Autorske žaoke

U svom desetom jubilarnom izdanju, Festival autorskog filma predstaviće, kao i ranijih godina, program pobedničkih ostvarenja brojnih filmskih manifestacija, kao i ostvarenja renomiranih autora, čiji je autorski razvoj upravo ispraćen na ovom festivalu.

Do 3. decembra, u Domu omladine Beograda i Dvorani kulturnog centra, smenjivaće se ostvarenja koja, svako na svoj način, mame na promišljanje savremenog sveta i snalaženje čoveka kao jedinke u njemu. Tako iz Francuske stiže vrlo promišljen film Party Girl i njegov reditelj Samuel Tei, kao gost festivala. Radnja prati šezdesetogodišnju konobaricu u baru na nemačko-francuskoj granici, koja voli da se zabavlja i voli muškarce. Kako vreme prolazi, klijenata je sve manje. Ali jedan njen redovni klijent još uvek je zaljubljen u nju. Jednog dana pitaće je da se uda za njega. Može li ona da se odrekne načina života kojim je živela, da se skrasi pored nekoga i zasnuje porodicu? Samjuel Tei deo je autorskog trojca, koji od diplomiranja na prestižnoj francuskoj filmskoj školi La Femis rade u istom sastavu. Ovaj njihov dugometražni prvenac nagrađen je kao najbolji debitantski film Kana, a osvojio je i nagradu za najbolji glumački ansambl.

Oskarovac Danis Tanović, nakon prošlogodišnjeg trijumfa sa filmom Epizoda u životu berača željeza vraća se filmom Tigrovi, rađenom u indijsko-francuskoj koprodukciji. Ajan dobija posao kao prodavac u okviru velike farmaceutske kompanije u Pakistanu. Postaje mala zvezda kompanije nakon što se pokaže da su njegov prirodni šarm i komunikativnost velika prednost u poslu. Međutim, jednog dana dolazi do saznanja da njegovi poslodavci svesno stavljaju u promet mleko štetno po zdravlje i život stotine beba. Poražen, započinje borbu sa kompanijom. Ovo je priča o Davidu i Golijatu, zasnovana na istinitom događaju čiji protagonista danas živi u Torontu.

Sva pažnja publike biće sigurno fokusirana na dvostrukog berlinskog pobednika, kineski film Crni ugalj, tanak led autora Jinana Dijaoa, koji je za radnju svog ostvarenja bio inspirisan detektivskim pričama, kojima je inače opčinjen, te ovaj film delom podseća na film noar, a delom na brutalno iskren portret života običnih ljudi u industrijskim centrima savremene Kine. Radnja je upravo smeštena tamo, u 1999. godinu, kada je otkriveno nekoliko jezivih ubistava u malom gradu. Tokom pokušaja hapšenja osumnjičene osobe dogodio se krvavi incident, u kome su dvojica policajaca stradala, a treći je teško ranjen. Preživeli policajac, suspendovan sa dužnosti, počinje da radi kao čuvar u fabrici uglja. Pet godina kasnije, u trenutku kada počnu da se odigravaju identična ubistva, bivši policajac i njegov stari partner udružuju se kako bi sproveli istragu o zločinima koji su zapečatili njihove karijere i doveli ih do sramnog povlačenja.

Konačno, u bogatoj festivalskoj ponudi, svakako će fokus biti i na čudo od deteta, najmlađeg kanadskog režisera Ksavijera Dolana, koji sa 25 godina iza sebe ima pet ostvarenja, uglavnom sa LGBT tematikom. NJegov novi film Mamica izuzetno je vešto snimljen i poseduje istu energiju kao prethodni Dolanovi filmovi. Radnja prati samohranu majku, udovicu, preopterećenu dvadesetčetvoročasovnom brigom o svom eksplozivnom petnaestogodišnjem sinu, koji pati od manjka pažnje i hiperaktivnosti. Dok pokušavaju da sastave kraj sa krajem uz stalnu borbu, razmenu psovki, pa čak i nasilje, nova devojka iz kuće preko puta nesebično nudi svoju pomoć
Upravo su ovakve priče oduvek bile okosnica festivala. Zato se u dvadesetom izdanju izdvojio kao najznačajnija filmska smotra kod nas.

