Arhiva

Požuri polako

Vilijam H. Overholt | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 27. novembar 2013 | 22:25
Požuri polako


Ovomesečni Treći plenum 18. kongresa Centralnog komiteta Komunističke partije Kine najavio je veliki zaokret ka tržišno orijentisanoj politici: liberalizacija kamatnih stopa i valute, reforme banaka i državnih preduzeća, jasnije definisano vlasništvo nad zemljištem za stanovnike ruralnih područja i bolje uslove za urbane migrante.

Iza ove velike odluke stoji svest o potencijalnoj krizi. Uspeh Kine se sastojao u tome što je izvozila jeftinu robu koju pravi jeftina radna snaga, infrastrukturu su gradila državna preduzeća uz jeftinu finansijsku podršku banaka, a vladin budžet je finansiran kroz prodaju zemljišta. Ali radna snaga nije više jeftina, izgradnju puteva koji povezuju velike gradove zamenila je izgradnja velikih šoping centara u malim gradovima, a prodaja zemljišta čija je namena promenjena dostigla je i ekonomsku granicu i kraj strpljenja seoskog stanovništva.

OGRANIČENJA
Jeftin novac i ograničene mogućnosti za investicije povećavaju rizik od mehura nekretnina i industrijske prenapregnutosti. Bez suštinskih promena, Kina se suočava sa sporijim privrednim rastom, nedovoljnim otvaranjem novih radnih mesta i nedostatkom inovacija, te pucanjem mehura prosperiteta.

Rešenje leži u brzom zaokretu od ekonomskog modela rasta zasnovanog na izvozu kao onom utemeljenom na domaćoj potražnji; od infrastrukture ka potrošnji; od dominacije velikih državnih preduzeća ka malim i srednjim preduzećima, od industrije ka uslugama i, još šire, od birokratske kontrole ka tržišnoj kontroli.

Sve uspešne azijske zemlje su sprovele takvu promenu; Južna Koreja i Tajvan su primeri za to. Međutim, brze promene donose ogroman bol. Državna preduzeća će izgubiti mogućnost uzimanja zajmova sa niskom kamatom, subvencionisano zemljište, zaštitu monopola i privilegovan status u stambenoj politici. Partijska i državna birokratija će izgubiti moć (i prihode).

Očajavaju naročito lokalne vlasti. One imaju ogromne dugove koje ublažavaju promenom namena zemljišta koje prodaju. One se već suočavaju s visokim cenama zemljišta i otporom prema eksproprijaciji, a sada se suočavaju i s visokim kamatnim stopama, porezom na zemljište, većim pravima stanovnika sela i skupim novim zahtevima za uvođenje socijalnih službi za unutrašnje migrante. Taj očaj koji je obuzeo lokalne moćnike i zvaničnike državnih preduzeća rađa snažan otpor reformama.

Na plenumu koji je navodno protekao u oštrim tonovima, kineski politički lideri na kraju su ipak stali na stranu reformi. Govoreći o otporu pred taj odlučujući sastanak, jedan privredni planer je izjavio da su na kraju svega lideri razumeli brojke - a ono na šta brojke ukazuju je jasno.
Treći plenum je svoje odluke obrazložio u saopštenju koje sadrži opšte principe, što je kod mnogih posmatrača izazvalo zabrinutost zbog toga što se u dokumentu ne navode detalji. Ali uloga Komunističke partije je da odredi pravac politike; sprovođenje partijske odluke je vladin posao. Plenum je formirao grupu na najvišem nivou koja treba da koordinira i osigura implementaciju odluka.

Implementacija će sigurno zahtevati dugačku borbu uz povremeni jak otpor, ali ključne reforme su već pokrenute. Sadašnji, dvanaesti po redu petogodišnji plan podrazumeva godišnji rast zarada od prosečno najmanje 13,4 odsto; ove godine zarade rastu prosečnom stopom od 18 odsto, a to će istisnuti prenapregnute ili zastarele industrijske grane. Štaviše, vladina kampanja protiv korupcije je usmerena protiv najmoćnijih industrijskih grupacija, poput grupe naftnih kompanija, čime se slabi njihov otpor prema reformama.

Najvažnije od svega je to što su privredna dostignuća sve više u skladu s ciljevima vlasti. Uslužne delatnosti zapošljavaju više ljudi i zarađuju više od industrije - na primer internet-kompanija Alibaba daje veću moć i potrošačima i malim firmama na mnogo višem nivou nego ikada ranije - a nedavni rast podstaknut je domaćom tražnjom, a ne neto izvozom. Reforma nije samo plan; ona se već dešava.

