Potreban je iskorak iz dosadašnjih politika

Inače nezavidni srpsko-hrvatski odnosi kao da su ušli u novu fazu otkako je beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu protiv hrvatskih oficira zbog zločina na Petrovačkoj cesti 1995. godine. Sledeća epizoda usledila je kada hrvatske vlasti nisu dozvolile „privatnu posetu“ Jasenovcu, kako se govorilo, predsednika Srbije i SNS Aleksandra Vučića. Dalju razradu fabule za sada predstavljaju tvrdnje srpske strane da je Hrvatska stopirala uvoz ruske nafte u Srbiju, a postoje i naznake da će u slučaju nastavka evropskog puta Beograda glavni krivac za eventualne prepreke opet biti neko u Zagrebu. Dejan Jović ima trojako privilegovanu perspektivu u tumačenjima odnosa dveju država: profesor je politikologije, i to na fakultetima u Zagrebu i Beogradu, građanin je Republike Hrvatske, a jedan je od najistaknutijih predstavnika tamošnje srpske zajednice – jednom će reći da „sebe vidi i kao Srbina i kao Hrvata“. „Na službenom nivou, recimo sastanaka predsjednika i premijera, već duže vrijeme nema pomaka, ali se negativna energija u javnom mnijenju obnavlja. Dobro ste identificirali probleme, barem one sada aktualne, no uz to postoje i dugoročni koji se ne rješavaju, kao što je pitanje granice, imovine, penzija za izbjegla lica, nestalih osoba i narativa koji se proizvode o drugome. U Hrvatskoj imamo i dalje narativ koji Srbe tretira kao okupatore i agresore iz devedesetih, a u Srbiji se Hrvatsku dovodi u direktnu vezu s ustaštvom i 1941. Kako biti prijatelj sa onima koji vas nazivaju okupatorima, agresorima ili ustašama? Bolje je stoga da jedna drugu ignoriraju nego da se primjećuju, premda bi bilo najbolje, kad bi bilo moguće, da okrenu list i zaborave na prošlost. Jer, izgleda da je Lea David u pravu kada kaže da nas prošlost ne može „izliječiti“, naročito ne ako je reduciramo na samo neke epizode, a zaboravljamo na dugu istoriju mira, prijateljstva i saradnje. Za sukobe nema nikakve stvarne potrebe, jer Hrvatska i Srbija imaju različite vanjskopolitičke strategije i ciljeve koji se u ovom trenutku ne dodiruju. Hrvatska želi da se što dublje integrira u europske strukture, u eurozonu i šengen, a nastoji i da personalno predvodi neka europska tijela i organizacije. NJene ambicije na Balkanu vezane su manje-više samo za BiH, a s obzirom na karakter etnopolitike koju vodi prema BiH Srbija bi joj mogla biti saveznik po tom pitanju. Uz to, imali smo dvije mirne, neizborne godine koje su možda bile prilika da se u odnosima sa Srbijom napravi nešto više. S druge strane, ne djeluje mi racionalno da Srbija zaoštrava tenzije spram Zagreba pored svih drugih svojih problema u vanjskoj i unutarnjoj politici, kao što su pitanje statusa Kosova (i Metohije) i pitanje sankcija prema Rusiji“, kaže Jović za NIN. Da li je to veštačko stvaranje lažnih spoljnopolitičkih prioriteta? Ako je Srbiji stvarno spoljnopolitički prioritet ulazak u EU, trebala bi se voditi principom: povećavaj broj prijatelja i nemaj nijednog neprijatelja u EU. Jer, svaka se zemlja mora saglasiti sa bitnim odlukama unutar EU. Premda, djeluje mi jeftino kad se kaže da je Hrvatska sada – u pitanju ruske nafte preko JANAF-a – „natjerala“ EU da promijeni politiku. Hrvatski premijer bi volio da je toliko moćan da ga Brisel sluša po pitanju srpskih eurointegracija, kako tvrde u Beogradu, ali to nije realno. Da je toliko moćan, postigao bi mnogo više od onoga što jeste u Bosni i Hercegovini, koja mu je važnija. Ali, istina je da je proces proširivanja EU danas najsnažniji, a možda i jedini instrument utjecaja koji Hrvatska ima na Srbiju i druge zemlje-kandidate. Zato Hrvatska ne želi prekid toga procesa – to ne bi bilo u njenom interesu. Uz to, u Bosni i Hercegovini Srbi i Hrvati sasvim dobro sarađuju, bez obzira šta mislili