Hrvoje Klasić: Može li rusofil voljeti Putinovu Rusiju?

Rođen sam u hokejaškoj obitelji pa je gledanje tog sporta u našoj kući uvijek predstavljalo događaj od posebnog interesa. Moj otac nije bio navijač niti je u sportskim natjecanjima tražio politiku. On je jednostavno volio lijepu igru. Zato je cijenio sve timove i igrače, ali se divio jedino Rusima. Znao bi reći: „Svi znaju kako igraju, a opet im nitko ništa ne može“. Ruski pristup hokeju utjecao je i na moj pristup sportu, ali i životu. Mukotrpnim radom, odricanjem i entuzijazmom, poštujući pravila igre, nastojati postići što bolji uspjeh. Odrastajući, shvatio sam da Rusi nisu virtuozi samo u hokeju. Oduševljavao me glazbeni izričaj Petra Iljiča Čajkovskog, a svojim besprijekornim usklađivanjem tradicionalnog i modernog fascinirali su me članovi „moćne gomilice“. Impresionirala me dubina u djelima Dostojevskog i Bulgakova, šokirala težina u poeziji Ljermontova, izluđivala apsurdnost Harmsa i intrigirala lucidnost Zamjatina.

Tokom godina u mom će se životu pojavljivati i neki novi ruski genijalci, poput režisera Zvjaginceva ili književnika Vodolazkina. Jesam li ja onda, zbog svega navedenog, rusofil? Naravno! Ali sam iz istih razloga i anglofil, germanofil, frankofil… Drugim riječima, kvalitetno i lijepo za mene nikada nisu bile etnički ili državno uvjetovane kategorije. Kao što mi etnička i/ili državna pripadnost nikada nisu bile prepreke za kritiku.

Najbolji primjer je moj odnos prema državi u kojoj sam rođen i naciji kojoj pripadam. Baš zato što sam Hrvat i zato što živim u Hrvatskoj, smatram da je moje pravo i obaveza kritizirati ono što smatram lošim. I dok neki moje kritiziranje doživljavaju kao nacionalnu izdaju, za mene je to najiskreniji čin patriotizma. Jer, ljubav ne isključuje kritiku, ona ju podrazumijeva. A upravo prihvaćanje kriminala i korupcije kao normalnih pojava u društvu, negiranje i relativiziranje mračnih događaja iz prošlosti, veličanje „naših“ zločinaca i omalovažavanje „njihovih“ žrtava, raspirivanje mržnje i netolerancije prema „drugačijima“ ili uskraćivanje ljudskih prava i medijskih sloboda, za mene su najbolji primjeri ponašanja koje šteti hrvatskom društvu.

Isti obrazac ponašanja pri­mjenjujem i u svim sličnim situacijama. Obožavam Elvisa Prislija, Bitlse i francusku šansonu, Arsenal i LA Lejkerse, montipajtonovce i filmove „novog Holivuda“. Divim se Rusoovoj mudrosti, Hemingvejevom aktivizmu i Orvelovom vizionarstvu. Ali me navedeno, i još toliko toga nenavedenog, ne sprječava da se kritički odnosim prema svim oblicima i svim primjerima britanskog, američkog i francuskog rasizma, kolonijalizma i imperijalizma. I znam da ovakvim pristupom nisam izuzetak. U slobodnom svijetu normalna je pojava kritizirati vlastodršce i zakonodavce kada smatraš da njihove odluke ugrožavaju demokraciju, mir, pravnu državu i ljudska prava.

