NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Operacija u Narodnoj banci

Kako je novi komunistički nadzornik nad kreditima i novcem započeo "diferencijaciju" u ekonomiji. - Upad u monetarni sistem savezne države, "pšenična afera", operacije na Kipru, misteriozni putevi i sudbina više milijardi dolara...

      Mada je u politiku nominalno došao iz bankarstva i privrede, Slobodan Milošević relativno dugo posle famozne Osme sednice nije uspeo da uspostavi punu ličnu kontrolu nad srpskom ekonomijom. Prvo treba imati u vidu da bez obzira što je početak karijere proveo u beogradskom "Tehnogasu", a potom u politiku došao sa pozicije šefa Beogradske banke, Milošević zapravo nije nikad bio pravi poslovni menadzer, a u bankarstvu je tek bio "komunistički nadzornik" nad kreditima i novcem. Poslovna vrhuška Srbije i nije ga ubacila na vrh političke piramide, pa se i nije ponašao kao njen eksponent. To se videlo i na Osmoj sednici i pre nje - kada su mu pobedu obezbedili komunistički fundamentalisti sa univerziteta i večito zapostavljani provincijalni aktivisti iz partijskog aparata. "Otuđene finansijske centre" tek je trebalo osvojiti, a u prvim danima posle političke pobede Milošević nije imao ni snage, ni vremena da zgrabi sve novčane konce i poluge ekonomskih odluka u svoje ruke, mada su svi direktori koje je ranije postavio Ivan Stambolić odmah znali da treba da se pakuju.
       Prva "diferencijacija" u sferi ekonomije izvršena je kada je Milošević postao predsednik Komisije Predsedništva Srbije za pitanja privredne reforme i kada je ova komisija, koja je trebalo da neguje mit o "energičnom reformatoru" koji je dospeo na čelo Srbije, podelila ekonomiste na podobne i nepodobne. U stvari, u tu komisiju članstvo je uglavnom regrutovao stari pobornik državnog dirižizma akademik Kosta Mihailović, koji se tada nameće za Miloševićevog glavnog ekonomskog ideologa, a zvezda rektora-ekonomiste Zorana Pjanića počinje da tamni, pošto je ovaj imao rezervi prema Memorandumu SANU i u tom smeru ranije bio od pomoći srpskom vrhu još u Stambolićevo vreme. Ipak Pjanićev autoritet je ostao velik, pošto se i on javno priklonio Miloševiću. To će biti od značaja pri prvom, neuspelom Miloševićevom pokušaju da svojoj ličnoj vlasti obezbedi realnu materijalnu podlogu - to jest prilikom raspisivanja Zajma za preporod Srbije.
       Stvarni cilj tog "svenarodnog zajma", koji je na brzinu raspisan u proleće 1989. godine, navodno na predlog Miloševićevog prijatelja i bankara Zečevića, koji je isticao da će proslava 600- godišnjice Kosovskog boja i gazimestansko ustoličenje novog srpskog vožda odrešiti kesu srpske dijaspore, a i motivisati sve nacionalno ponovo "zagrejane" Srbe da odvoje deo plata za ubrzani razvoj Republike - nikada nije potpuno razjašnjen. U pukom finansijskom smislu, u godini i tada brze inflacije, nije se, naravno, mnogo očekivalo od dinarskog dela tog zajma (pošto je "upisane sume" ekspresno jela inflacija tokom višemesečnog uplaćivanja), ali je već i samo postavljanje ambicije da se u deviznom delu sakupi na gomilu milijarda dolara, delovalo pretenciozno, gotovo drsko.
