Koliko je bosanski DOS bio labav, najbolje će pokazati postizborna situacija u kojoj se Silajdžić dugo dvoumio da li da i dalje paktira sa svojim tradicionalnim strateškim partnerom SDA ili Alijansom za promjene u zajedničkim organima u Sarajevu

      Naredne nedelje mogle bi da budu presudne po budućnost jedne države. Minulog ponedeljka, naime, predstavnički dom zajedničkog parlamenta u Sarajevu za sedam dana je odložio izbor predsjednika Savjeta ministara BiH. Manje upućeni u trenutnu situaciju reći će: Pa šta onda?! Jer izbor ni ministara ni prvog među njima u "tvorevini dejtonskoj", bar do sada, nikada nije predstavljao ništa sudbonosno već samim tim što je težište političke moći bilo u entitetima i kantonima. Izuzev, donekle, članova državnog Predsjedništva BiH, svi funkcioneri u zajedničkim organima dolazili su i odlazili gotovo nezapaženo i smjenjivali se po rutinskoj proceduri.
       Šta je onda to što izbor premijera ovoga puta čini drugačijim? Kolektivni šef države, u sastavu Radišić - Genjac - Jelavić mandat je povjerio kandidatu koji prema svim računicama nema potrebnu poslaničku većinu u parlamentarnom domu koji ga bira. Unaprijed se, naime, može pretpostaviti da će mandataru Martinu Ragužu iz HDZ-a, akademika Božidara Matića iz SDP-a kao svoga kandidata suprotstaviti poslanici Alijanse za promjene koju čine savez brojnih stranaka udruženih protiv reaktivno i prećutno obnovljene predratne nacionalističke koalicije SDA-SDS-HDZ.
       Istina, na netom okončanim izborima politička krvna slika izbornog tijela nije se bitno promijenila. Apsolutnu većinu hrvatskih glasova dobio je HDZ, SDS - relativnu većinu srpskih, jedino je SDA podijelio prvo mjesto na listi popularnosti kod Muslimana, odnosno Bošnjaka. Ali, sve ostale stranke u nadležnom domu zajedničkog parlamenta imaju u zbiru dva glasa više. Te "preostale stranke u startu su predstavljale toliko ideološki i politički heterogenu i usitnjenu strukturu da je izgledalo nemoguće pronaći im zajednički imenitelj. I više od toga. Neke od njih objektivno su bile bliže nacionalistima pa je, recimo, Stranka za BiH Harisa Silajdžića, svojom unitarističko-hegemonističkom predizbornom kampanjom ("za Bosnu bez entiteta") iritirala Srbe više nego SDA, a PDP Mladena Ivanića je na nivou entiteta ušla u postizbornu koaliciju sa SDS.
       Ipak, na inicijativu Lagumdžijine SDP, koja je ostvarila izborni remi s do sada, u nacionalnom korpusu, neprikosnovenom SDA i uz energičnu podršku međunarodnog faktora kome je rušenje ratnih stranaka ne manje deklarisani programski cilj, stvoren je svojevrstan bosanski DOS u kojem su se zajedno našli politički subjekti svih boja i oblika objedinjeni željom da smijene čitavu deceniju staru i uspostave svoju novu vlast. Generalna proba na manjem entitetskom terenu Bošnjačko-hrvatske Federacije već je uspjela pošto je Lagumdžija sa Silajdžićem i nekoliko manjih bošnjačkih i hrvatskih stranaka uspjela da iz vlasti tijesnim omjerom snaga potisne Izetbegovićevu SDA i Jelavićev HDZ.
