Opisujući ili letimično dodirujući sudbine najmanje četiri stotine “nepodobnih” kolega, hrvatski novinar i publicista govori o kriterijumima koji su devedesetih godina u Hrvatskoj određivali lične kvalitete i profesionalne uspehe nacionalnog žurnalizma

      Snaga medija je u onome što prećutkuju, konstatovao je u svom romanu o novijem hrvatskom žurnalizmu zagrebački novinar i publicista Đorđe Ličina. Politički i žurnalistički triler pod imenom “Gnjida”, koji se ovih dana pojavio pred domaćom medijskom publikom, odmah je pokazao šta sve u proteklih desetak godina nije znala ili nije želela da zna javnost u Hrvatskoj. Statistika ovo prećutkivanje svodi na broj od najmanje četiri stotine ljudi koji su, početkom devedesetih, izgubili posao u mnogim novinarskim redakcijama u Hrvatskoj. I sam dugogodišnji novinar zagrebačkog “Vjesnika”, Đorđe Ličina u romanu o “novinarskoj baruštini” toga vremena, opisuje ili letimično dodiruje sudbine “nepodobnih” kolega i situacije u koje su smišljeno dovođeni. Priča se uglavnom odvija u fiktivnoj zagrebačkoj redakciji zanimljivog imena “Noćni list”, a imena svih glavnih likova, pogotovo glavnog urednika, njegovog zamenika i nekolicine novinara na boljim položajima, zakamuflirana su u maštovite pseudonime.
       Politička hajka
       Okosnicu radnje čini međusobni odnos dvojice novinara u redakciji čije prijateljstvo seže mnogo godina unazad, ali ga nove političke okolnosti drastično menjaju. Promenom političke vlasti u Hrvatskoj i uređivačke nomenklature u novinama, jedan od njih se od prosečnog novinara penje do pozicije zamenika glavnog urednika, a drugi ostaje novinar kakav je i bio. Naravno, sve do trenutka dok njegov bivši prijatelj ne odluči da se do kraja obračuna sa svojim neistomišljenicima u redakciji. Roman brutalno istinitog naslova “Gnjida” Đorđa Ličine zbog toga i može da se smatra romanom o ljudskoj pokvarenosti, bezosećajnosti i moralnom posrtanju žurnalizma na lokalnim prostorima. Ni oni koji su se u romanu prepoznali, ni oni kojima je i dalje teško da to učine, ne mogu da izbegnu konstataciji autora da je život u redakciji “Noćnog lista” “bio jeftiniji od novinarske tinte, a smrt je u njoj bila vulgarizirana do neslućenih razmjera.” Ili, kako to danas s lakoćom zaključuju kritičari, “priča je to u kojoj se lovina privikava na lovca i u kojoj laž zvuči kao istina, a pretpostavke kao činjenica.”
       Đorđe Ličina za NIN je rekao kako njegova priča iz novinarskog života dotiče i sudbinu Srba u Hrvatskoj i to ne samo početkom devedesetih godina, nego i do pedesetak godina unatrag. O istinitosti ove tvrdnje koja se u Hrvatskoj i dalje gubi na mnogim dnevnopolitičkim stranputicama, govore i delovi romana “Gnjida” koji opisuju sasvim konkretne novinarske sudbine.
       Jedna od njih pripada novinarskom veteranu Viktoru Vedrini čije se prijateljstvo sa aktuelnim zamenikom glavnog urednika “Noćnog lista” Markom Žutickim, započeto još u detinjstvu, pretvorilo u krvoločnu političku hajku. Posle neuspelih pokušaja da Vedrinu pridobije na svoju stranu, Žuticki mu nudi tri mogućnosti. Da dugogodišnji novinarski staž u redakciji okruni mestom “mlađeg, pomoćnog redaktora”, da nađe novi posao u novinskoj dokumentaciji ili da se zaposli kao kolporter “Noćnog lista”. Četvrta mogućnost je, naravno, otkaz.
       “Gubite vrijeme...”