       Nekim analitičarima činilo se da je "rezervni položaj" toga zajma, da kad se primeti da pojedinci neće uplatiti raspisanu deviznu sumu, "priskoče" srpske spoljnotrgovinske kuće i banke, bio zapravo ne rezervni, nego glavni Miloševićev cilj. No, od tog cilja se odustalo još kada neuspeh deviznog dela zajma nije bio potpuno izvestan. U stvari, presudio je Zoran Pjanić koji je na Mitevićevoj televiziji rekao da preduzeća ne treba da kupuju devizne obveznice Miloševićevog zajma, pošto su te pare već u razvojnoj i poslovnoj funkciji. Na kraju, devizni deo zajma realizovan je sa oko 5 do 10 odsto raspisane sume, a sudbina tih deviznih sredstava raspliće se sve do današnjih dana. Milošević je sa tih sedamdesetak miliona dolara "namirio" svoje političke i porodične prijatelje (koji su naravno svi redom prihvatili stroge konkursne uslove za dobijanje deviznih kredita, pa su ih u obrtu tih para kasnije omeli "objektivni razlozi"), ali je shvatio da je još daleko od vladavine glavnim državnim parama i parama velikih firmi. Kasnije će, da se dokopa velikih para, koristiti jednostavnije forme.
       Odluka da se spoljnotrgovinske kuće i banke "amnestiraju" od upisa deviznog zajma imala je dalekosežne posledice. "Geneksovci" su shvatili s kim imaju posla, pa su kasnije, na famoznom sastanku na iznajmljenoj turističkoj lađi u Lenjingradu (Petrogradu) postavili ultimatum, ili da Milošević pristane da svaki šef predstavništva u inostranstvu privatizuje svoj deo "Geneksovih" poslova ili će oni to učiniti sami - bez njegovog pristanka. Njihov ultimatum je odbijen, ali nije jasno koliko je u raspadu najveće jugoslovenske spoljnotrgovinske firme Milošević uspeo da "zahvati" deviznog kapitala i koliko je kadrova ove firme u ime Srbije nastavio da "reketira" prepuštajući im državne poslove.
       A para je trebalo mnogo, jer Srbija je te 1989. godine već bila u velikoj ekonomskoj krizi koja je pretila da "ohladi" narodne mase koje su tako naprasno zavolele "čoveka preokreta" u Srbiji. Pri tome, pojavio se u Jugoslaviji i novi čovek preokreta u liku Ante Markovića. Jedan od Miloševićevih glavnih problema bio je taj što je Ante Marković tada pokušao da osamostali Narodnu banku Jugoslavije od republičkog tutorstva, to jest što je shvatio da mora da kida inflacioni model ekspresne monetizacije klirinških potraživanja (uglavnom prema Sovjetskom Savezu) i da menja emisiono kreditiranje poljoprivrede. Srbija je, naime, gotovo životno bila zainteresovana za dinarsku isplatu otpravljene robe u SSSR na šalteru naše centralne banke, a tu su imali velik interes i Slovenija i Hrvatska. Samo za te namene Narodna banka je štampala tri i po puta više dinara nego za sve ostale namene - a pokriće tih dinara bilo je na dugom štapu, zbog velikog i kontinuiranog jugoslovenskog suficita (čiji deo se, moguće, i danas rabi). Kada je Marković krajem juna 1989. godine hteo da produži rok dinarske isplate klirinškog izvoza sa dva dana na dva meseca - izbila je takozvana pšenična afera, to jest, došlo je do Miloševićevog veta na rebalans saveznog budzeta, navodno zbog nezadovoljavajuće Markovićeve agrarne politike. Da je pravi problem bio naplata kliringa, a ne isplata pšenice (koju je ozloglašeni Ante realno plaćao više nego ove godine Marjanović), vidi se po tome što je odmah posle Markovićevog odustajanja od odluke o produženju roka isplate klirinškog izvoza (12. jula 1989. godine) došlo do srpsko-jugoslovenskih razgovora u saveznoj skupštini, a sa saveznog budzetskog rebalansa skinut je potom srpski veto. No, rat sa Markovićem je nastavljen - od njega se svakodnevno tražilo da zaustavi inflaciju, a da to ne bude na štetu radničke klase, na štetu krupnih socijalističkih preduzeća, na štetu istočnih socijalističkih tržišta i na štetu "politike ofanzivnog razvoja" koja je u Srbiji promovisana kao prirodan instrument Miloševićeve "revitalizacije Srbije" i njenog položaja u Jugoslaviji.