       Glavna utakmica na velikom saveznom terenu, na kojem će im se pridružiti i sve stranke iz Republike Srpske, izuzimajući SDS, bar na papiru, već je takođe dobijena. Preokret u BiH koji se po političkom značaju može porediti s "oktobarskom revolucijom" u Srbiji, jer prekid decenijskog kontinuiteta nacionalističkih ratnih stranaka, koje su utemeljili Izetbegović, Karadžić i Boban, nije manje spektakularan nego odlazak Miloševićevog SPS-a. Razlika je, međutim, u tome što "novogodišnja revolucija" u BiH nije podržana masovnim demonstracijama u Sarajevu ni velikom promjenom raspoloženja građana pred biračkim kutijama širom entiteta i kantona. Bosanski DOS je formiran ne prije nego poslije izbora, i to na bazi tijesne prednosti Alijanse za promjene.
       Sve je navodno počelo još jesenas na zagonetnim privatnim večerama kod američkog ambasadora Tomasa Milera u Sarajevu, na koje su redovno pozivani Lagumdžija, Ivanić, Zubak, Dodik, Oručević, Tanić i drugi. Tu je navodno nesložnim gostima otkrivena činjenica da deset godina nepobjedivu SDA-SDS-HDZ konkurenciju mogu da pobijede jedino ako prestanu da se svađaju i pojedinačno paktiraju sa vlašću te se svi okupe oko najjačeg među sobom. Taj najjači je bio Zlatko Lagumdžija i tako je postao glavni menadžer iliti Zoran Đinđić Alijanse za promjene. U nju su se dosta nevoljno i više da ne uvrijede moćnog domaćina sasvim uslovno uključili svi najjači opozicioni akteri političke scene u BiH.
       Koliko je bosanski DOS bio labav, najbolje će pokazati postizborna situacija u kojoj se Silajdžić dugo dvoumio da li da i dalje paktira sa svojim tradicionalnim strateškim partnerom SDA ili Alijansom za promjene u zajedničkim organima u Sarajevu. Međutim, Zlatko Lagumdžija, pogotovo zato što nije ostvario očekivani trijumf nego samo impresivno visok rezultat na entitetskim izborima, u Alijansi je sagledao praktično jedini put do vlasti. Razočaranim izbornim gubitnicima u ostale sve tri nacionalne opozicije, "bosanski DOS" ostao je jedini tračak nade da još nije sve konačno izgubljeno.
       Kancelarija visokog predstavnika UN (OHR) imala je u džepu zaključak posljednje briselske konferencije o rezultatima implementacije Dejtonskog sporazuma da u narednom periodu treba ojačati autoritet zajedničkih organa u BiH u odnosu na entitetske". To je garantovalo da sav mukotrpni rad na izgradnji Alijanse za promjene neće biti "nagrađen" funkcijom pukog saveznog usaglašavanja onoga što je već odlučeno u Federaciji i Republici Srpskoj, kako je to do sada bilo i u saveznom parlamentu i u Savjetu ministara u Sarajevu. Do te tačke kao da se sve najbolje odvijalo prema još bolje smišljenom scenariju, ali...
       Zapelo je kod ustavne činjenice da je predlagač mandatara tročlano državno Predsjedništvo, u kojem sjede Jelavić iz HDZ-a, Genjac iz SDA i Radišić iz SPRS-a koja se, poslije rušenja Sloge, vezala za SDS.
       Računajući da je parlamentarna većina koju ima Alijansa, krajnje tanka i nestabilna, oni su mandat povjerili mekom hadezeovcu koji je početkom rata bio samo Hrvat u vrhu multietničke liberalne stranke zajedno sa Rasimom Kadićem i Đorđem Latinovićem, e da bi tako, s jedne strane omekšali otpor predstavnika međunarodne zajednice a, s druge, omogućili revoltiranim zapadnim Hercegovcima kompenzaciju za gubitak HDZ-a na entitetskom nivou vlasti.
       Ante Jelavić je postavio i ultimatum. Ili će Martin Raguž postati predsjednik ministarskog savjeta BiH ili će se HDZ, koji predstavlja veliku većinu Hrvata u Bosni a bezmalo sve u Hercegovini, povući iz svih entitetskih i zajedničkih organa te samoorganizovati kao Herceg-Bosna.
