Prostor za glas žrtava

Konačna oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču nije nas približila priznanju patnji za žrtve, smatra Vesna Teršelič, koja je na čelu zagrebačkog Documenta Centra za suočavanje sa prošlošću. Ali ova aktivistkinja u hrvatskoj javnosti poznata po zalaganju za otkrivanje i procesuiranje ratnih zločina, ipak se nada će ubuduće Hrvatska i Srbija pokazati dovoljno zrelosti za priznanje stradanja i stvoriti prostor u kom će biti moguće tolerisati istovremeno slavlje pobjede i parastose za ubijene. Vesna Teršelič, tamošnji predstavnik građanske opcije, o oslobađanju hrvatskih generala za NIN kaže:

Nakon etničkog čišćenja većine Hrvata i Hrvatica u 1991. godini s trećine područja Hrvatske, od strane pripadnika srpskih postrojbi i JNA, tadašnje je hrvatsko vodstvo dugo spremalo vojne akcije za oslobađanje okupiranih područja. Nakon akcije Bljesak u Zapadnoj Slavoniji postalo je jasno da se sprema nastavak vojnih operacija. Bijeg dotadašnjih srpskih stanovnika iz Krajine počeo je pod utjecajem tadašnjih krajinskih vlasti - Milana Martića i Milana Babića, kasnije osuđenih za ratne zločine, te Slobodana Miloševića i njihove sustavne kampanje zastrašivanja ali se nastavio i kao posljedica djelovanja Hrvatske vojske. Za vrijeme i nakon VRA Oluja stotine civila su ubijeni, tisuće kuća i ostalih objekata je spaljeno. Ti su zločini sada ostali neprocesuirani, a gotovo polovica izbjeglica još čeka na povratak u područja iz kojih su otišli.

Koliko se procesa za ratne zločine vodi pred hrvatskim pravosuđem i u kojoj su oni fazi?

Trenutno se vodi 99 predmeta za ratne zločine pred prvostupanjskim sudovima u Hrvatskoj. No, u velikom broju optuženi su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Zbog toga je neophodno poboljšanje regionalne suradnje.

Dokle je stigla istraga za zločin u selu Grubori, koji su hrvatske snage počinile tokom Oluje?

U suđenju za zločin u Gruborima pred Županijskim sudom u Zagrebu 16. novembra na cjelodnevnom ročištu ispitano je sedam svjedoka, čime su, s izuzetkom svjedoka koji nisu pristupili sudu, iscrpljeni svi dosada usvojeni dokazni prijedlozi stranaka, pa uskoro očekujemo prvostupanjsku presudu.

Kako će ova presuda uticati na demokratske procese unutar hrvatskog društva?

Vjerujem da je stvorila priliku za podršku učinkovitom procesuiranju svih ratnih zločina kao i za jasno distanciranje od politike zataškavanja zločina i otežavanja povratka Srba. Hrvatske institucije nisu učinile dovoljno kako bi se distancirale od negativnog nasljeđa politike tadašnjeg predsjednika Tuđmana a srpske se nisu dostatno distancirale od nasljeđa tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića. Smatram da je cilj pravnih mjera nakon Oluje poput vladine Uredbe o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom i zakona koji je pod istim imenom nešto kasnije usvojio Zastupnički dom Sabora, bio da se onemogući brzi povratak. Podsjećam da je Uredba donijeta na sjednici vlade od 31. jula 1995. godine i predviđala je da kuće i imanja koji su napušteni za vrijeme i nakon operacije Oluja prelaze u ruke države, a da ih komisije čiji su članovi predstavnici lokalnih uprava i nadležnih ministarstava mogu dodijeliti prognanicima, izbjeglicama, povratnicima koji su izgubili imovinu ili su ranjeni u Domovinskom ratu, kao i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i drugim osobama zaslužnim za sigurnost, obnovu i razvoj upravo oslobođenog područja. Odluka komisije o dodjeli imovine spomenutim kategorijama ljudi mogla je biti poništena samo u slučaju da se stvarni vlasnici vrate u roku od 30 dana od donošenja uredbe i zatraže povrat imovine. Drugim riječima, vlasnici bi ostali bez imovine ako se ne bi pojavili pred komisijom u spomenutom roku. Dvadesetak dana kasnije, 20. septembra, u Saboru je usvojen i zakon u kojem su prepisane sve glavne stavke iz uredbe s tim da je rok za povratak produžen na 90 dana. Mjere o privremenom preuzimanju ukinute su 17. januara 1996. godine, kada su već dale rezultate i kada je bilo jasno da će se samo manji broj Srba odlučiti na povratak. Po mom mišljenju, tadašnje hrvatske vlasti pod vodstvom Franje Tuđmana, odgovorne su za sprječavanje povratka i za zataškavanje i sprječavanje procesuiranja ratnih zločina, i to ne samo onih u tijeku i nakon Oluje, već su odgovorne za zataškavanje i sprječavanje zločina od 1991. nadalje. U svjedočenjima na suđenju Tomislavu Merčepu za zločine u Pakračkoj poljani potvrđeno je, primjerice, da su tadašnji predsjednik Tuđman i ministri u vladi bili informirani o zločinima u Pakračkoj poljani. Umjesto da potaknu pravosuđe na hitno optuživanje počinitelja, zločine su zataškali.