       Odmah treba reći da su tek izuzetno retki od spomenutih 400 novinara oni koji su zbog političke i nacionalne nepodobnosti udaljeni iz zagrebačkih redakcija imali ovakvu mogućnost izbora. U knjizi “o gnjecavoj medijskoj ilovači” u kojoj su se devedesetih godina u Hrvatskoj s lakoćom snalazili ljudi koji su sami sebe zvali “vrhunskim profesionalcima”, Đorđe Ličina dotiče se i sudbine ljudi kojima je uskraćena svaka mogućnost profesionalnog napretka. Kroz lik izvesne Nune Novaković, zaposlene u jednom visokotiražnom zagrebačkom dnevnom listu, autor “Gnjide” govori o kriterijumima koji su devedesetih godina određivali lične kvalitete i profesionalne uspehe novinara u Hrvatskoj. Ili, kako to precizira nekadašnji “Vjesnikov” novinar: “Proricali su joj sjajnu karijeru, sve dok se nije doznalo da ima pogrešno ime i prezime, i nacionalnost, a možda i sumnjivi broj lijeve cipele. Desna im i nije toliko smetala, ali lijeva... Jednog su joj jutra jednostavno i bez ikakva obrazloženja zabranili ulaz u zgradu gdje je radila. čak joj nisu dopustili ni da uzme privatne stvari iz svoje ladice u redakciji. Najprije je naivno - i ne sluteći kako je odjednom postala sasvim beznačajna i sitna, mrvica među gladnim vranama - htjela telefonski razgovarati s glavnim urednikom. Uspjela se samo predstaviti prije nego što joj je tajnica spustila slušalicu. Zatim je drugoga dana nazvala zamjenika glavnog urednika. S njim je imala više sreće; izgovorila je svoje ime i prezime i još jednu molećivu rečenicu, a tek poslije toga začula ono jezovito - klik! Trećeg je dana nazvala tek imenovanog urednika vanjskopolitičke rubrike u kojoj je radila. Razgovor je potrajao rekordnih šezdeset sekundi. Urednik je samo djelomice saslušao njezinu jadikovku, a onda joj upola rečenice kratko uzvratio:’Gubite vrijeme, gospođice.’ “.
       Eliminacija Eskima
       Ono što romanu iz novinarskog života koji je tek stigao pred hrvatsku publiku daje posebnu težinu, a politiku vremena u kome je nastajao razobličuje do apsurda, svakako je činjenica da se u “Gnjidi” Đorđa Ličine, srpska nacionalnost ni na jednom jedinom mestu ne pominje kao zapreka za normalan novinarski rad u zagrebačkim redakcijama devedesetih godina. Umesto nje, autor se poslužio grotesknom metaforom. Pošto ni desetak godina posle ovih sramnih događaja u domaćem žurnalizmu praktično ne postoji glavni urednik ili njegov zamenik koji će posvedočiti da je nacionalnost prednjačila među kriterijumima za eliminaciju na redakcijskim listama, ni Đorđe Ličina ne govori o Srbima. Žurnalistički, politički i ljudski problem tih godina u Hrvatskoj su bili - Eskimi. Njima su delimično pripadale i Nuna Novaković i Manda Kupertinski, sekretarica zamenika glavnog urednika “Noćnog lista”. Obe su preko noći nestale iz redakcije. Za ovu poslednju govorilo se, a što je daleko razornije, i pisalo “da joj je suprug eskimski doušnik, da je, kažu, od Eskima uzimao i veliku proviziju za nikad sklopljene poslove, tvrdilo se također da na tavanu kuće potajno uzgaja pingvine, možda i tuljane ili tako nešto besmisleno, pričalo se zatim da ima šiljastu glavu, kromozom manje i da nepozvan upada u tuđe podrume u koje čak ni psima ulaz nije dopušten. Sve se to nije, navodno, dopalo ljudima oko njega, pa je morao napustiti najprije posao, a zatim i zemlju”....
       Ono što se dalje događalo, pripada globalnoj političkoj priči sa nešto širih “domaćih” prostora. Đorđe Ličina smatra da u njoj nikako ne može da se zaobiđe “najcrnji močvarni mulj medijske gnjileži”, a kritičari političkog i novinarskog trilera koji je napisao smatraju da je reč o “istinitoj i razornoj knjizi”. Đorđe Ličina je pre pedeset i sedam godina rođen u Glini, a do sada je izdao nekoliko putopisa, dečjih romana i jednu zbirku poezije. Na slovenački su mu prevedene knjige “Špijuni su prešli granicu”, “Tragom plave lisice” “Dvadeseti čovjek” i “Vodoravni rez”. Najnoviji roman “Gnjida” izdalo je zagrebačko preduzeće “Celeber” koje uglavnom objavljuje mlađe hrvatske pisce koji su, u okviru grupe FAK, nedavno posetili i Beograd. Ima li među njima i Eskima u međuvremenu je prestalo da bude važno. Time je i politički naboj ključne rečenice “Gnjide” - “Gonite se na svoj Sjever!”, prestao da opčinjava domaće žurnalističke ksenofobe.
       ZORICA STANIVUKOVIĆ