Zvonimir Jurić, reditelj filma Kosac

Biti borben

Film Kosac je drugo dugometražno delo Zvonimira Jurića, koji je za Crnce nagrađen na 15. festivalu autorskog filma, kao i na festivalu u Puli. Priča koja se razvija tokom jedne letnje noći u hrvatskom selu, okupila je vrsnu glumačku ekipu, u kojoj se našla i Mirjana Karanović.
Pitanje krivice sam odabrao nesvjesno, nisam o tome razmišljao, to je naprosto izašlo van, kaže Jurić u intervjuu za NIN. Figura vojnog veterana kojom se bavim u filmu mi je zanimljiva jer mi se čini da nečije osobne traume mogu govoriti o traumama društva, kao i to da te traume ne smiju biti kapital kojim se proizvode nove. Ovaj vojni veteran je počinio silovanje nakon rata. Film pita da li on smije imati priliku za drugu šansu. Odgovor koji film daje jeste da on počini samoubojstvo. No, pokušao sam film završiti nježno. Taksist Martina Skorsezea je čuveni primjer koji se bavi figurom vojnog veterana u civilnom životu. U teme rata i postrata još dugo ćemo biti uronjeni, kao ribe u akvariju.

Lik u filmu je prepoznatljiv iz stvarnog života, mnogo je takvih kao što je on. Da li ste lik kreirali po sudbini čoveka kojeg ste znali, ili ste isprepletali više priča kroz njegov karakter?

Nisam privatno upoznao nikoga tko je imao takvu priču. Kad pišem ili razmišljam o filmu koji radim, pouzdam se u slijedeće načelo sve što ja mislim i osjećam o životu i društvu u najširem smislu te riječi, svi moji stavovi će izaći destilirano u početku kao riječi u scenariju, a kasnije kao slijed kadrova u filmu. Do nekog trenutka se izravno napajam na izvoru zvanom realnost, u drugom prestajem o njemu razmišljati i počinjem pisati scenarij.

Relativno brzo ste prešli put od Crnaca do Kosca. Da li je to bio i težak put? Koliko je bilo lakše snimiti ovaj film u odnosu na prethodni?

Nije bio naročito težak put, težak je bio u smislu pisanja scenarija kojim bih bio zadovoljan, jer je trajalo dvije i pol godine. Raditi film je uvijek težak posao ako su vam kriteriji visoki i strogi po samog sebe. No ja sam privilegiran dio društva. Ne mogu se žaliti. Nisam gladan i žedan, nisam bolestan, imam stalni posao (na Akademiji), radim što volim. Neukusno je da se ja žalim. Ne bavim se očekivanjima hoće li ovaj film biti bolji ili važniji od prethodnog. Izludio bih da to radim. Naprosto radiš, a recepcija će biti već kakva će biti. Na svoje filmove gledam kao na djecu koju napravim i onda pustim u svijet. Nemam roditeljske osjećaje prema njima. Moraju sami dalje.

Koliko imate nerealizovanih scenarija trenutno? Da li i dalje planirate raditi na humanim životnim dramama ili nameravate da promenite žanr?

Idući film bi nadam se bio o vrlo mladoj osobi koja u jednom trenutku shvati da je smrtna i prolazna kao i njoj bliske osobe. Otprilike onako kao kad u jednoj dobi shvatimo da nema Djeda Mraza. Da ne postoji u realnosti. Odgovor je onda da! To će biti životna drama jedne mlade osobe koja sada zna da nekad u budućnosti postoji kraj. No trudit ću se da ga napravim optimističnim, točnije borbenim. Što da se radi kad znam koji je kraj? Biti borben je odgovor.