Kako reakcije hrvatskih zvaničnika, najpre Ive Josipovića, treba da čita srpska zajednica u toj zemlji?

Predsjednik Josipović je jasno naglasio odgovornost Republike Hrvatske za procesuiranje zločina i izrazio iskrenu želju za priznanjem stradanja.

Iz Zagreba se moglo čuti jedino da je pravda pobedila, ali da li bi ta poruka mogla usporiti povratak prognanih u Hrvatsku?

Nakon poziva predsjednika i premijera kao i generala Gotovine ne bi smjela usporiti povratak, jer gotovo polovica izbjeglica čeka na povratak u područja iz kojih su otišli. Prema podacima UNHCR-a 132.922 povratnika vratilo se u Hrvatsku, s time da od te brojke 48 posto njih za stalno, a ostali tek povremeno obilaze svoje nekadašnje domove.

Očekujete li angažman nekog od dvojice generala u politici?

Ne očekujem.

Hoće li poslednja haška presuda usporiti saradnju u regionu?

Razumljivo je trenutno zahlađenje odnosa, no hoće li presuda imati dugoročni negativni utjecaj na suradnju posve će ovisiti o angažmanu institucija Hrvatske i Srbije. Regionalna suradnja među tužiteljstvima i sudovima, kao i među institucijama izvršne vlasti, iznimno je značajna. Očekujemo i službeno očitovanje o inicijativi za ustanovljenje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama rata (REKOM) jer nam je potrebnija nego ikada. Što može biti važnije od stvaranja istraživačke komisije koja bi stvorila dodatni prostor za glas žrtava na regionalnoj razini?

Da li je ona svojevrsno olakšanje Hrvatskoj na putu ka EU?

Nakon presude odahnula je većina građana i građanki Hrvatske, jer su prvostupanjsku presudu vidjeli kao kriminalizaciju svih postupaka hrvatskih postrojbi, a ne samo osudu ratnih zločina. No, ne bih rekla da donosi olakšanje na putu u EU, jer ostavlja cijeli teret procesuiranja ratnih zločina u tijeku i nakon Oluje pravosuđu Republike Hrvatske. Upravo je učinkovito procesuiranje zločina jedan od ključnih kriterija iz pregovaračkog poglavlja 23, posvećenog pravosuđu i temeljnim pravima. 

Vesna Teršelič

Hrvatska je aktivistkinja civilnih inicijativa od 1985. godine. Suosnivačica je Svaruna, Zelene akcije, Antiratne kampanje Hrvatske, Centra za ženske studije, Centra za mirovne studije i Documenta, organizacije koja je 2004. godine nastala od nekoliko nevladinih organizacija s ciljem da podstakne ustanovljavanje istine o ratu. Od 2006. godine deo je regionalne koalicije NVO koje zagovaraju osnivanje REKOM-a.