U Šengen bez kune

Prvi radni dan u novoj godini svi su bankomati u centru Splita bili izvan funkcije. Da je koji tuđinac neupućen u naše prilike ujutro želio podići gotovinu, vidio bi toliko mnogo ekrana na kojima je pisalo „ATM is temporarily out of service“, da bi se vjerojatno prepao kako je zemlja u kojoj se nesretno zatekao doživjela financijski slom. „Kako plaćate?“ pitali su trgovci izbezumljeno. „Može euri?“ „Bože sačuvaj!“ „Imam i kune?“ „Još gore.“ „Pa kako ćemo onda?“ zbunio bi se kupac. „Ako imate karticu, dajte. Ako nemate, bog vas pomogao, dođite sutra.“ Činilo se beznadno u jednom trenutku. Pomislili smo kako je naša nesposobna vlast još jednom uprskala. Koliko može biti teško prijeći na euro, mislili smo ogorčeno? Pa čak su i Crnogorci to uspjeli napraviti. Srećom, već do kraja dana sve se popravilo. Naše ljude nije ipak napustila pohlepa, zdrava želja za zarađivanjem bila je snažnija od svih nedaća, a prvi znakovi oporavka primijetili su se, očekivano, na tržnici. Dok su blagajnice u stranim trgovačkim centrima bespomoćno širile ruke, šverceri i nakupci za pijačnim tezgama, neobrijani i trbušasti muškarci u džemperima na rombove, bili su pripremljeni za poslovanje u obje valute. Oni su imali presavijen debeli snop kuna u jednom džepu, eura u drugom, a da ste ih uhvatili za noge, okrenuli naglavačke i protresli, vjerojatno bi zveckajući ispalo i nešto britanskih funti, kanadskih dolara, brazilskih reala, japanskih jena i indijskih rupija. Od dvije promjene što su u Hrvatsku došle s prvim siječnja dvije hiljade dvadeset treće, ulazak u Šengenski prostor nesumnjivo je mnogo važnija. Ako i ne namjeravate nigdje, ispunjava vas veseljem da to možete, u svakom trenutku, ukrcati se u auto i otputovati, ako vas je volja sve do Arktičkog pojasa, a da vas nitko nigdje ne zaustavi. Ugodno je biti slobodan od frustracije, od one mukle zebnje pred granicom, od indiskretnog graničnog službenika, od njegovog uvredljivog pitanja „Koja je svrha vašeg posjeta?“ na koje ste svaki put poželjeli odbrusiti: „A šta to tebe boli kurac?“ Mi vjerujemo u svijet bez granica, da svatko od nas, neovisno o naciji, vjeri i boji kože slobodno može izabrati gdje će živjeti i raduje nas svaki pomak prema tome humanističkom idealu. Valuta EU, koliko god stabilna i snažna bila, totalno je beznačajna u usporedbi s njime. Posljednjih smo desetak, petnaest godina, napokon, nešto i izgubili kontakt s fizičkim novcem. Jednako kao što internet upropaštava papirnato novinarstvo, malo pomalo on istiskuje i papirnato plaćanje, razmjenu četvrtastih papirića s portretima brkatih pjesnika i potpisom guvernera Narodne banke. Većina je našeg novca danas digitalna. Mi ga ne vidimo, samo ga čujemo kad karticu približimo uređaju za plaćanje i kratkim pijukom nam se potvrdi da je transakcija uspješno obavljena. Konverzija kuna u eure za većinu Hrvata se dogodila neprimjetno i tiho, neovisno od njih, u nedokučivom svijetu jedinica i nula. Istina, mnogo je naroda svejedno zeblo i kisnulo u redovima pred bankama, no njihova je blesavost valjda neizlječiva. A drugo, i važnije, euro je odavno naše sredstvo plaćanja. Upravo kao što je to prije eura dugo bila njemačka marka. Koliko god smo se svečano kleli u njih, ponosno ih isticali kao temeljce naše državne suverenosti, nijedna nacionalna valuta ovdje, ni jugoslavenski dinar ni hrvatska kuna, nikad nije ozbiljno shvaćana. Kune smo držali samo u manjim iznosima za svakodnevne potrebe, za kruh, mlijeko i petsto grama mljevene junetine. Samo ono što je imalo kratak rok tajanja plaćali smo novcem za kojega smo znali da preko noći može propasti, a dočim je nešto bilo trajnije i veće, vrijednost se izražavala u tvrđem novcu. Nikad nitko nije znao koliko je njegov stan ili auto koštao u nacionalnoj valuti. Davne devedeset devete novinari su otkrili da predsjednikova supruga, pokojna Ankica Tuđman, ima nekakav novac neprijavljen na imovinskoj kartici. A naslućujete vjerojatno u kojoj je valuti ona štedjela. Šta je na računu u banci držala supruga muškarca koji je Hrvate usrećio ustaškom valutom? Bile su to, naravno, marke i dolari. Uzme li se u obzir koliko mi sami sebi vjerujemo, kuna zaista nije mogla drugačije završiti.