       U Republici Srpskoj vodeći SDS takođe nije zadovoljan ovakvim razvojem događaja, ali je blokiran među brojnim koncesijama koje je potpisao da bi mu bilo priznato demokratsko pravo da uđe u izvršnu vlast, potpisao i onu po kojoj će se "zalagati za jačanje zajedničkih organa". Posljednja linija nacionalne odbrane tako je ostao Mladen Ivanić koji je iznio pregršt komplimenata na račun Martina Raguža a zatim dodao da će ipak glasati za premijera koga predloži Alijansa, što je prećutni kompromis između onog što bi se željelo i onoga što se mora.
       Napredovanje Alijanse za promjene prema vlasti u zajedničkim organima BiH jedino zapravo nailazi na odobravanje većine Muslimana - Bošnjaka koji su svoje izborne političke emocije podijelili između Izetbegovićevog sve više klerikalno nacionalističko-separatističkog SDA na jednoj strani, te Lagumdžijinog ekskomunističkog SDP-a, koji se zalaže za svojevrsnu obnovu predratne jedinstvene BiH u kojoj će vladati ravnopravnost i zajedništvo naroda i narodnosti. Samo više ne na samoupravno-socijalističkoj nego na socijaldemokratskoj osnovi.
       Nevolja je, međutim, ponajviše u tome što je ova stranka, nasuprot svojoj političkoj orijentaciji, po nacionalnoj strukturi izrazito jednonacionalna i to iz relativno najbrojnijeg bošnjačkog naroda, jer kod Srba i Hrvata to izaziva prirodnu sumnju o prikrivenom unitarizmu. Takve sumnje ne može, naravno, da otkloni ipak samo simbolično prisustvo nebošnjaka u užem rukovodstvu te stranke, tim više što je u osmočlanom poslaničkom klubu ove partije, koja dominira Alijansom za promjene, taj simbol usamljeni Bogić Bogićević. Niko od "pismenih" Srba, naravno, ne strahuje da će uspon Alijanse dovesti do ustavno-pravnog ukidanja RS nego samo da će pristrasna alokacija ino-kapitala, koji će ići preko centralnog računa u Sarajevu, dovesti do funkcionalne relativizacije značaja entiteta.
       Ni Srbi ni Hrvati, dakle, većinom nisu za to. No, SDS se pritajio zadovoljan dopuštenom mjerom povratka u vlast, a premijer Ivanić do posljednjeg časa drži sve otvoreno. Međutim, HDZ je, uz podršku prebogatih zapadnohercegovačkih tajkuna, navodno spreman na samofinansiranje trećeg paraentiteta toliko dugo dok BiH ne stigne na dnevni spoljnopolitički red administracije Buša Mlađeg, koja bi mogla da zaključi da je uporno presađivanje američkog melting-pota na Balkanu ipak bila promašena investicija. Takve nade ohrabrio je onomad članak u "NJujork tajmsu" u kojem se Kolinu Pauelu sugeriše podjela BiH kao jedino realno rješenje.
       Pošto su SAD, kao jedina velesila, uglavnom ozbiljna država, za sada se, ako ništa zbog kontinuiteta, radi po zatečenom spoljnopolitičkom konceptu Klintona i Olbrajtove. To je sažeto formulisano: "Najgore je odustati od investicije koja se još nije isplatila jer se onda sigurno gubi sve uloženo!" Ostaje neizvjesno da li će Alijansa, predvođena Lagumdžijom i uz presudnu asistenciju Petriča i Milera, izdržati nadomak zajedničkog cilja ili će u lako lomljivom i vrlo složenom mehanizmu ove koalicije neka poluga popustititi u posljednji čas.
       Odnosno, da li će zapadni Hercegovci biti spremni da se zadovolje "saveznim premijerom" koji nije hadezeovac ali jest Hrvat, i to jedan od sigurno najsposobnijih jer dr Božidar Matić, kome je Lagumdžija mudro prepustio mandat, ima za sobom radnu biografiju sa vrhunskim rezultatima u rukovođenju i u privredi i u politici i u nauci i u obrazovanju.
      
       NENAD KECMANOVIĆ