Da vjerujemo

Bolest je nekad bila intimna stvar. Nešto poput vođenja ljubavi, samo bez uzavrelih strasti - rekla je tiho.
- A ako pacijent ima vrućicu i pritom se strastveno bori protiv bolesti, eto i uzavrelih strasti pokušavao sam da razvučem njene istanjene usne u kakav-takav poluosmijeh.
I uspio sam. Zaspala je. Opet.

Ali ovaj put smiješak je zamijenio uobičajeni grč što naružuje njeno bljedunjavo lice. NJeno još uvijek lijepo lice.
Rat se, oboje to znamo, tek zahuktava, ali ovakve male pobjede daju nam za pravo da vjerujemo u naše konačno slavlje. Da vjerujemo da ćemo stići na sva ona mjesta koja smo obilježili šarenim pribadačama na karti svijeta. Da vjerujemo kako ćemo se hvaliti uspjesima naše djece i kako ćemo kasnije, kad nas artritis prikuje za ukrštene riječi, kukati na tu istu djecu zašto nas ne posjećuju češće. Da vjerujemo...

Razumijem to o čemu govori i znam koliko je sve to mori. Bolest je nekada zaista bila intimna stvar uzmeš knjižicu, obaviš neophodne preglede i, ako baš nemaš sreće, završiš u bolnici. Čini se da je čovjek tada, u carstvu kolektiviteta, mogao u određenim trenucima da ima više privatnosti nego danas u vremenu koje (tobože) slavi individualca i njegova vaskolika prava na sve i svja. I kako da njena bolest ostane naša stvar, kad za nju znaju i kumovi od kojih smo zajmili novac i kolege iz kancelarije koje sam morao zamoliti za pomoć i komšinica čija je ćerka medicinska sestra koju sam angažovao da motri na nju dok leži na posmatranju?

Bolest više nije intimna stvar. Bijeda je učinila da samo bogati mogu da sakriju svoje boljke. Moja žena ne boluje od nečeg sramotnog (ako danas sramota uopšte postoji), kao što su, kako neki tvrde, od sifilisa bolovali Niče, Hajne i Betoven. Ipak, trudimo se da o tome ćutimo. I sve to nema nikakve veze sa dostojanstvom ili takvim tričarijama. Uostalom, dostojanstvo i bolest tek u endemskim slučajevima idu ruku pod ruku. Ne, radi se o tome da ne želimo da njeni roditelji saznaju. Ne još. Jer kakva korist od toga da se penzionisani željezničar i njegovo umalo penzionisano srce obgrljeno trostrukim bajpasom izlažu nervozi? I šta saznanje o bolesti može značiti domaćici koja muku muči sa proširenim venama, suženim krvnim sudovima u vratu, visokim pritiskom i još većim troškovima za režije? Neizvjesnost i nemoć bi ih zasigurno ubili.

Tako smo posljednja dva mjeseca proveli kao pravi zavjerenici, šampioni tajnovitosti. Biće to kao da se igramo skrivača, rekla mi je kada je sve ovo počinjalo. Nije prihvatila moj prijedlog da umislimo kako smo tajni agenti ili špijuni. Mislila je da smo previše neozbiljni za takvo šta i da nam dječija igra bolje pristaje. I, naravno, bila je u pravu. Premda je dobra okolnost to što njeni roditelji žive u drugom gradu, izgovore za neposjećivanje ili ženino nejavljanje na kućni telefon nije bilo uvijek lako pronaći. A tek bojazan da će nas odati neko od silnih potencijalnih cinkaroša koji znaju? Sve to iziskuje dodatnu kreativnost i napor, ali vrijedi. Još kako vrijedi! Sjećam se kako smo im rekli da za vikend ne možemo doći u posjetu zato što treba da pogledamo neko imanje van grada koje nam je zapalo za oko. Starci su odmah, u telefonsku slušalicu, domaštali voćnjak i nasmijane unuke koji trčkaraju između gredica luka i mrkve, čak i psa koji se valja u travi podno krošnje oraha. Postali smo vrhunski majstori za spravljanje papazjanija kojima smo hranili njihove iluzije da je sve dobro da bolje biti ne može. Istovremeno, hranili smo i našu vjeru. Uplašeni, zaduženi i umorni, nije nam ništa ni preostalo osim da vjerujemo.

Doktor dolazi. Moje srce udara jako; osjećam ga kako mi košulju odvaja od prsa. Ono drugo srce i dalje spava. Ne gledam u papire u njegovoj ruci. Gledam u njegovo lice. Ono će mi reći sve što na papirima piše i prije nego što ih on rastumači. Gledam u njegovo lice. Pa pogledavam u njeno. Onda opet u njegovo koje je sve bliže i na kome se već ističu detalji. Primjećujem gotovo identičan smiješak na oba i znam da će sve biti u redu. Eto, samo je trebalo da vjerujemo. Da vjerujemo.