Arhiva

Socijala umesto glamura

Sandra Perović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 20. maj 2015 | 20:31
Socijala umesto glamura

Foto profimedia.rs

Najmoćnija smotra kinematografija u Kanu, pravo je svetsko prvenstvo u filmu na kome se za Zlatnu palmu ove godine takmiči 19 naslova u čuvenom teatru Limijer kanskog Gran palea. Iako se po tradiciji na crvenom tepihu demonstrira raskoš, umetnički direktor festivala Tijeri Fremo shvatio je da živimo u nekim mnogo težim vremenima od onih u kojima je plesao Veliki Getsbi ili u kome je Grejs od Monaka spasavala svoju grofoviju od političkog zagrljaja De Gola, pa je glamur ovoga puta zamenjen uslovno rečeno filmskom socijalom.

Svedenost se ove godine oseća i u sveukupnoj atmosferi koja vlada duž Kroazete. Zato je festival 68. put otvoren sirovom, vizuelno ogoljenom i angažovanom dramom o maloletničkoj delinkvenciji Glavu gore Francuskinje Emanuel Berko. Posle gotovo tri decenije, ta čast je ukazana jednoj rediteljki (festival je 1987. poslednji put otvorila Dajana Kuris sa filmom Zaljubljeni čovek). Berko, koja je i glumica, nastavlja tradiciju punokrvnih francuskih filmskih socijalnih drama, ali i belgijske braće Darden. Realističan film, sniman u dokumentarnom maniru, prati socijalno neprilagođenog delinkventa od dečaka do adolescenta, od neodgovorne i aljkave majke do popravnog doma i maloletničkog zatvora. Sudiju za maloletnike igra Katrin Denev, koja ostavlja utisak stranog tela u ostvarenju punom naturščika. Sve u svemu, bilo je to festivalsko filmsko otvaranje koje nije posebno impresioniralo nikoga.

Da se okrenuo ka autorkama, Kanski festival potvrdio je i dodeljivanjem počasne Zlatne palme za životno delo veteranki Anjes Vardi, koja je posle Istvuda, Bertolučija i Vudija Alena prva žena sa tim priznanjem. Kanski miljenici braća Koen, kameru su nakratko zamenili predsedničkom ulogom u festivalskom žiriju. Uz njih tu su i reditelji Ksavije Dolan i Giljermo del Toro, glumci DŽejk Gilehnal, Sijena Miler, Sofi Marso i Rosi de Palma. Deo 68. kanskog spektakla čine i filmovi Italijana Nanija Moretija, Paola Sorentina, Matea Garonea. Zanimljivo je da je nekoliko italijanskih filmova snimljeno na engleskom jeziku, sa internacionalnim glumačkim zvezdama, što svedoči o sve većoj globalizaciji filmske industrije i intenzivnijem promišljanju u smeru zakona tržišta.

Najveće iznenađenje do sada je podario gotovo neprepoznatljiv Garone, poznat po sirovo realističnim društveno angažovanim filmovima poput Gomore koja mu je donela kanski Gran pri. Sada je snimio estetski bravurozan epski film Priča od priča, koji sažima tri mračne, prilično bizarne, ali poučne bajke italijanskog baroknog pisca Đanbatiste Bazilea. Iako istorijski, film ipak ima dodir sa vremenom u kojem živimo. Kao što ludo izgleda na papiru, tako ludo izgleda i na platnu! Tri kraljevstva, tri strasne želje i tri sudbinska preokreta, nude metaforu na ljudsku pohlepu i u 21. veku. Film je vizuelno zadivljujuće kreiran i glumački besprekoran zahvaljujući Vensanu Kaselu, Tobiju DŽonsu i Salmi Hajek. I Nani Moreti je u novom filmu Moja majka angažovao holivudsku zvezdu DŽona Tortura. Italijanski sineasta koji je u Kanu osvojio Zlatnu palmu 2001. za film Soba moga sina, posle satire o Papi i Berluskoniju, emotivno se vraća na porodičnu stazu ispunjenu problemima i bolom. Kombinacijom autobiografskog i fiktivnog uz povremene gorkohumorne začine i u formi filma u filmu, Moreti pripoveda o životu i smrti u današnjem Rimu uz neizostavno potenciranje levičarskih ideja.

Hrvatska kinematografija konačno je dobila film o kome se priča. U takmičarskom programu Izvestan pogled prikazana je hrvatsko-slovenačko-srpska koprodukcija Zvizdan, u režiji Dalibora Matanića. I upravo iz pomenutog sastava koproducenata naslućuje se da je reč o posveti prostoru nekadašnje Jugoslavije. Film jeste potresna i dirljiva trodelna melodramska priča koja se razvija u tri dekade u dva susedna sela u dalmatinskom zaleđu - hrvatskom i srpskom sa istorijom opterećenom etničkom mržnjom, sukobima, netolerancijom, strahom. Iako su likovi, odnosno parovi različiti, čini se da pratimo isti odnos i 1991. i 2011. i 2013. godine. Briljanto režiran, inteligentno vođen i spretno strukturiran, sa doziranom ironijom i tragedijom, dramaturški precizno izveden sa glumačkim otkrićima kao što su Goran Marković i Tihana Lazović, uz svesrdnu podršku Nives Ivanković i glumačke legende Mire Banjac, Zvizdan je mudro osmišljen, kompleksan, pre svega društveno odgovoran i preko potreban film o zabranjenoj ljubavi koja pobeđuje mržnju, stavlja tačku na prošlost i otvara vrata nekom budućem vremenu.