odgovarajućim psihofizičkim reakcijama. Jedna od konstanti bavljenja tako drevnim umećem kakvo je pisanje poezije svakako je preispitivanje odnosa reči i tela: telo je, u svim antropološkim, fiziološkim, psihološkim, anatomskim i ko zna još kakvim shvatanjima toga pojma, izvor poezije, ergo, telo i um reaguju pisanjem pesama. Telesnost kao predmet pesme na podjednakoj je ceni i kod antičkih pesnika i kod avangardista, naš Rastko Petrović pisanje stihova shvatao je kao fiziološku potrebu, kao način da se neutralizuje čovekova duhovna glad. Iz neobične, u savremenoj srpskoj ženskoj poeziji pre incidentne nego standardne stvaralačke perspektive, Vladislava Vojnović iznova preispituje uticaj telesnih reakcija na nastanak pesme, ili, da ostanemo pri PMS dijagnostici, prati kako telo, u odgovarajućim stanjima (koje apartni recenzent Ivo Balenović navodi ovim redom: umor, emocionalna osetljivost, psihička napetost, glavobolja, bolovi u trbuhu, promena raspoloženja, poremećaji u ponašanju, društvena izolacija, plačljivost i promena polne aktivnosti) zapravo „izlučuje” pesmu. Da nam telo nije u jednom od opisanih stanja, ni pesma ne bi bila takva kakva jeste. Pesma je, da budem nedvosmileno u duhu poezije Vladislave Vojinović, u stvari „pisanje tela”, ne i pisanje po telu, ne tetovaža nego složena magnetna rezonanca svih unutrašnjih treperenja. Eto vidite kako prečesti odlasci lekaru mogu uticati na govor aktuelne kritike. I mada je „PeeMeSme” Vladislave Vojnović moguće čitati na preskok, čekajući da nas neka od njih presretne, a tada je čitalački doživljaj najintenzivniji jer je najmanje očekivan, posebno treba naglasiti da je reč o vrlo razložno koncipovanoj pesničkoj zbirci. U njoj se, okvirno uzev, sustiču dve perspektive, jedna je retrospektivna (šta sam bila, pita se u njima pesnikinjin glas), a druga introspektivna (šta sada jesam). I na toj liniji stalne rasprave o tome kako je ono što je minulo učinilo da budemo ono što jesmo, otkriva se ključni paradoks ne samo poezije Vladislave Vojnović, nego i celog jednog krila modernog pesništva koji svet ne vidi kao zadatost i predodređenost, nego kao stalno menjajući proces, kao metamorfozu koja se ne završava: niti je ono što je naizgled minulo zauvek prošlo, jer izmenjeno i dalje postoji u nama, u tolikoj meri da nas presudno određuje, niti se taj proces da zaustaviti. On traje, bez izgleda da će se završiti. Tek na trenutak moguće ga je fiksirati jezikom, i kada taj pokušaj dobije odgovarajuću formu nije pogrešno nazvati ga pesmom. U šest približno jednakih ciklusa, koji se mogu pratiti i kao hronološka skica za jednu moguću biografiju (više verističkog nego lirskog tipa), Vladilsava Vojnović u svojim pesmama pribira senzacije, reakcije i meditacije najrazličitijeg mogućeg porekla i vrste: reklo bi se da u svemu tome mali prioritet imaju svakodnevica i porodični život, tu i tamo udene se poneka slika ili prizor sa putovanja, gde gde se raspravlja o poeziji i o umetnosti, a neizbežne su i analogije, citati i aluzije na svet umetnosti. Sve je to život, i odlazak na pijacu i posmatranje drugih ljudi i ozbiljna rasprava kakav je i kuda ide današnji svet. Iz krajnje relaksiranog, nepretencioznog jezičkog konteksta i snimanja svakodnevice, bez ambicija uzvišenog pesništva koje želi da zvuči kao sveta knjiga a fotokopira oveštalosti i banalnosti, sa neizbežnom, lakom, gotovo sedativnom ironijom i sa tek pomalo cinizma (taman koliko bibera u supu), u knjizi „PeeMeSme” se na neočekivan, i utoliko estetski efektniji način obnavlja stvarna moć poezije, njena sposobnost, tamo gde ima dara, da svemu što vidi, i svemu što opazi, vrati punoću smisla, dignitet i razlog postojanja. Kao da dobrom pesmom život dobija infuziju smisla (opet ta medicina!), kao da se njome prevladava i leči sveopšta, preovlađujuća malodušnost. Najbolje pesme Vladislave Vojnović tresu kao kao što bolju stranu sveta trese PMS. Muški deo populacije već će se nekako drukčije snaći. Pazim šta govorim: Vladislava Vojnović jedan je najzanimljivijih ženskih glasova koji su se unazad desetak godina pojavili u savremenoj srpskoj poeziji.