       Inflacija, koja je krajem 1989. godine dostigla tempo od oko 10 000 odsto na godinu, nije, međutim, sprečila Miloševića da upravo 29. novembra, dakle na Dan (SFRJ) Republike, objavi ekonomski rat Sloveniji; da pozove Srbe i srpska preduzeća na bojkot slovenačke robe i prekid saradnje sa slovenačkim preduzećima, sve zbog zabrane slovenačkog rukovodstva da se u Ljubljani održi "Miting istine o Kosovu". Bez obzira na to što je Srbija već duže vreme počela da se zatvara prema Jugoslaviji (pa su isporuke iz Srbije u druge republike između 1970. i 1987. godine smanjene sa 38,3 na 34,6 odsto u bruto isporukama) bila je ovo jedna od najnerazumnijih ekonomskih odluka koje su donete u Beogradu. Srbija je bila značajno tržište za Sloveniju, pa je ona od svih isporuka drugim republikama 36,6 odsto prodavala u Srbiji - ali isto tako je i Slovenija bila dobra pijaca za Srbiju, na kojoj je najveća republika prodavala 28,9 odsto realizacije u drugim južnoslovenskim federalnim članicama. Milošević, međutim, nije brinuo o ekonomskoj šteti za Srbiju, već je samo računao kako da uništi Sloveniju i otera je iz Jugoslavije. To je, zapravo, bila operacija koja je osim ovog političkog cilja, bila i kriterijum nove diferencijacije među srpskim direktorima. Velimir Branković, tadašnji direktor zemunske "Galenike" odmah će se tada proslaviti povikom: "Hoću rampu! Nema posla sa secesionistima!" Tada je, zapravo, "tvrdio pazar" sa Panićem, pa je smatrao da gašenje slovenačke konkurencije na srpskom tržištu podiže cenu njegove fabrike.
       Marković je potom uveo "konvertibilni dinar" i iznenada su stvari krenule nabolje, devizne rezerve su rapidno rasle, poslovi su živnuli, ljudi su počeli da vraćaju veru u ideju Jugoslavije - no, u suštini, agonija ove države je samo produžena. Milošević je požurio da delom tog Markovićevog uspeha "počasti" svoj narod koji ga je toliko uzdigao, pa su s proleća 1990. godine plate u Srbiji počele rapidno da rastu i prvi i poslednji put su bile veće nego u Hrvatskoj, a povećane su više nego bilo gde u Jugoslaviji. On je, međutim, nastavio kampanju protiv Markovićevog zakona o platama, mada ga nije sprovodio, pa su radnici Srbije sa tada prosečnom platom od 600 nemačkih maraka, na njegov podsticaj, preko sindikata i serije radničkih mitinga pred tv kamerama tražili 1 000 maraka mesečno (danas su prosečne plate 75 maraka mesečno).
       Novčani problemi Srbije su, međutim, postajali sve dramatičniji, a na kraju 1990. godine Milošević je trebalo da sa svojim socijalistima izađe na prve pluralističke izbore. Zbog toga su se morale deliti visoke plate, mada je kaskada uspona gubitaka u privredi Srbije tokom "događanja naroda" bila doista impresivna. Tako su gubici iz tekućeg poslovanja 1986. godine bili na trećini republičke akumulacije. Već 1987. godine oni su bili 1,8 put veći od akumulacije, a 1989. čak 6,4 puta veći od sredstava izdvojenih za razvoj. Tadašnji i sadašnji glavni čovek srpske opozicije Vuk Drašković govorio je o 5,3 milijardi dolara kumuliranih gubitaka koji opterećuju srpsku privredu, a zvanična statistika je zabeležila da je Srbiju 1990. godine pritiskao teret od 24,4 milijardi dinara gubitaka bez pokrića (dakle dve milijarde dolara) - što je tada bilo oko polovine jugoslovenskih nepokrivenih gubitaka (55,5 milijardi dinara). Baš te izborne godine naišla je i katastrofalna suša koja je oborila rod kukuruza za 35 odsto, šećerne repe za 30 odsto, suncokreta za 20 odsto, soje za 40 odsto, stočne hrane za 40 odsto, itd.
       Uprkos svemu, Milošević i njegovi socijalisti su pobedili prilikom brojanja na prvim višestranačkim izborima u Srbiji - no hitno je trebalo naći novac da se račun te pobede nekako plati. Pošto je Marković odbio da mu za taj račun da kredit, Milošević se odlučuje na, pravno rečeno, direktnu pljačku Jugoslavije (Fikret Abdić je za mnogo manji upad tokom mnogo dužeg vremena za takvo delo suđen). U nezajažljivom stilu "velikog razbijača blagajni", on se odlučuje na gigantski upad u platni sistem savezne države - težak milijardu i po dolara.