o sadržaju te politike. Sarađuju i u Hrvatskoj, gdje od 2016. postoji vladajuća koalicija između HDZ-a i manjinskih poslanika, a SDSS od 2020. ima opet potpredsjednika Vlade. Ta koalicija nije bila neko „nužno zlo“ nego svjesna odluka Andreja Plenkovića koji se mogao odlučiti da formira vladu s Mostom ili Domovinskim pokretom, dakle s nacionalističkim i antisrpskim partijama, ali je odlučio napraviti je s manjinama, uključujući tu i SDSS. To nije bilo popularno u radikalno-desnom krilu javnosti, koje dobiva oko 15 posto glasova, pa je vlada stalno na udaru tih aktera s desnice. Paradoksalno je, dakle, da odnosi Srba i Hrvata izgleda da svuda mogu da se poprave, osim na relaciji Zagreb-Beograd. Opet, čini se da su mnogi visoki zvaničnici u Beogradu, od predsednika i premijerke do ministara sile, oživeli retoriku devedesetih, gde je Hrvatska ustaška država, a njeno rukovodstvo – ustaško. Kako se na to gleda u Zagrebu? Za veliku većinu ljudi u Hrvatskoj je uvreda kad ih se nazove ustašama. U sadašnjem kontekstu, to je također i veoma netačno. Proustaške retorike i simbolike ima – i to više nego što bi je smjelo biti – ali Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj čak nema ni ozbiljnijih političkih snaga koje bi doista htjele obnovu neke totalitarne fašističke tvorevine kao što je bila NDH. Štetno je vikati „vuk“ kad ga nema. Uz to, nazivati današnju Hrvatsku ustaškom jeste oblik rehabilitacije ustaštva, jer se usporedbom sa sadašnjom Hrvatskom ustaštvo uljepšava. Dakle, to je višestruko štetna retorika. Kako se gleda na takve i druge slične izjave u Hrvatskoj? Hrvatski mediji ponekad isprate dešavanja u Srbiji, ali nisu fanatično fokusirani na te teme. Vijesti inače putuju sporadično i selektivno i stvara se slika koja nije sasvim realna. Prenose se bizarnosti i incidenti, pa se dobiva lažna slika. Općenito, Srbi i Hrvati se međusobno slabo poznaju, a misle da sve znaju o onom drugom. Pozitivno se iznenade, naročito mlade generacije rođene nakon Jugoslavije, kad posjete onu drugu zemlju. Zašto? Zato što od političara i medija a vjerojatno i u školama prečesto čuju samo loše. Kada se radi o percipiranju samog Aleksandra Vučića u Hrvatskoj, vidi ga se kao nekadašnjeg radikala što je dovoljno da mu se u startu ne vjeruje. Boris Tadić i Vojislav Koštunica nisu imali taj teret na svojim leđima, pa je stoga za srpsko-hrvatske odnose pobjeda Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića 2012. bila neka vrsta prekretnice – na lošije. Naši prijatelji koji su zagovarali „bele listiće“ u Srbiji tada nisu uzimali u obzir ovaj aspekt, možda zato što „Drugoj Srbiji“ odnosi sa Hrvatskom a posebno posljedice za Srbe u Hrvatskoj nisu bili pretjerano važni. Zbog toga što se toliko često pojavljuje u medijima i zbog načina kako to čini, Vučića se u Hrvatskoj „feralizira“. To znači da postaje figura koju se u jednom broju medija ali i u široj javnosti često ismijava, redikulizira i ne uzima ga se ozbiljno. Tretira ga se kao nekoga tko „drami“, i smješta ga se u rubrike „vjerovali ili ne“. Malo koga zabrinjava to što on kaže. To je odraz povećane samosvjesti Hrvata kada se radi o moći koju Hrvatskoj daje činjenica da je članica NATO-a i EU, ali je i rezultat, po mom mišljenju pogrešne, medijske strategije koju je predsjednik Srbije odlučio primijeniti. S rusko-ukrajinskim ratom počelo se govorkati i o prelivanju rata, konkretno u BiH i na Kosovo. Da li je to realan scenario? Za svaki rat su potrebna tri elementa, kao i u svakom dobrom krimiću: motiv, oružje i prilika. Motiva ima dosta, jer rezultatima raspada Jugoslavije mnogi nisu zadovoljni. Zato posvuda ima revizionista koji bi da ih mijenjaju. U BiH je to najvidljivije - Republika Srpska ne želi biti dio Bosne i Hercegovine, Bošnjaci nisu zadovoljni Dejtonom, a