Stari hunkie

Vratit ću se jednom u stari zavičaj, rekao je on. Krasno vam je tamo.
O, zbilja? Pomozite mi, što je točno krasno? upitao sam ga ironično.
Opušteno je. Uzgajate svoje životinje, u dvorištima pravite svoju cugu
Pa, dobro, nije to bez šarma, složio sam se.

Filmski redatelj Rajko Grlić upoznao me jednom sa Stivom Popovićem znajući kako bih ja, kao posvećeni ljubitelj američke muzike, guštao razgovarati s jednom autentičnom legendom, dvostrukim dobitnikom Gremija, promotorom i producentom koji je radio s najvećima, Dilanom, Springstinom, Kešom, s Čarlijem Ričem i DŽenis DŽoplin, pa umjetnicima poput Earth Wind Fire, Blood, Sweat Tears, Chicago, Southside Johnny and the Asbury Jukes, Cheap Trick, Mott the Hoople...

Našli smo se na ručku u jednom trgovačkom centru na periferiji Kolumbusa u Ohaju. Popović je putovao u Nešvil osnovati diskografsku kuću, tko zna koju po redu u svojem predugom životu. Soni Kolumbija upravo mu je isplatila milijunsku sudsku odštetu u sporu oko izdavačkih prava na Mit Loufov Bat Out of Hell, jedan od najtiražnijih albuma u povijesti. Grdne je pare uzeo korporaciji i bio je, naš bi narod rekao, pun kao brod. Uopće mu nije bila potreba pod stare dane snimati nekakve muzičke početnike, ali eto, đavo mu nije dao mira. Čitav je život radio i naprosto nije znao stati.

Zaista, uživao sam slušati toga starog momka. Tata, bjelovarski Srbin, doselio je između dva rata u Pensilvaniju. Rudar, gorka istočnoeuropska sirotinja iz vlažnih radničkih daščara bez tekuće vode. Hunkies, kako su ih podrugljivo zvali. Kad je tata iscrpljen pao i umro, troškovi pogreba bili su, na primjer, petsto dolara, a oni u kući nisu imali nego četiristo.

Popović se kao mladić počeo motati po klubovima, prvo na ograničenoj sceni etničke muzike, u klubovima gdje je ukrajinska, poljska, češka, srpska i hrvatska sirotinja subotom navečer plesala uz harmonike i tamburice, da bi se uskoro, na preporuku slavnog Frenka Jankovića, zaposlio u Kolumbijinom skladištu u Klivlendu. Marljivi i daroviti balkanski goljo se u samo nekoliko godina uspeo do direktora promocije i postao najmlađi član uprave velike diskografske kompanije. Priče su mu bile senzacionalne.

Krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih Čarli Rič mi je došao i rekao: 'Stiv, ovo više nema smisla. Nitko više ne kupuje moje ploče. Ja odlazim iz ovoga biznisa. Šogor me nagovara da zajedno kupimo jednu benzinsku pumpu u Arkanzasu.' A ja sam mu kazao: 'Daj, Čarli, ne govori gluposti. Kakva vražija benzinska pumpa u Arkanzasu. Tebi treba pjesma. Jedna jedina pjesma i sve će se okrenuti.' Onda smo otišli u studio i snimili The Most Beautiful Girl In the World.
And the rest is history, zaključio sam ja.
And the rest is history, složio se veliki Stiv Popović.

Ispratili smo ga do automobila, gdje je on otvorio prtljažnik da nam pokloni demo snimke nekih odličnih muzičara s kojima je namjeravao potpisati diskografski ugovor, a usput nam i pokazao kompilacijski album najvećih hitova jednog tipa kojega je posljednjih godina najviše slušao. I znate i što je volio slušati Stiv Popović, čovjek koji je radio s Dilanom i Springstinom i zgrnuo milijune na Mit Loufu? Volio je slušati jebenog Ćiru Gašparca, trećerazrednog tamburaškog gažera iz Slavonske Požege.
NJegov me nedostatak ukusa upravo ganuo. Mogao sam se gotovo rasplakati kad sam shvatio kako jednom iseljeniku nedostaje zemlja njegovih djedova.
Umro je kratko nakon našeg susreta, u lipnju 2011, u šezdeset osmoj godini. Vijest o tome sam našao u nekom magazinu, ilustriranu fotografijom na kojoj stoji zagrljen s prijateljem Stivom van Zantom iz E Street Band, kojega vjerojatno znate kao glumca iz serije Obitelj Soprano.

S vremena na vrijeme sjetim se Stiva Popovića. Pao mi je tako na pamet prije sat vremena u kafiću, kad sam podigao pogled i opazio na ulici jednog što je u prikolici zakačenoj za staru škodu favorit vozio bakreni rakijski kotao. Stari hunkie, Bog mu duši dao, nije dočekao sreću da u zavičaju pravi svoju cugu u dvorištu.