Nije li onda logično da svatko tko voli rusku kulturu, književnost, operu, balet i film, ili drugim riječima sve ono najljepše što Rusi stoljećima daruju čovječanstvu, jasno i glasno osuđuje sve negativne pojave u Rusiji. Kako one iz prošlosti kada su Rusijom vladali carevi i komunisti, tako i ove suvremene od kada je na čelu Rusije Vladimir Vladimirovič Putin. A već tih potonjih je, nažalost, previše. Jer, riječ je o državi u kojoj jedan čovjek ima apsolutnu vlast u svojim rukama, čiji politički suparnici završavaju u zatvoru ili pod zemljom, i u kojoj svaki protest protiv čovjeka na vlasti završava surovom represijom. To je društvo u kojem su politički podobni pojedinci, na štetu milijuna siromašnih radnika, preko noći postali milijarderi, i za koje su s vremenom prestala vrijediti sva pravila i zakoni. U toj Rusiji mediji ne propituju, a kamoli kritiziraju odluke koje donosi čovjek u Kremlju. Bez obzira radilo se o unutrašnjoj ili vanjskoj politici. Tako je i posljednje dvije godine, koliko se već ruski vojnici nalaze na teritoriju susjedne, nezavisne Ukrajine. 

Jasno je da dio Rusa ne želi, a dio ne smije reagirati na sve navedeno. Zato svi oni koji imaju priliku moraju djelovati. Možda čak i više od svih, glasni i jasni u kritikama morali bi biti oni koji osjećaju posebnu povezanost s ruskim narodom. Naravno, mislim ponajprije na Srbe. A, nažalost, upravo je suprotno. Srpski političari na vlasti, ali i najveći dio srpske javnosti, jedini u Europi podržavaju Putinov autokratski način vladanja, njegov odnos prema ljudskim pravima, političkim i medijskim slobodama, njegove stavove o prošlosti, ali i budućnosti. Jedino se u Srbiji u televizijskim emisijama slave uspjesi ruske vojske na ukrajinskom tlu, a ignorira i relativizira bespoštedno uništavanje ukrajinskih civilnih objekata i ubijanje ukrajinskih civila.

Ne, naravno da ne mislim da je Rusija uvijek i u svemu bila u krivu, a Zapad (i Ukrajina) u pravu. I o tim temama treba raspravljati, ukazivati na dvoličnost, licemjerje i neprincipijelnost brojnih političara i biznismena u Vašingtonu, Berlinu, Briselu i Kijevu. Što se u Beogradu često i radi. Ali, onda ipak redovito izostane osuda dvoličnosti, licemjerja i neprincipijelnosti političara u Moskvi.

Je li to rusofilija, odnosno ljubav prema Rusiji? Nije! To je ljubav prema autokraciji, korupciji, bezakonju, netoleranciji i nasilju. Što je upravo suprotno onim vrijednostima koje su u svojim dijelima promovirali Rusi spomenuti na početku teksta. Uostalom, sve navedeno je u suštinskoj suprotnosti i s kršćanskim vrijednostima, a upravo se kršćanstvo, preciznije pravoslavlje, navodi kao posebna „tajna veza“ između Srba i Rusa.

„Ne, nama su mili i slabi. Oni su poročni i buntovni, ali, na kraju krajeva, baš će oni postati poslušni. Oni će se diviti nama i smatrati će nas za bogove zato što smo im se stavili na čelo i što smo pristali da podnosimo slobodu koje su se oni uplašili i da njima vladamo - tako će im naposljetku biti strašno da budu slobodni!“ Tim riječima veliki inkvizitor u istoimenom eseju F. M. Dostojevskog kritizira Isusa, koji se u 16. stoljeću vratio na zemlju, jer je ljudima svojevremeno poručivao „hoću vas učiniti slobodnima“.

A ljudima je, tvrdi inkvizitor, draža sigurnost u pokornosti nego nesigurnost koju donosi sloboda. Proglasivši ga heretikom, provokatorom i smetnjom vlastitim ambicijama, inkvizitor naredi zatvaranje Krista i prijeti mu spaljivanjem na lomači.

Teško mi se oteti dojmu da bi slična sudbina vjerojatno zadesila Krista i da, šećući ovih dana Moskvom, naiđe na Vladimira Putina. Kao što mi se čini da bi se, za razliku od Krista, Vladimir Putin puno lakše uklopio u Sevilju 16. stoljeća i svijet kakvog je zamišljao veliki inkvizitor.