Predsednik Si Đinping ima politički riskantni zadatak da sprovede reforme koje nailaze na jak otpor, i to u uslovima usporavanja privrede. Si pokušava da kroz naglašenu partijsku kontrolu - i strožim nastupom prema državnim preduzećima, protivnicima vlade i kritičarima u medijima i akademskim krugovima - do maksimuma pojača svoju sposobnost da nametne privredne reforme i istovremeno maksimalno smanji rizik od napada konzervativaca.

ODLUČNOST

Iznad svega, on je odlučan u nameri da izbegne sudbinu ranijih kineskih lidera kao što su Hu Jaobang i Đao Cijang koji su smenjeni kada je dovoljan broj njihovih protivnika poverovao da privredne i političke reforme ugrožavaju partijsku kontrolu. Barem za sada, Kina će se koncentrisati na još jedan talas privrednih reformi, a političke reforme će biti ograničene na reorganizaciju vladinih agencija da bi se postigla veća efikasnost i da bi se pojačali napori usmereni protiv korupcije. (Preduzeti su neki reformski koraci, uključujući odluku da se na lokalnom nivou sudovi zaštite od političke kontrole).

Pa ipak, Kini će biti sve teže da odloži sprovođenje jačih mera koje bi umirile široke slojeve, koji traže poštenije uslove, uključujući stvaranje nezavisnog pravosuđa, a što bi moglo da se ispostavi kao ništa manji imperativ od sprovođenja strukturnih privrednih reformi. Isto tako, kineski lideri će morati ili da prihvate činjenicu da je informatička revolucija oslabila mogućnost političke kontrole, ili da pribegnu pojačanoj represiji, koja mnogo više košta.

Nada da će doći do političkih reformi se temelji na mogućnosti da će se tokom Sijevog drugog mandata reformatori kao što su članovi Politbiroa Vang Jang i potpredsednik Li Juančao uspeti na čelna mesta u rukovodstvu. Za sada, ipak, Kina mora da se koncentriše na još jedan veliki talas privrednih reformi.

Kina kao džinovski Singapur

Sve najavljene reforme bile su i očekivane, ali je Treći plenum doneo i neka iznenađenja, uključujući formiranje zasebne grupe sastavljene od najviših predstavnika KP koja će rukovoditi procesom reformi. Kina je dosad imala komisiju za reforme u okviru izvršne grane vlasti; formiranjem ovakve grupe demonstrira se rešenost KP i predsednika Si Đinpinga za sprovođenje sveobuhvatnih reformi, piše Jao Jang, direktor Kineskog centra za ekonomska istraživanja na Pekinškom univerzitetu.

Drugo iznenađenje predstavlja naglasak koji se u završnom dokumentu stavlja na tržište. U prošlosti je naglasak bio na državnom upravljanju ekonomijom, mada se priznavala pozitivna uloga tržišta. Sada KP po prvi put poziva da se tržištu dopusti da ima centralnu ulogu u alokaciji resursa.
Konačno, iznenađenje predstavlja okolnost da završni dokument postavlja vremenski okvir za okončanje svih reformi; plan je da Kina 2020. postane u potpunosti tržišna privreda. Ovo je prvi put u novijoj istoriji da je KP tako precizno odredila rok za sprovođenje neke državne politike.

Ali, iako sve ove mere predstavljaju ohrabrujuće znake, neke ključne stvari nedostaju. Na primer, nema jasne najave daljih reformi državnih firmi. Takođe, mada dokument poziva na jačanje zakonodavne grane lokalnih vlasti, on ne nudi nikakav konkretan plan za ograničavanje uloge lokalnih izvršnih organa u ekonomskim aktivnostima, a što je inače jedan od glavnih izvora distorzija u kineskoj ekonomiji.

Ovo se vidi i po najvećoj praznini u završnom dokumentu, u kome nema ničeg o političkim reformama. Zapravo, posle ovog plenuma jasno se uočava opredeljenje kineskog rukovodstva za singapurski pristup - kombinovanje slobodne tržišne ekonomije i sistema autoritarne vlasti.
To je pristup koji čeka test vremena. Singapur je grad-država s pet miliona stanovnika - približno isto onoliko koliko ih ima samo u pekinškom distriktu Hajdijan. Budući da je Kina neuporedivo veća i kompleksnija, opredeljenje kineskih vlasti za singapurski model, uključujući suzbijanje svakog vida društvenog nereda, na kraju će potkopati ekonomski dinamizam.

Da bi se izgradila inovativna ekonomija kakvu najavljuje Treći plenum, rukovodstvo KP mora da pronađe novi model upravljanja koji će podstaći stvaranje dinamičnog društva. Neće proći previše vremena pre nego što se ispostavi da ključne ekonomske reforme koje su upravo najavljene same po sebi neće biti dovoljne, piše Jao.