Dođu da umru tu gde su rođeni

Kad su 16. studenoga 2012. oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač (general Ivan Čermak, također kao i spomenuta dvojica, osumnjičen za udruženi zločinački poduhvat, oslobođen je krivnje godinu i pol ranije), hrvatski državni vrh s velikim je zadovoljstvom primio odluku Haškog suda. No, u euforiji koja je tih dana vladala i premijer Zoran Milanović i (tadašnji) predsjednik Republike Ivo Josipović naglasili su kako je neosporno da su tokom akcije Oluja, a osobito nakon nje, počinjeni zločini nad civilnim srpskim stanovništvom. Smisao njihovih izjava bio je: sada kad je Haški sud utvrdio da nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata, te da hrvatski generali Gotovina, Markač i Čermak nisu krivi za zločine koji su ondje počinjeni, na hrvatskim je pravosudnim tijelima da procesuiraju one koji su za to odgovorni.

Pred prošlogodišnje obilježavanje Oluje, Srpski demokratski forum (SDF) izašao je s priopćenjem da niti 19 godina od završetka Oluje u Republici Hrvatskoj nitko nije procesuiran za zločine počinjene nad srpskim civilima za vrijeme i nakon te akcije. SDF je podsjetio na brojke o srpskim civilnim žrtvama - one Hrvatskog helsinškog odbora o više od 600 ubijenih za vrijeme Oluje i mjesecima iza toga, odnosno službenu brojku Državnog odvjetništva o 214 ubijenih - za čije stradanje nitko nije odgovarao.

Iako je Državno odvjetništvo promptno reagiralo odbacivši te navode, ostaje činjenica na koju je u veljači ove godine upozorila zagrebačka nevladina udruga Documenta: za zločine počinjene nad civilima tijekom vojne akcije Oluja hrvatsko je pravosuđe donijelo tek dvije presude, od kojih je ona za zločine u selu Grubori još uvijek nepravomoćna. Ta, prošlogodišnja nepravomoćna presuda, međutim, nepobitno je utvrdila da su zločine nad srpskim civilima nakon akcije Oluja u Gruborima počinili pripadnici specijalne policije čiji je zapovjednik bio Željko Sačić. Ali, dva tjedna nakon što je u siječnju ove godine podignuta optužnica protiv zapovjednika specijalne policije Željka Sačića i Franje Drlje, bivšeg pripadnika policijske antiterorističke jedinice Lučko, povučena je u veljači ove godine zbog nedovoljne argumentiranosti postojanja svih obilježja kaznenih djela koja se okrivljenicima stavljaju na teret.

Bude li Srpski demokratski forum i ove godine, kako je to učinio lani, pred godišnjicu Oluje, ponovno upozorio ne neprocesuiranje zločina moći će upotrijebiti potpuno isti tekst. Samo što će ove godine godišnjica Oluje, biti okrugla: dvadeseta.

Nad legitimnom vojnom akcijom kojom je Hrvatska u svoj ustavnopravni poredak vratila područja koja su do tada, uz pomoć JNA, a kasnije i paravojnih formacija iz Srbije, držali njeni pobunjeni građani, tako je ostala sjenka koja ni danas, dvadeset godina od Oluje, nije izblijedjela. Kao ni činjenica da se od onih kilometarskih kolona izbjeglica, koje su početkom kolovoza 1995. napuštale Knin i okolicu, u Hrvatsku vratila tek šačica, mahom staraca koji su, s obzirom na vrijeme što im je preostalo, u Hrvatsku došli samo s jednim ciljem: da umru ondje gdje su rođeni.

To područje danas je pusto, sela su prazna, zarasla u korov. Ono što je, brišući ih sa zemljopisne karte započelo društvo, dovršava priroda. Ovih dana, kada valovi izbjeglica iz Sirije, Iraka, Somalije, Afganistana slični onima koji su u kolovozu 1995, bježali iz Hrvatske, bojeći se za svoje živote, nadiru prema granicama Europske unije, netko se sjetio da bi Hrvatska upravo ondje, na području Kninske krajine, mogla udomiti te očajnike. Da nasele pusta područja i vrate im život. Obilježavanje godišnjice Oluje prijepor je koji snažno opterećuje odnose Zagreba i Beograda.



