Bošnjaci traže vođu

Izbori u Bosni i Hercegovini, deseti od završetka rata, zakazani su za 12. oktobar. Građani će glasati za predstavnike u zakonodavnim tijelima na tri nivoa složenog političkog sistema, ali se fokus predizborne debate stavlja na izbore za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Entitet Republika Srpska daje jednog, dok Federacija daje druga dva – Bošnjaka i Hrvata. Imajući u vidu „ponudu“, već je jasno da će pažnja medija biti usmjerena na trku za bošnjačkog predstavnika. Pre četiri godine Bakir Izetbegović je izabran za člana Predsjedništva BiH sa svega 160.000 glasova. Tada je fokus izbora bio na hrvatskoj listi kandidata, gde je veliki dio bošnjačkog biračkog tijela povjerenje dao Željku Komšiću, kandidatu koji je tako do svoje pozicije došao osvojivši preko 300.000 glasova, porazivši kandidate HDZ BiH i HDZ 1990, koji uživaju apsolutnu podršku Hrvata u Hercegovini. Danas, Izetbegović cilja na drugi mandat, a gužva na glasačkom listiću obećava vruću i prljavu kampanju. Premda zvanično nije počela, ona se već vodi odlascima najavljenih kandidata u mjesta pogođena poplavama, stranačkim tribinama i pravim ratom saopćenja i otvorenih pisama. U tome učestvuju i brojni predstavnici bošnjačke akademske elite, kroz tekstove otvorene podrške pojedinim pretendentima na tron. Mnogo se promijenilo od prošlih izbora. Komšić je napustio Socijaldemokratsku partiju, te formirao novu političku snagu – Demokratsku frontu, ispred koje je kao kandidat istaknut Emir Suljagić, iznenađenje pred istek roka za prijavu liste. Suljagić, koji je posljednje dvije godine vodio nestranačku inicijativu „Prvi mart“ u mobilizaciji glasača u povratničkim zajednicama u RS-u, uživao je pažnju javnosti zahvaljujući otvorenim sukobima sa SNSD-om i SDS-om. Par dana prije kandidature, Suljagić će izdejstvovati zajednički nastup pet bošnjačkih i hrvatskih stranaka za izbore za Narodnu skupštinu RS, pod koalicijom „Domovina“. Na krilima popularnosti koju uživa Komšić, te svojim rezultatima, Suljagić bilježi solidnu podršku na anketama, te se predstavlja kao najozbiljniji protivkandidat. U svojim prvim obraćanjima, Suljagić je najavio i da bi, za slučaj da bude izabran, njegova prva destinacija na spisku međunarodnih posjeta bila Priština. Iako mu, međutim, ankete NDI (Nacionalnog demokratskog instituta) daju prednost u odnosu na Izetbegovića, istovremeno nailazi na razočaranje konzervativnog dijela muslimanskog biračkog tijela, koje mu je pružalo podršku u njegovom radu u RS, a sada mu zamjeraju političko prestrojavanje u Federaciju. Ovaj dio glasača se lomi između potpore Izetbegoviću, i ranijem reisu (poglavaru Islamske zajednice), Mustafi Ceriću, koji se poslije karijere u duhovnom vođstvu odlučio okušati u politici. Cerić, ali i Suljagić, računaju na razjedinjenost u Izetbegovićevoj matičnoj partiji, Stranci demokratske akcije. Slična „igranka“ dogodila se 2006. godine, kada je stranka osvojila 70.000 glasova više od Sulejmana Tihića, kandidata SDA za šefa države. Četvrti ozbiljan igrač je Fahrudin Radončić, osnivač Dnevnog avaza, najuticajnijeg medija u Bosni i Hercegovini, te predsjednik Saveza za bolju budućnost. Radončić je na megdan Izetbegoviću izašao i na prošlim izborima, gdje mu je pobjeda izmakla za 20.000 glasova. Komešanje među socijaldemokratima je trajalo cijeli juni i juli, gdje je do javnosti došlo barem pet imena potencijalnih kandidata SDP-a za Predsjedništvo. Mnogi iz samog vrha partije odbili su kandidaturu, svjesni loših prognoza. Na kraju se pojavljuje Bakir Hadžiomerović, nekadašnji urednik popularne emisije „60 minuta“, koja je bila pokretač ozbiljnih istraživačkih tema o korupciji i kriminalu, te praktično zabranjena u RS zbog napada na Milorada Dodika. Hadžiomerović se povlači sa ekrana nakon izbora 2010. godine, pa je malo ko računao na ovakav povratak, dok je SDP-ov kandidat radio na predstavljanju albuma svoje muzičke grupe „Grafit“. Hadžiomerović u svom dosadašnjem nastupu ne pokazuje da je ozbiljno ušao u izbornu trku, premda bi uz cijeli obračun između ostalih pobrojanih, svoju šansu trebao tražiti na lijevoj strani političkog spektra. U tom kontekstu, vrijedi napomenuti da je Alija Behmen, kandidat SDP-a koji se našao na sličnoj poziciji 2002. godine, poslije propasti Alijanse za promjene, uspio osvojiti 90.000 glasova, što jasno govori o veličini njihove trajne baze koja će, unatoč razočaranju u „crvene“, imati snage da ubijedi 100.000 birača. Pored svih pobrojanih postoje još dva bitna elementa. Jedan je podrška manjeg dijela bošnjačkog biračkog tijela Martinu Ragužu, hrvatskom kandidatu koji će se u oktobru boriti protiv Dragana Čovića. Druga opcija je neučešće na izborima za predsjednika. Tako je Naša stranka odbila dati svog kandidata zbog činjenice da se za Predsjedništvo mogu kandidirati samo pripadnici konstitutivnih naroda. U nekom trenutku kampanje vrlo lako se može desiti da dođe do poziva na bojkot ili akcije „bijelih listića“. Na toj liniji su i pojedine struje u plenumima, neformalnim okupljanjima građana, koji funkcioniraju od protesta i nasilja u februaru ove godine. Problematična je činjenica da bi ovakav bojkot povukao i bojkot glasanja za parlamente, na čemu bi najviše izgubile liberalne struje, a svoj prostor dobile stranke sa vjernom biračkom mašinerijom poput Stranke demokratske akcije. Dok se izbori približavaju, čini se da su Bošnjaci ponovo u traganju za liderom. Međutim, nijedan od kandidata nije još uspio artikulirati bošnjački stav prema Republici Srpskoj i dejtonskom uređenju, niti predstaviti mapu puta kojom bi bošnjačka politika išla ka rješavanju statusa kvo u Bosni i Hercegovini. Bitna tema na tom planu biće rješavanje pitanja koja zaustavljaju ulazak BiH u NATO, što će se bez sumnje naći na dnevnom redu u naredne četiri godine. NATO će duboko polarizirati odnose između RS i Federacije, te suštinski odrediti budućnost zemlje, a u oktobru građani odlučuju ko će u tom presudnom momentu voditi državu.