Igra nožem između prstiju

Foto Dalibor Danilović

Dora Mar, poznata nadrealistička fotografkinja i slikarka, umrla je 1997. godine u Parizu. Posle smrti, među brojnim papirima, u stanu, navodno je pronađena crna sveska s beleškama na hrvatskom jeziku koja otkriva njeno detinjstvo u Buenos Ajresu i komplikovani odnos s Pablom Pikasom u Parizu, čiju je pažnju prvi put privukla igrajući igru zabadanja noža između prstiju.

U predgovoru romana Slavenke Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Pikasom (izdavač: Fraktura, beogradska promocija zakazana za 3. jun u knjižari Delfi u SKC), potpisanom inicijalima S. D., saznajemo da je beležnica sada u Rijeci. Kod koga to mora da ostane tajna! Vlasnik je kontaktirao priređivačicu rukopisa, pod uslovom da njegovo ime ne bude otkriveno. Pored glavnih junaka, u knjizi pronalazimo gotovo ceo nadrealistički krug, ali i Maksa Žakoba, Prevera i Andre Lota kod koga je Dora (pravo ime Henriette Theodora Markovitch) pohađala časove slikarstva. Psihoanalitičar Žak Lakan izvukao je umetnicu iz bolnice. Tamo su je skoro ubili: Vežu te za krevet, strpaju ti smotuljak platna u usta i potom ti kroz tijelo puštaju struju.

Koliko je predgovor koji otvara vaš novi roman fikcija, koliko u misterioznoj priči o staroj beležnici Dore Mar ima istine? S. D. neko bi olako pomislio Slavenka Drakulić

Znate, ako pišete o nekoj historijskoj ličnosti, pogotovo ako pišete roman, uvijek postoji to pitanje: što je fikcija a što nije? Jer biografski su podaci zadani, zadani su i događaji, tako da piscima preostaje jedino dramatizirati likove, događaje, osjećaje... Ako ste u tome uspješni, to jest uvjerljivi, to je dobro u literarnom smislu, ali dovodite čitatelje još više u nedoumicu. Međutim, ja kao spisateljica vjerujem u ugovor između pisca i čitatelja. Tako, kad na koricama piše roman(!), to jest fikcionalno a ne biografsko djelo. I drugo, vjerujem da su čitatelji inteligentna bića koja će znati pronaći u tekstu što je fikcija a što činjenice, tako da odgovor na pitanje o bilježnici ostavljam njima.

Postupno gradite Dorin profil. Kad govorimo o detaljima, pominjete, recimo, prave linije. Kada je počela da fotografiše za modne magazine, želela je da postigne čiste, gotovo geometrijske linije. U kom trenutku pisac otme Doru Mar iz biografija koje je pročitao i ona postane glavna junakinja romana?

Naravno da treba odvojiti historijsku ličnost nadrealističke fotografkinje i njezin književni lik. Ja znam granicu i ona je vrlo vidljiva, jer čim se u romanu pojave njezine misli i osjećaji, one pripadaju liku iz romana a ne stvarnoj Dori. Ali mene bi zanimao trenutak kada Dora iz romana postaje toliko uvjerljiva da stvarna Dora oživi pred očima čitatelja...

Ponavlja se Pikasova rečenica: Umetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu. Pominje se i pomeranje granica stvarnosti i fikcije. Čini se da u celom opusu hodate po tankoj liniji?

Mislim da je ova Pikasova rečenica moto svakog umjetnika. U ovom romanu pogotovo, jer ja kreiram fiktivne misli i osjećaje da bih doprla do stvarnih osoba i njihovog odnosa. Ne znam da li to vrijedi za cijeli, kako kažete, opus. Imam sedam knjiga koje su novinarske, esejističke, dakle faktografske. Ali moguće da se i u njima, u načinu pisanja, osjeti literarni rukopis.

Pišete kako je fotografski aparat Dori služio kao štit od ljudi, skrivala se iza njega. Danas toliko fotografišemo sami sebe Dora kaže: Moj je fotografski aparat postao filter između mene i stvarnosti, poput zida ili pregrade.

Dora Mar okrenula se fotografiranju iz unutrašnje potrebe. Kao dijete, osjećala se izloženom i taj se osjećaj izloženosti pogledima nastavio i kasnije. U psihološkom smislu bio je to način da kontrolira stvarnost. Međutim, njezini razlozi i motivi, zanimljivi meni kao spisateljici, nevažni su za krajnji rezultat, fotografiju koja ili jest ili nije umjetnička. Kad danas pogledate njezine fotografije snimljene prije osamdeset i više godina, vidite da su one ostale kao umjetnička djela iako je Dora Mar pomalo zaboravljena. Danas svatko može fotografirati, jer su tehničke mogućnosti takve. No, da li tehnika olakšava genijima da dođu lakše do izražaja, to je pitanje.

Na početku pominjete i srednju klasu, različite društvene slojeve. Šta je danas sa srednjom klasom?

Ako mislite na naše krajeve, u bivšoj Jugoslaviji jedva da se počela formirati srednja klasa. Rat je, naravno, i to uništio i krenuli smo iz početka... Ali srednja klasa propada i u cijeloj Evropi, radikalizira se podjela na jako siromašne kojih je sve više i ekstremno bogate, kojih je naravno sve manje. Kapitalizam u ovom obliku koji danas vlada svijetom tome pogoduje. I podjela će se nastaviti sve dok ne nađemo načina da zaustavimo oblik kapitalizma čija je karakteristika neograničeni rast profita.



Jedna od ključnih reči Dore i Minotaura mogla bi da bude melanholija. Čini li vam se da je posle stotinak godina melanholiju zamenila depresija?

Moguće je, iako mislim da je stvarna Dora patila od depresije.

O čemu razmišljate dok gledate prostor Jugoslavije, odnose između republika?

Bojim se da još uvijek živimo podijeljeni više nego što bi trebalo, jer se nismo u stanju nositi s prošlošću sve tamo od Drugog svjetskog rata. Živimo s ideologijama, a ne s povijesnim istinama. I dok je tako, nema istinskog pomirenja.

Mnogi kažu kako će se stvari rešiti ulaskom u Evropsku uniju?

Srbija bi na primjeru Hrvatske mogla vidjeti što će se riješiti a što neće. Ne valja se puno pouzdati u druge. Stvarnost je ipak drugačija nego san.

Napisali ste knjigu s naslovom Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali. Živite na relaciji Istra Zagreb Beč Stokholm. Kako vam izgleda ova naša tranzicija? Mislite li da ćemo preživeti i da ćemo se naposletku smejati?

Naravno da ćemo preživjeti, pa već dvadeset pet godina živimo tu famoznu tranziciju! Ali kako vidimo, malo se ljudi smije.

U Jutarnjem listu objavljen je vaš komentar o pobedi Kolinde Grabar Kitarović na predsedničkim izborima u Hrvatskoj. O tekstu se dosta pričalo i polemisalo. Šta se tu dogodilo?

Nije se dogodilo ništa. Napisala sam da je dobro da žena bude predsjednica, jer je to dobar model za mlade žene. Razumljivo da činjenica da je naša predsjednica žena ne znači puno u smislu zalaganja za ženska prava. Naša predsjednica pokazuje sve tendencije konzervativnog svjetonazora. U ostalom, prisjetimo se da je i Margaret Tačer bila žena. n i n