Hrvati smatraju da nisu ravnopravni. Oružja u smislu stvarne materijalne sile nema, a ono što ima nikad neće biti dovoljno da pobijedi silu koja ipak kontrolira potencijalne tačke sukoba – a to je NATO. Ne vidim da neko gomila trupe i sprema se da reintegrira npr. Kosovo (i Metohiju) nazad u Srbiju, a kamoli da pokušava da vojno osvoji dio neke susjedne zemlje. Ne bih rekao ni da postoje adekvatne okolnosti. Kad bi Rusija bila uspješna u Ukrajini i kad bi nanijela velike negativne posljedice Zapadu, moglo bi se govoriti o izmijenjenim okolnostima u kojima bi možda neko od nezadovoljnih potražio svoju priliku da ostvari maksimalističke ciljeve. Ali, kakve su stvarne šanse da se to desi? Rusija je danas slabija nego što je bila prije februara 2022, izgleda prilično izolirana, i Srbija to zna, inače ne bi u UN-u glasala kao i praktično sve zemlje Zapada. A vjerujem i da zapadni centri moći vide da Vučić nije stao skroz uz Rusiju, za razliku od Dodika, recimo. Šanse za prelivanje sukoba su male. Štoviše, izgleda mi da ih je kontraproduktivno i spominjati, jer se time širi strah kod građana, a strah uzrokuje neku želju za samoobranom, što povećava šansu za incidente. Uoči izbora u BiH, u Beogradu su se pojavile procene da je Vučić prećutno pustio Dodika niz vodu. Visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit čak je rekao da Dodik i Putin mnogo sličnije gledaju na teritorijalni integritet te države od Vučića. Da li je lider bosanskih Srba postao preveliki rizik po Beograd? Dodikova politika već je duže vrijeme pozitivnija spram Rusije nego što je to slučaj s Vučićem. I radikalnije je antizapadna, premda je Dodik uspio steći neke saveznike na Zapadu, npr. Zorana Milanovića i Viktora Orbana. Doista postoji opasnost da radikalni zahtjevi i potezi Republike Srpske uvuku Srbiju u dodatne probleme, kao što je uostalom bilo i u devedesetima. Sjećamo se svi kako su ekstremisti u Krajini i Srpskoj – koje je Milošević neko vrijeme podržavao a kasnije nije znao šta da radi sa njima – gurnuli Srbiju u sankcije, izolaciju i dugogodišnju stigmatizaciju, čije posljedice traju i danas. Otvaramo ovime suštinsko i trajno pitanje, a to je: treba li Srbija da bude talac radikalnih zahtjeva pojedinih Srba izvan nje same? Je li joj u interesu da uopće pokuša da formira neki „srpski svet“ ili je to protiv njenih interesa? Jesu li interesi Srba u Srbiji uvijek isti kao i interesi Srba izvan nje? Isto pitanje postavljam i Hrvatskoj, odnosno Hrvatima – da li im je u interesu da zbog statusa Hrvata u BiH smanje svoje šanse da budu utjecajni faktor unutar EU? Etnonacionalizam je zavodljiv ali više vodi računa o nekim imaginarnim i fiktivnim emocijama, nego o stvarnim interesima. Na kraju se uvijek pokaže da je protivan interesima onih u čije ime navodno govori. Nacionalizmi upropaste druge nacije, ali nikada toliko koliko upropaste svoju. Srbi izvan Srbije trebaju sami formulirati svoje interese i sami ih ostvarivati u svojim zemljama. Nisu slučajno i Svetozar Pribićević i Milorad Pupovac svoje stranke nazivali samostalnima. Pretjerano oslanjanje na Beograd, historijski gledano, nije baš bilo najbolje ni za Srbe van Srbije, ni za samu Srbiju. Srbija jeste osudila rusku agresiju na Ukrajinu, ali još nije uvela sankcije. Brojne su teorije – od dobrog energetskog sporazuma dve zemlje, preko SNS-ove tehnike održavanja na vlasti, do „ruskih leđa“ u sprečavanju da Kosovo dobije stolicu u UN. Kako vi vidite ovaj proces, da li je reč o odlaganju neminovnog, naročito posle poslednjeg izveštaja EK, odnosno burnih reakcija u EP? Ja sam politolog i na prvoj godini nas uče da moral treba odvajati od politike i da je realpolitika najmoćnija, ali ovdje zapravo s obje strane argumenta imamo moralne aspekte. Razumijem srpsku poziciju da Srbija nema