Psi Evrope

Nacionalistički mit kaže da su Hrvati bili izabrani da zaustave islam u šesnaestom stoljeću. Papa Lav Deseti lično im je dao da budu predziđe kršćanstva, Antemurale Christianitatis, a Hrvati su to objeručke, radosno prihvatili, ne mareći u tisućama pišati krv samo da ne izgube laskavo i zvučno zvanje. I dan-danas se s ponosom sjećaju zgode, prešućujući kako ih je slavna Otomanska imperija tada ipak pregazila, i kako je zapravo slaboumno da su oni čuvali zemlje svojih habsburških i mletačkih gospodara, koji su često bili i okrutniji izrabljivači od Turaka, i kako im, naposljetku, po duši govoreći, i nije baš za hvaliti se da su bili marginalci, i u doslovnom i u prenesenom značenju, ostavljeni da umru na geografskom, političkom, socijalnom, kulturnom i svakom drugom rubu jednog svijeta. Takvo bijedno, slugansko ponašanje nije, nažalost, zaboravljeno u prošlosti. Svi mi ovdje na obodu Europe, i Hrvati i Srbi i Mađari, ulizivački skačemo da zaštitimo bogate narode i zemlje na zapadu Starog kontinenta. Pogledajte samo ovu izbjegličku krizu. Nesretnici putuju mjesecima, često i godinama. Hodaju iz svojih afganistanskih i sirijskih planina, skrivaju se kao slijepi putnici u vlakovima i guše pod teretima na kamionskim prikolicama. Prođu tisuće kilometara i oni i njihova maloljetna djeca preko Bliskog istoka, Turske, Grčke, Makedonije i Srbije, da bi ih mađarski pogranični policajac zaustavio nasred nepregledne panonske ravnice, zatim kratko zatvorio u baraci okruženoj bodljikavom žicom i napokon deportirao natrag u njihovu neželjenu domovinu. Koliki šupak moraš biti da ovako nešto učiniš? Zadrhti li ikad ruka birokratskim čudovištima kad umornom i neobrijanom čovjeku i njegovom malom sinu jednim udarcem pečata ponište višemjesečni trud i nakon dugog, predugog puta ih vrate na ishodište. Je li im ijedan od onih ojađenih sirijskih i afganistanskih izbjeglica ikad doviknuo: „Zašto to radite, braćo? Koja vam je, da oprostite na izrazu, pička materina? Ta i mi smo ljudi kao i vi.“ Strašno je to za vidjeti. Stotinama kilometara bit će, kažu, dugačak, četiri metra visok zid koji na granici sa Srbijom grade mađarske vlasti. Potrošit će neviđene pare i zaposliti čitav mađarski građevinski sektor, da bi izbjegličku najezdu zaustavili izvan svoje zemlje. Neštedimice će ulupati u materijalu i ljudskom radu, koliko bi valjda dostajalo za vrtić ili bolničko krilo, premda nijedan od onih odrpanaca bez urednih papira zaista nije prijetnja nijednome Mađaru. Čak i da ima istine u uobičajenim desničarskim paranojama kako ilegalni useljenici njihovom narodu oduzimaju kruh iz ruku i krov nad glavom, ovdje je isključena svaka mogućnost da bi se nešto takvo moglo desiti, jer se sirijske i afganistanske izbjeglice u Mađarskoj ne misle zaustavljati. Oni su tu samo u prolazu, konačna su im odredišta bogatije zapadne zemlje - NJemačka, Danska, Nizozemska... Šta onda to Mađarima treba, pitate se? Za čije babe zdravlje oni nekršćanski maltretiraju gladnu srednjoazijsku sirotinju? Pa, eto, to se valjda očekuje od marginalaca, od naroda s ruba kontinenta. Da za beznačajne pare budemo kretenski Antemurale Christianitatis, o koji se obijaju valovi muslimanskih izbjeglica. Zbog toga su Hrvate i Mađare najviše i primili u Uniju i zbog toga će, prije ičega drugog, primiti Srbe, da čučimo kao budni čuvari pred vratima NJemačke i Nizozemske, spremno režimo na neželjene pridošlice, a tu i tamo nekoga, za primjer drugima, i ugrizemo za guzicu. Zbog toga mađarski premijer Viktor Orban gradi zid, da bi iz Unije rekli: „Puci ga, Viktore! Bravo, Viktore! Dobar cuko! Evo kost! K nozi! Lezi, Viktore!“ Za koju godinu isto će očekivati i od nas i, ne sumnjajte, i mi ćemo spremno ispuniti zadaću. Divlje lajući tjerat ćemo izbjegličke prosjake s praga Unije i bacati se pod noge našim europskim gospodarima, žudeći samo za nekoliko časaka njihove naklonosti, tek da nam dobace keksić ili nas počeškaju po trbuhu.