Dok je za Hrvatsku Oluja veličanstvena vojna pobjeda, za Srbiju je dan nacionalne žalosti. Te ocjene osobito se naglašavaju u vrijeme obilježavanja godišnjica Oluje. Tako je i ove godine. Tako će biti i sljedećih. Trebat će puno političke mudrosti, s obje strane, da Oluja prestane biti kamen spoticanja između dviju država.
No, proslava Oluje ne opterećuje samo odnose između susjeda koje više od državnih granica dijele krvavi događaji iz bliske prošlosti. Oluja izaziva i podjele unutar Hrvatske. Osobito ove (izborne) godina kada njeno obilježavanje predstavlja i važno unutrašnjopolitičko pitanje kojim se kani privući naklonost birača.

Jedino time može se objasniti namjera premijera Zorana Milanovića da ove godine sastavni dio proslave Oluje, odnosno državnog praznika Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, kojim Hrvatska službeno obilježava taj događaj, u Zagrebu - dan prije proslave u Kninu - organizira vojnu paradu. Lijeve vlade, svugdje u svijetu, za razliku od desnih, nisu u pravilu sklone mirnodopskom pokazivanju mišića, no Milanović se na to odlučio kako bi otupio oštricu kritike s desna da njegova vlada nije nacionalno osviještena i da pati od patriotskog deficita. Manje od pola godine do izbora, vojna parada učinila mu se savršenim mamcem za razuvjeravanje birača sklonih vjerovati takvim kritikama oporbe, prije svega HDZ-a.

Nije pretjerano tvrditi da je vodstvo HDZ-a s mnogo više zadovoljstva, čak i likovanja, primalo vijesti o otkazivanju SAD-a, NJemačke, Velike Britanije i drugih članica NATO saveza da sudjeluju na vojnoj paradi u Zagrebu, nego što je to pokazao službeni Beograd. HDZ je, naravno, nedolazak stranih vojnih postrojbi na vojnu paradu u Zagreb isključivo prikazivao kao nesposobnost hrvatske diplomacije, u odnosu na srpsku kojoj pripisuje gotovo nadnaravne moći.

Doživjevši fijasko, Milanovićeva se vlada pokušala pravdati spinovima puštenim kroz neke medije, kako su pozivi za sudjelovanje na paradi poslani relativno kasno, a ozbiljnim državama, koje kad odluče sudjelovati, treba bar godinu dana za pripreme. Drugi je spin bio još manje uvjerljiv: vojna parada, kao i obilježavanje Oluje dan kasnije, hrvatska je proslava i zapravo, strane vojske tu nemaju što raditi. Na pitanje zašto su onda uopće pozvane, ponuđen je smiješan odgovor: svi su dobrodošli, ali ne dođu li, mi možemo i sami. Naravno, pri tom su i jedni i drugi - i HDZ i vlada Zorana Milanovića - izbjegli odgovor koji je svakom jasan: i SAD, i Velika Britanija, i NJemačka znaju za onu sjenu nad Olujom i nekako ne žele stati pod nju.
Da je Hrvatska, kao što nije, kaznila odgovorne za zločine koje su neke postrojbe i pojedinci u njima počinili tokom Oluje i nakon nje i da je učinila ono što je javno proklamirala, pa se na taj način i obvezala - da će omogućiti nesmetan i siguran povratak svima koji su u vrijeme te akcije, u strahu od odmazde, otišli - sjena nad Olujom, bar što se hrvatskih saveznika tiče, ne bi postojala. Ili bar ne bi bila tolika, da bude razlog uskraćenog iskazivanja partnerstva, vojnog i političkog, kojim se Hrvatska, kao punopravna članica NATO saveza i Europske unije, toliko ponosi.