       U formalnom smislu, na praktično poslednjoj svojoj sednici 28. decembra 1990. godine, poslednja (valjda) jednostranačka Skupština Srbije je na predlog republičkog premijera dr Stanka Radmilovića donela paket "tajnih zakona" po kome se "samozadužila" kod svih jugoslovenskih građana 18 243 miliona dinara. U tehničkom smislu to je značilo da je Skupština Srbije odobrila nekom Miloševićevom tehničaru da uđe u platni sistem države (tada se dosta toga odvijalo još teleksima, pa je moguće da je nalog ukucao tom spravom) i da republičkom Fondu za penzije jednim potezom "doda" na račun ex nihilo pet milijardi dinara, na račun dugovanja seljacima da Direkciji za robne rezerve poveća saldo za 5,2 milijardi dinara i da na račune srpskih banaka pošalje kredit za likvidnost od osam milijardi dinara. O koliko velikoj ukupnoj svoti je reč govori podatak da je Milošević tada u jednom danu "divlje emitovao" tačno polovinu količine dinara koji su bili predviđeni da se emituju čitave 1991. godine (36 milijardi dinara), da je to bio iznos ravan trećini tadašnjeg saveznog budzeta i da je iznosio pet odsto tadašnjeg godišnjeg društvenog proizvoda SFRJ.
       (O tome kako je smišljena i izvedena ova operacija čitalac neka pogleda specijalnu izjavu za NIN dr Stanka Radmilovića.)
       Ni sve to nije bilo dovoljno, jer je i posle ovog gigantskog upada Srbije u emisioni sistem, Naftno-hemijski konglomerat Naftagas-HIP-Jugopetrol objavio da je nelikvidan jer mu potrošači (a najviše elektroprivreda) duguju 5,2 milijardi dinara, "Elektroprivreda Beograd" je opet, saopštila da je nelikvidna pošto njoj duguju pet milijardi dinara, itd. No, Milošević je već tada pokazao da zna da barata deficitima, gubicima i dubiozama. Uprkos nelikvidnosti elektroprivrede, on ju je tada opteretio, na primer, povećanim porezom na imovinu, s tim što joj je obećao da će gubitak ispeglati povećanjem cena, te joj je dozvolio da ne mora da plati mazut naftnoj privredi, a ona nije morala da plati uvoz nafte koji je pokrivan pretežno veresijom i privilegovanim kupovinama deviza kod Narodne banke Jugoslavije gde je stolovao guverner Dušan Vlatković. I tako dalje i tako ukrug, realni gubici su stalno "premeštani" sleva nadesno i nazad, u pokušaju da ih neko drugi plati - i to je tako ostalo do dana današnjeg. Samo što sada više nema nikog na koga bi se deficiti mogli prebaciti - sem na građanstvo.
       Najsloženije i još netransparentne operacije izvršene su u fazi definitivnog raspada SFRJ, kada je počela bitka za devizne rezerve umiruće Jugoslavije. Poslednje što je o tom vremenu javno izrečeno čulo se 10. marta 1992. godine, kada je Dušan Vlatković, tadašnji guverner Narodne banke u prvom mandatu (posle pauze od nekoliko godina sada je opet na istom poslu), zatražio od Skupštine SFRJ da objavi moratorijum na plaćanje obaveza prema inostranstvu. Vlatković je tada, u govoru preostalim delegatima, među kojima više nije bilo Slovenaca i Hrvata, rekao da su se devizne rezerve tokom januara i februara te godine, kad je dotadašnji savezni premijer Ante Marković već bio "na godišnjem odmoru" (to jest, u ostavci i takoreći emigraciji), smanjile za 800 miliona dolara i da država više nije u stanju da plaća strane poverioce. Ako se ovoj izjavi doda prošlogodišnja izjava Žarka Trbojevića, prvog viceguvernera NBJ, da je jugoslovenskoj centralnoj banci krajem maja 1992. godine zamrznuto oko 1,5 milijarde dolara deviznih rezervi, ispalo bi da je Milošević u martu, aprilu i maju 1992. godine, dakle uoči definitivnog raspada druge Jugoslavije - što sklonio, što potrošio, oko milijardu dolara - pod uslovom da su tačne procene da su devizne rezerve SFRJ u trenutku spomenutog Vlatkovićevog govora bile 2,5 milijarde dolara. Kažemo Milošević, a ne neki guverner ili ministar, jer je tada on već sve bio uzeo u svoje ruke.
