Praznična usamljenost

Došla vam je koji put gorka i teška usamljenost, prišuljala vam se neopaženo kao leopard iz gustiša dok ste bili u društvu nepoznatih. Počelo je nejasnim nemirom i zujanjem u ušima, glasovi su se nekako utišali, i prisutni su vam najednom postali daleki i tuđi, ništa zajedničko ni sa jednim od njih niste imali. Fizički ste bili tu, u gostionici, među svijetom, ali jednako ste tako mogli biti u malom čamcu nasred Pacifika ili u polarnoj bjelini Južnog pola. Meni se to često događa, rekao bih čak da je to jedina usamljenost koju poznajem. Baš nikad mi se nije učinilo da sam usamljen dok sam bio sam. Osjećaj usamljenosti dolazio mi je isključivo ako sam bio okružen ljudima. U filmu „Vrućina“ pljačkaš banaka Neil McCauley, u nezaboravnoj glumačkoj kreaciji Roberta de Nira, razgovarajući s nekom ženom perfektno sažima to osjećanje: „I'm alone, I am not lonely.“ Ja nisam usamljen, nego sam. Ima takvih ljudi, poznajete ih, koji beskrajne sate sami u garaži rastavljaju nekakvu hrđavu šklopociju, ili negdje na obali rijeke u blatu pod vrbama netremice zure u najlonsku nit što viri iz zelene vode. Premda nemam ni automehaničarskih ni ribolovnih sklonosti, ja sam vrlo nalik takvim samotnjacima i nešto me nerviraju oni slabići i kukavice kojima vlastito društvo nije dovoljno, nego vazda trče za narodom, histerično traže gomile, žude biti među nekim bučnim, zapuhanim i znojnim tjelesima i već se sredinom oktobra počnu lagano brinuti ako još ne znaju gdje će za Novu godinu. Za Novu godinu ja bih, majke mi, mogao večerati tirolsku salamu, dva tvrdo kuhana jajeta i paradajz, a onda staviti Pola Sajmona da mi svira, gurnuti još jednu cjepanicu u peć i ispružiti se na kauču s knjigom i ni u jednom trenutku ne bih poželio biti negdje drugdje. Čitam u novinama kako će 31. prosinca navečer Severina i Bajaga i Željko Samardžić i štatijaznam negdje na nekakvim trgovima svirati za poštovanja vrijedan devizni iznos i ne mogu se uopće zamisliti tamo. Ne kontam čemu te grdne pare. Koji je to fazon? Sa svim poštovanjem koje imam za Severinu, a imam ga mnogo, radije bih sretnu novu 2016. dočekao sa sjekirom u tjemenu u čekaonici hitnog kirurškog odjela, nego na njezinom koncertu u Budvi. U posljednja dva desetljeća žena i ja samo jednom nismo bili kod kuće za Novu godinu, a i taj jedan put, kad smo se lakomisleno dali nagovoriti da pođemo na skijanje u austrijski Obertauern, zaspali smo već oko deset navečer, dok su dolje u hotelskom baru Ruskinje s velikim bijelim šubarama i još većim silikonskim sisama cičale od veselja na nezaboravni hit Harryja Belafontea, "Come, mister tally man, tally me banana", koji je izvodio Fast Forward, bend dvojice nesnosnih štajerskih gažera s fudbalerkama. „Zašto ne izađete negdje na doček?“ pitaju me znanci, a ja svima jednako odgovaram i taj jedan odgovor svi drže jednako razumnim. Kad im rečem kako mi je odvratna ideja da se u dva ujutro vraćam kući s nekakvom golemom terinom u rukama, ljudi se suosjećajno slože jer nema nijednoga među nama tko nije makar jednom tako, u zimskoj noći, pripit, u nakrivo zakopčanom kaputu, lagano teturajući, nosio porculansku činiju u kojoj je na početku večeri bila francuska salata. Postanem neugodan ako sam u sitnu ponoćnu uru, u neugodnim meteorološkim okolnostima, više kilometara daleko od svog kreveta, a kako možete pretpostaviti, situaciju ni za dlaku ne popravlja da ne pijem alkohol. Naprotiv, biti jedini trijezan među gomilom Hrvata, Srba ili Crnogoraca, koji zagrljeni pijano urlaju „mala je dala, nije to šala“, odvratno je iskustvo koje ni najgorem neprijatelju ne bih poželio. Takva me mizantropija uhvati uvijek u ovo doba godine, tako ružno i neumjesno počnem kenjati po ljudima, da je i za njih i za mene bolje da nismo zajedno. U ponoć samo na trenutak spustim knjigu na prsa, osluškujući udaljene eksplozije i pitajući se je li počeo novogodišnji vatromet ili nuklearna apokalipsa u kojoj će izumrijeti čovječanstvo. Što god da je od ovo dvoje posrijedi, meni ne bi bilo krivo.