Arhiva

Poliglote iz Čačka

Milan Ćulibrk | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 30. septembar 2015 | 19:09
Poliglote iz Čačka
Bože, šta li neobavešteni stanovnici Berlina, Brisela, Londona, Vašingtona mogu pomisliti ako do njih dopre vest da je Zlatara Majdanpek iz tamo neke Srbije, na tamo nekom Zapadnom Balkanu, svim zaposlenima zaostalih šest plata namirila u – pravim pravcatim zlatnicima? Mora da se pitaju kako li je u profitabilnim srpskim kompanijama ako i firme u restrukturiranju, koje bije glas da prave uglavnom gubitke, dugove plaća dukatima? I kako da onda, tamo daleko, ne poveruju da je to još jedan, neoboriv dokaz da su reforme, u koje je Vlada Srbije krenula „svom snagom“, počele da daju rezultate. I nije li možda to odgovor na pitanje koje često i premijer Aleksandar Vučić postavlja - zašto se reforme više hvale u inostranstvu nego u Srbiji? Ponudu u naturi, po principu bolje zlatnici u ruci nego dinari na grani, prihvatilo je 314 od 315 radnika i svako je dobio odgovarajuću količinu dukata od po dva grama. Kladim se da se niko nije setio da iskuje i nešto zlatnika za plaćanje doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. U Zlatari su smislili baš originalan recept kako da se namire radnici. Sreća pa su pre ovog izuma neke firme otišle u stečaj. Zamislite šta bi se desilo da je na sličnu ideju došlo rukovodstvo Fabrike vagona u Kraljevu? Da li bi svaki od radnika mogao da odnese kući po jedan vagon? Ili bar komplet točkova? Šta ako finski SISU auto odustane od dugo najavljivanog strateškog partnerstva sa FAP-om iz Priboja? Hoće li svako od zaposlenih možda dobiti po kamion? Srećom, problem sa Jatom je nekako rešen, pa nad našim glavama neće leteti bivši radnici, na brzinu obučeni za pilote. Mada bi se u tom slučaju u svet mogla lansirati „reformska“ vest da ovde i ljudi bez plate imaju svoje avione. Zašto bi posle svega neko trebalo da se čudi što cela Srbija sve više liči na Čačak? Ne, taman posla da je razlog za tu sličnost što o svemu, i u Srbiji, i u Čačku, odlučuje jedan čovek. Više je ta paralela posledica sistema obrazovanja. U osnovnim školama u Čačku se, uz obavezni engleski, kao drugi strani jezik uči italijanski. Kapiši? Pa, šta, tamo na „lageru“ ima samo nastavnika italijanskog. I taman kad mali Čačani nekako savladaju ćao, arivederči, bona sera, multi baći i počnu da parlaju, iza ugla, pardon u gimnaziji čeka ih veliko, neprijatno iznenađenje - u Čačku nema profesora koji mogu da predaju italijanski u srednjim školama. I? I ništa. Deca moraju da pređu na nemački. Freštenzi? Uostalom, zar to nije dovoljno valjano obrazloženje? Nema, brate, profesora italijanskog. I šta im fali da uče nemački? Zar Nemačka ionako nije najvažniji strateški partner Srbije? Pa i gimnazijalci u Čačku sigurno znaju da se Vučić češće sreće sa Angelom Merkel nego sa Mateom Rencijem. Dok su bili manji to ih nije ni interesovalo. Sad kad su postali toga svesni brzo će shvatiti. I još brže zaboraviti italijanski. Kao što bi i za većinu građana Srbije bilo bolje da zaborave mnogo toga što su do sada naučili. Lakše će im biti. Bar dok se ne završi tranzicija u Srbiji. Ako se ikada završi? Moram, međutim, priznati da se neke stvari i u Srbiji menjaju nabolje. Evo, šef poslaničke grupe SNS-a Zoran Babić izvinio se poslanicima DS-a što ih je nazvao „petom kolonom“. Priznao je da nije mogao da nađe bolji izraz. Nije priznao, ali je jasno da izvinjenja ne bi bilo da ga lider stranke i premijer Vučić nije na to naterao. Odmah potom Vučić se „u ime svih iz Vlade“ izvinio i novinarki Kurira zbog oštrog tona kojom joj se obratila Jadranka Joksimović, ministarka bez portfelja, koja je, baš simpatično, zadužena za evropske integracije. Mada se vikanje na novinare baš i ne uklapa u EU standarde. Jedina olakšavajuća okolnost za ministarku je što pregovori sa EU još nisu ni počeli. A i trajaće. Toliko da će mnogi pre njihovog kraja izgubiti (dobar) glas. Na narednim stranicama NIN se opširno bavi i novim zaoštravanjem odnosa Hrvatske i Srbije. Dokle je sve to otišlo jasno je i po tome što su u NJujorku loptu na zemlju pokušali da spuste predsednici Tomislav Nikolić i Kolinda Grabar Kitarović. Ako u tome i nisu uspeli, bar su mogli do besvesti da ogovaraju Zorana Milanovića. I ne verujem da su mnogo „šarali“.