       Ima (nedokazanih) mišljenja da je tada Milošević uspeo da se dočepa daleko većih para iz jugoslovenskih deviznih rezervi. Tako je, na primer, potonji guverner Dragoslav Avramović nedavno rekao da je centralna banka, koja je tada već bila u rukama Miloševića, uoči sankcija prebacila "na milijarde dolara" iz prvoklasnih američkih banaka ("Cejz" i ostale) u takozvane mešovite banke (jugoslovensko-francusku, jugoslovensko-britansku i druge takve banke). Velom misterije prekrivene su i navodne kupovine jugoslovenskih dugova na sekundarnom tržištu za oko 1,2 milijarde dolara, po ceni od oko 25 centi efektive za dolar duga. Ljubiša Krgović, nekadašnji viceguverner NBJ, javno je rekao da je bilo takvih operacija, ali sve drugo je ostalo mračno. U štampi su se pojavile spekulacije da je Miloševićeva bliska saradnica Borka Vučić izvela te operacije sa Kipra i to sa 350 miliona dolara koje je dobila od NBJ, uoči definitivne propasti SFRJ, ali da nije otkupila 1,2 milijardu duga, nego tek 530 miliona. Centralno pitanje ostalo je, navodno, da li je ona to izvela uoči sankcija Saveta bezbednosti UN, kada je dolar duga koštao 63 centa ili posle sankcija kada je pao na oko 20 centi. No to je samo jedno u nizu pitanja bez odgovora: zašto se uopšte trošila dragocena efektiva za dugoročna finansijska ulaganja, ko je za takve poslove odmah dobio proviziju, po kojoj ceni su doista kupljeni ti dugovi, zašto su bonovi tih otkupljenih zajmova deponovani na Kipru, zašto Dragoslav Avramović nije smeo da vidi te bonove ni kad je postao guverner NBJ, itd?
       Stalne priče o mamutskim Miloševićevim finansijskim operacijama jednostavno proističu iz mnogih nerazjašnjenih okolnosti. Uzmimo samo najprostiji slučaj. Niko ne može da objasni tačno kako je SRJ izmirila, između 1991. i 1998. godine, kumulirani trgovinski deficit u odnosima sa inostranstvom od oko 15 milijardi dolara. Po svim stručnim procenama i dostupnim podacima, nerobni devizni suficit u tom razdoblju teško da je bio veći od pet milijardi dolara. Zato se mnogi i pitaju ko je u Miloševića i u rat na prostoru ex-Jugoslavije direktno uložio 10 milijardi dolara? Ko i sa kakvim ciljem?
      
       Nastaviće se
      

       Rešavali smo kvadraturu kruga


       Stanko Radmilović bio je predsednik Izvršnog veća Srbije u trenutku kada je počeo raspad bivše SFRJ. U to vreme Srbija je uvela embargo na slovenačku i hrvatsku robu, održan je prvi osnivački kongres buduće Socijalističke partije Srbije i udaren temelj kasnijoj tehnologiji (zlo)upotreba ekonomskog sistema.
       U vašem mandatu izveden je prvi upad u platni sistem. Ko je doneo odluku o tom potezu i kako je on sproveden?
       - Nije to bio "prvi upad", već praksa u svim republikama. Nije to bio ni upad u platni sistem, a pogotovo ne u savezni budzet, već je Narodna banka Srbije emitovala primarni novac putem kredita za likvidnost na tri, odnosno šest meseci, mimo znanja NBJ, krajem 90. i početkom 91.
       Inicijator je bio, koliko sam ja znao, Republički štab za praćenje likvidnosti, koji je neformalno formirao predsednik Predsedništva (Slobodan Milošević - prim. aut.) u NBS, čiji član nisam bio.
