Nasilje i bes

Pobednici Venecije i Berlina samo su neki od naslova koji očekuju publiku na 19. festivalu autorskog filma, koji će biti održan od 28. novembra do 3. decembra u beogradskim salama Doma omladine, DKC, Kinoteke, u Studentskom gradu i Fontani.
Festival otvara dobitnik Zlatnog lava, film Sveti GRA čiji će autor Đanfranko Rozi proglasiti manifestaciju otvorenom. Glavni program čine naslovi koji će se takmičiti za Gran pri Aleksandar Saša Petrović. Među njima će biti rumunski Uloga deteta Kalina Petera Necera kao pobednik ovogodišnjeg Berlinala, te iranski favorit Prošlost Ašgara Farhadija, nemački Soldat Ženet Danijela Hesla, grčki Miss Violence Aleksandrosa Alvranosa, izraelsko-američki Kongres Arija Folmana...

GREH
Kao i dosad, ideja i koncept Festivala autorskog filma jesu u izdvajanju autorstva pregaženog diktatom tržišta, kome su filmovi posebno podložni. U prvom planu su autorska imena, koja često stvaraju i u sopstvenim produkcijama kako bi njihova sloboda izražaja bila pristupačnija. Među njima je svakako i Đija DŽankge, kineski vrlo osobeni autor, čiji su raniji filmovi predstavili jednu sasvim drukčiju najmnogoljudniju zemlju sveta.

Ovoga puta, njegov najnoviji film Dodir greha inspirisan je šokantnim ali istinitim događajima koji su zemlju sa najbrže rastućom ekonomijom doveli u fazu samoispitivanja. Autor priču fokusira na četvoro junaka iz različitih delova Kine, ljude čiji se život pretvara u erupciju nasilja. Temu obrađuje inspirisan bogatom kineskom tradicijom filmova i priča o herojima borilačkih veština. U ovom ostvarenju sa elementima tragedije, zapleta iz petparačke literature i crne komedije, reditelj istražuje ekstremne posledice korupcije, pohlepe, bednih uslova života i rada, kao i druge brojne društvene probleme sa kojima se danas suočava Kina, ali i ceo svet. Bio sam motivisan besom, rekao je o filmu Đa, koga kritika smatra jednim od najznačajnijih kineskih, ali i svetskih savremenih reditelja.

Dobitnik brojnih nagrada u Berlinu, film oskarovca Danisa Tanovića Epizoda u životu berača željeza, snimljen je za samo 17.000 evra, a opisuje istiniti događaj s kraja 2011. kada je jednoj ženi u srednjoj Bosni odbijena lekarska pomoć zbog toga što porodica nije bila zdravstveno osigurana. U filmu, romska porodica glumi samu sebe, što dodatno pojačava katarzičnost priče.

STRAH
Slično je i sa meksičkim filmom Heli, u kome čitavu glumačku ekipu čine debitanti. Reditelj Amat Eskalante, bliski prijatelj i saradnik meksičkog reditelja Karlosa Rejgadasa, proveo je veći deo života u Guanahuatu u centralnom Meksiku. Heli je tako priča iz prve ruke o društvu u kome caruju endemsko nasilje i institucionalizovano bezakonje i korupcija. Interesuje me više psihološka dimenzija iskustva nego činjenice. Kako neko živi u stalnoj atmosferi straha? Moji junaci su svakodnevno žrtve nasilja, i kao takvi žive pod stalnom tenzijom Ja prikazujem ekstremne situacije, ali u Meksiku svi žive sa tim osećajem u stomaku. Nasilje je realnost u svakom trenutku, čak i ako vas ne dotiče direktno, kaže Eskalante.
Konačno, poznati francuski reditelj Arno Desplešen (Božićna priča) snimio je film DŽimi P prema istinitim događajima i knjizi psihijatra Žorža Deveroa.

U fokusu priče je DŽimi Pikard, Indijanac koji se borio u Francuskoj u Drugom svetskom ratu i koji postaje pacijent u psihijatrijskoj vojnoj bolnici u kojoj se leče bivši vojnici. DŽimi pati od strašnih glavobolja zbog kojih gubi dodir sa stvarnošću, ponekad i ne vidi, niti čuje bilo šta. Kako njegov doktor nije uspeo da nađe uzrok glavobolja, poslednja nada im je francuski antropolog i psihoanalitičar Žorž Devero, koji se specijalizovao za kulturu Indijanaca. Iz njihovog prvog susreta razvija se odnos međusobnog poštovanja i poverenja

To su samo neki od naslova koji se izdvajaju iz bogate ponude. Kao i sve druge manifestacije, i Festival autorskog filma ima muke sa budžetom, ali ponuđeni program, kao i ranije, prevazilazi finansijska sredstva. Baš kao i autori u svojim filmovima, čija dostignuća pratimo upravo zahvaljujući ovom festivalu.