razloga da uvede sankcije Rusiji, jer Rusija ništa loše nije uradila Srbiji; štaviše, pod Putinom – tj. od 2000. godine – zauzela se po pitanju Kosova. Naravno, imamo tu mnogo „ali“; recimo, Rusija je Hrvatsku u njenim granicama iz SFRJ priznala praktično odmah, značajno ju je naoružavala, a glasala je i za uvođenje sankcija SRJ. S druge strane imamo moralni kontraargument koji potiče sa Zapada. Rusija je odlučila biti nezavisna i zapravo je raspustila Sovjetski Savez. Tada je i priznala Ukrajinu u njenim granicama, a sada je napada, što se ne smije. Zapadne zemlje kažu: spremne smo u odbrani principa i međunarodnog prava trpijeti vrlo negativne ekonomske i druge konsekvence i pomagati Ukrajini. To je ponekad protivno interesima samih zapadnih zemalja, ali Zapad smatra da je to moralno i da bi bez takve solidarnosti sa napadnutom zemljom bio narušen međunarodni poredak. A onda imate jednu zemlju koja kaže: ali, mi imamo jeftiniji plin, kod nas cijene nekretnina rastu, mi i dalje trgujemo kao da se ništa nije desilo, zato što smo mi u dobrim odnosima sa Rusijom. Zapadu to djeluje nemoralno, djeluje kao neka vrsta ratnog profiterstva i izbjegavanja solidarnosti. Svaki put kada se Vučić pohvali da će cijena gasa u Srbiji biti niža zato što je on prijatelj s Putinom, to Nijemcima, Francuzima i Hrvatima zvuči kao profititanje. Naravno, neće se politika EU prema Rusiji urušiti ako Srbija ne uvede sankcije Rusiji. Ali, radi se o principima. Pod okriljem EU kao pokušaja prevazilaženja koncepta nacionalne države odigrava se upravo borba Kosova i Srbije kao dve nacionalne države, za pravo na postojanje, odnosno teritoriju. Rusija se u Srbiji često predstavlja kao adut u toj borbi, iako bi i Kina kao članica Saveta bezbednosti UN bila jednako moćan potencijalni partner. Sledi li nam razrešenje „kosovskog čvora“ i od koga će zavisiti? Kosovsko pitanje zaslužuje poseban intervju. No, ukratko: jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova je bilo udar na evropsko jedinstvo i na ideju da je EU hegemon na Starom kontinentu. Tamošnji rat je 1998. i 1999. godine osnažio poziciju SAD u Evropi i dao je legitimitet NATO-u, koji je, doduše, tada jedini put zaista ratovao kao zaraćena strana. Otuda vjerujem da razrješenje kosovskog problema ne ovisi samo od pozicije Rusije, niti od pozicije Srbije i samih kosovskih vlasti, nego treba uzeti u obzir šire odnose, npr. SAD i EU, te odnose u EU, u kojoj ima i zemalja koje ne priznaju nezavisnost Kosova. Nikada nisam bio zagovornik priznavanja nezavisnosti Kosova, jer su time narušeni ne samo međunarodno pravo nego i oni čudni ali široko prihvaćeni principi koje je osmislio Badinter 1991, a problem nije riješen. Čak bih rekao da je tu došla do izražaja slabost SAD, koje ne mogu ni 23 godine od rata a 14 od samoproglašene nezavisnosti Kosova osigurati da ono uđu u UN, niti da ga priznaju sve zemlje članice EU. Za proevropske snage u Srbiji 2010. je početak pada, otkako se vidjelo da je Kosovo proglasilo nezavisnost, a Srbija i dalje nije ušla u EU, jer je od tada sve teže biti zagovornik Zapada u Srbiji. Za hrvatsko-srpske odnose to je također bila loša vijest, jer je priznanjem nezavisnosti Kosova Hrvatska prekršila Sporazum o normalizaciji odnosa sa SRJ iz 1996, u kojem stoji da se države priznaju u postojećim granicama. Sa druge strane, jasno je da najveći broj Albanaca ne želi živjeti u Srbiji, kao i da Srbija nema plan reintegracije i da izgleda nezainteresirana za ponovno uključenje Kosova i Metohije u Srbiju. Za rješenje kosovskog pitanja, dakle, potrebno je da sve strane iskorače iz dosadašnjih politika i da se ohrabre za pregovore o novom statusu, bez tabua i bez ograničenja. O tome sam pisao već 2008. Nažalost, izgleda da za to nema volje a ni hrabrosti. Stefan Slavković