       To ne znači da sam bio protiv ove inicijative. Kad sam o njoj obavešten, uticao sam da se ona realizuje putem kredita NBS za likvidnost, a ne prekoračenjima banaka na njihovim računima kod NBS. Tadašnji guverner NBS je tražio da Izvršno veće o tome donese odluku. Budući da ono za to nije bilo nadležno, predložilo je odgovarajuće akte Skupštini Srbije, koja ih je i donela. Suma je bila dosta velika, ali ne enormna kao što neki iskazuju primenjujući zvanični devizni kurs koji je već tada bio za 40 odsto nerealan (odnos nemačke marke i dinara bio je utvrđen na 1 prema 7 - prim.aut.). Krediti su vraćeni i pre roka.
       Povod i obrazloženje za ovaj potez bila je činjenica da je dezintegracija države, pošto je Slovenija u jesen 1990. donela svoje ustavne amandmane, tada već bila "gotova stvar".
       Dogodilo se naglo rasturanje deviznih rezervi: smanjene su za 2.708,9 miliona dolara, od čega su lavovski deo kupile Slovenija i Hrvatska po nerealnom deviznom kursu. Monetarni stručnjaci znaju da to znači dekreiranje dinara. Krediti koje je uzela Srbija značili su njegovo rekreiranje, a zatim i novo poništavanje posle kupovine deviza iz deviznih rezervi sredstvima iz dela tih kredita. Zato u tom periodu i nije došlo do velikog porasta novčane mase i cena. To su činjenice.
       One ne govore da je transakcija bila regularna, već otvaraju dilemu šta je regularno i legitimno u situaciji kada "kuća već gori". U vladi, bankarskim krugovima, u skupštini, privredi... ocenjeno je da je to iznuđeno daleko većim neregularnostima koje su činili drugi: rasturanjem federacije, njenog centralnobankarskog sistema, deviznih rezervi.
       Mada me je, zbog predloga da se ova transakcija izvede putem donošenja zakonskih akata, kritikovao Milošević, bio sam i sad sam uveren da je bolje što se ona izvršila na transparentan i kontroli podložan način jer bi je NBJ ionako identifikovala.
       U javnosti ste ostali upamćeni po rečima da se iz suve drenovine ništa ne može iscediti. Šta ste tačno pod tim podrazumevali i u kakvom stanju ste ostavili privredu Srbije svom nasledniku Dragutinu Zelenoviću?
       - Srbija je 1990. godinu završila padom društvenog proizvoda slično kao i ostale republike. Bilo je to samo ubrzanje opadajućeg trenda koje je počelo još sredinom osamdesetih. Presušivanje dotoka inostranog kapitala i smanjenje doznaka iz inostranstva, uz slom pristupačnih tržišta bivših socijalističkih zemalja, učinilo je nesumnjivim to da bez napuštanja paradigme socijalizma, promene privrednog sistema, integracije u međunarodne tokove robe, kapitala, tehnologije, privreda Srbije neminovno postaje "suva drenovina" iz koje se ne može iscediti neophodna akumulacija za investicije i razvoj. Danas sam u to još uvereniji.
       Koliko je vaša vlada bila samostalna u radu i koji ljudi su najviše uticali na oblikovanje ekonomske politike Srbije?
       - Prvo, koncept tadašnjeg Izvršnog veća bio je uži od sadašnjeg koncepta vlade: po definiciji, ono je bilo izvršni organ Skupštine, a ne izvršna vlast. Drugo, znatan deo ekonomsko- političkih ingerencija, naročito monetarna politika i politika ekonomskih odnosa s inostranstvom, bili su na saveznom nivou. Treće, i SPS je često tražio da njegova reč bude uvažavana.
       Konačno, i najvažnije, iako ni tada formalno nismo imali (polu)predsednički sistem, najvažniji "resori vlasti" (policija, vojska, spoljni poslovi, najvažniji informativni mediji, ustavni poslovi) bili su u neformalnoj, ali efektivnoj ingerenciji predsednika Miloševića.