Bobo Jelčić, reditelj filma Obrana i zaštita

Utakmica sa povješću

Među gostima Festivala biće i Bobo Jelčić, višestruki dobitnik regionalnih nagrada na festivalima u Puli i Sarajevu za film Obrana i zaštita, o čoveku koji traga za identitetom nakon ratova, rađen u hrvatsko-bosanskoj koprodukciji sa srpskim glumcem Bogdanom Diklićem u glavnoj ulozi, što je za Jelčića bio poseban izazov.

Činjenica je da film postaje dostupniji svima, pojeftinjuje oprema i sustavi produkcije, čime se proizvodnja okrupnjava i parira uspješno mastodontskim projektima koji su znali nekad monopolizirati fondove i inače uzimati za sebe ogroman prostor djelovanja, kaže Jelčić u intervjuu za NIN. Meni je recimo zamjereno što dolazim primarno iz kazališnog miljea, pa sam tretiran kao strano tijelo. Utoliko ova demokratičnost koja nastaje i o kojoj govorim i koju podržavam je dobro došla.

Kako ste glavnu ulogu poverili Bogdanu Dikliću?

Dik je prije svega i pored svega sjajan glumac. Studiozan i temeljit, što je kod mene jako važna stvar, jer je moja metoda rada koja je slična onoj po kojoj radim u kazalištu, vrlo zahtjevna i traži mnogo angažmana, onog praktičnog, ali i emotivnog. I Dik i Nataša Rajković, bez obzira na to što im je takav način bio nov, vrlo brzo su se uklopili u njega. Oboje su glumci sa ogromnim iskustvom i reputacijom, i sa vrlo istančanim osjećajem za detalje.

Odabrali ste intimnu priču kojom, iz ugla pojedinca, dajete presek stanja u društvima razorenim ratovima. Da li je to bio najbolji način da i sami sagledate posledice?

Moj film sam ja. Sve to sam ja. Tako da da, slažem se s vama, sagledavam i sebe i poziciju u ovoj neprestanoj tranziciji, mada se ta riječ već ispraznila od značenja i ne znači više ništa. Uostalom, kao i junak mog filma koji isto to traži grčevito cijelo vrijeme, a da cilja traženja nije ni svjestan. I nemoguće je izreći taj osjećaj, nemoguće mi je do kraja izraziti i opisati riječima taj osjećaj koji proganja tog čovjeka u filmu, dok to radi. Zato mi je bio potreban film, a ne recimo kazalište ili tek priča, morao sam doći blizu tom licu, toj grimasi koja se skoro ne vidi, bez prepoznatljive emocije. To je klaun bez cirkusa, to je čovjek sam, to su ljudi koje viđam često oko sebe to sam morao dobiti, za tim sam išao, za nečim što nije racionalno, što nije lako pogoditi. Zato vam je Diklić, ružno je reći, ali dobar materijal. Uporan glumac koji traži i kad više nije izvjesno da će se naći.

Čime ste bili inspirisani dok ste radili film?

Teško je nalaziti uzroke i izdvajati ih kemijskim procesom iz čovjeka, jer to bi bilo netočno budući su oni tek sastavni dio cjeline iskustva, i kontaminirani su mnogo čim. Puno je događaja, lica, i osjećaja prošlo mimo svih nas u ovoj burno-bliskoj prošlosti, razne spoznaje se miješaju, pa se nameću, a vi ih odbijate a oni stoje i ne miču se. Teško je naći točku, punkt u kome se nešto pokrene i reći evo to je to, tada se nešto pokrenulo, to je taj uzrok. Vjerojatno se neki proces događa u meni bog te pitaj otkad, a da ga nikad nisam ni primjetio. Nešto sazrijeva i formira se, kao živo biće, kao ejlien. Mogu li da to ne izreknem, ne zato što ne bih htio, već zato što ne znam? Mogu, jel` da?

Da li je priča o identitetu opšta priča svih nas, koja će nas još dugo opsedati?

To je čudno pitanje, o identitetima, oni na koje smo prisiljeni ili oni kojih nismo svjesni. A tek oni koje želimo a nikad ne dosegnemo. Ko će ih prepoznati i strpati u ovo vrijeme koje nam se događa? Znate li vi neki odgovor? Želimo ono što nemamo, a imamo ono do čeg nam nije stalo. To je stara priča. Ništa posebno, ali mami na akciju da tražiš dalje. Ono što nas opsjeda je taj nedostatak, to što nemamo samo kad bismo ga pretvorili u prednost a ne u frustraciju. Ali tako osvješten nije nitko. Slabosti su razne i svojstvene svima. Dokazivanja pred svijetom su u ovim provincijama jako popularna. Mora se znat da si prvi, i da najviše možeš popit. Koje si koljeno, koji rod i koja krv. Pitanje identiteta je postala javna a zapravo je to jedna topla i intimna stvar. To je utakmica sa poviješću koju smo negdje po putu izgubili. I teško da se to dovede opet u ravnotežu. Ma koliko se trudili, ništa ne ide silom. Jer za sve pa i za to treba konsenzus. Jebiga, u demokraciji smo, kakva god ona bila.