       U tako omeđenom prostoru Izvršnom veću je "ostavljena visoka samostalnost" u rešavanju kvadrature kruga: da datim sistemom i u datom okruženju, na neki volšeban način obezbedi visoku agregatnu robnu tražnju, investicije, porast društvenog proizvoda, podmirenje previsoke javne potrošnje; da njegovi članovi, a pre svih ja, trčimo s jednog mesta na drugo i "gasimo požare" objašnjenjima zašto nije bolje i kad će biti. Ulagali smo ogroman antirecesioni napor, a rezultati su bili mršavi. Da li su pre i posle nas bili bolji, nije moje da ocenjujem.
       O Miloševićevim stavovima prema tržištu, privatizaciji i ekonomskim reformama postoje kontroverzna mišljenja.
       - Nema tu nikakve dileme: ako neko "ne može izdati ideju socijalizma", ako predloži ili podrži ustavnu "zaštitu" društvene svojine od brze i tegobne, ali regularne i izgledne privatizacije, ako na osnivačkom kongresu SPS odbaci primedbe, ne samo moje, da je anahrono i nebulozno stanovište u predloženom Programu o društvenoj svojini kao osnovi socijalizma i o Narodnoj skupštini kao njenom titularu (subjektu), što sve ostavlja prostor stihijnoj, neregularnoj, agonijskoj privatizaciji i tavorenju u pseudotržišnom sistemu, onda o integralno tržišnoj orijentaciji ne može biti govora.
       Vaša vlada zapamćena je kao antireformska u poređenju sa reformskom vladom Ante Markovića. Da li je tadašnji srpski otpor ponuđenim reformama bio vaš izbor ili izbor nekog drugog i koga?
       - Savezna vlada je, prvenstveno retorički, bila jasnija na reformskom kursu mada smer, tempo i dometi modela nisu bili u svemu besprekorni: novi socijalizam umesto socijalizma, privatizacija umesto transformacije, kvaziakcionisanje banaka a neobavezno i preduzeća... Što se Izvršnog veća Srbije i mene tiče, u prvom polugođu '90. još smo bili u zabludi da se institucionalnim poboljšanjima i na društvenoj svojini može ostvariti efikasan tržišni sistem. Nakon neuspelog pokušaja da se na kongresu reforme preusmere, digli smo od toga ruke korektno čekajući kraj godine i mandata.
       Već u junu '91, u knjizi "Privredni sistem i Srbija" svoje stanovište sam decidirano i obrazložio. I sve do danas, kao i većina ekonomista, zalažem se za obaveznu i oročenu privatizaciju, čvrste finansije, otvaranje prema svetu i pristup svetskim tržištima kapitala, robe, tehnologija, znanja, porastu investicija, restrukturiranju privrede, kao conditio sine ljua non oporavka i razvoja.
      
       TANjA JAKOBI


      

       Samo nas ganjaju


       Sabajle, u 8 č. (iako je subota), zovu me specijalom: sa sinoćne sednice SIV-a treba da mi uruče hitnu informaciju.
       Donose je.
       Srbija je pozajmila (odlučila da pozajmi) od Narodne banke Srbije, iz primarne emisije, 18,2 mld. din. radi isplate penzija, otplate ino dugova i sl. Dok joj ne priteknu prihodi. Odluke Republičke skupštine objavljene su u "Službenom glasniku", u poverljivom izdanju, a neko je to poslao Anti Markoviću.
       SIV je dramatizovao pitanje do kraja. Obustavio je svako poslovanje sa devizama (i plaćanje inostranstvu), svako kreditiranje iz emisije itd. Odredio je kontrolu svih narodnih banaka republika i autonomnih pokrajina.
       Javlja mi se Veljko i priča, prema Brovetu, kako je bilo na SIV-u. (Božo) Marendić je tražio da se pohapse odgovorni u Srbiji, podržao ga Aca Mitrović i naravno Ante, ali se SIV podelio. Zauzet je stav da se stvar ispita i vrate pare, ako su iskorišćene.
       Zovem Slobodana i pričam mu. Njemu se već javljao Ante Marković. Sloba sve zna, ali umanjuje problem. Kaže da i drugi to rade, a samo nas ganjaju. Slovenci su tako pokupovali 2 mld. dolara deviza i izneli iz zemlje, a Ante nije ni prstom mrdnuo.
      
       (5. januar 1991)
      
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu