Ubrzani rast je jedini lek za ekonomski oporavak

Nešto više od godinu dana od krize izazvane ratom u Ukrajini, i inflacije koja je u mnogim državama u 2022. bila dvocifrena, čini se da je globalna ekonomija na putu konsolidacije i da su bolji dani za privredu i građane pred nama. No, i dalje Damoklov mač kombinovanih prijetnji i rizika, poput usporenog privrednog oporavka najvećih ekonomija, prijeteće i još „žive“ inflacije, kombinovane sa rastom referentnih kamatnih stopa i „nervozom“ međunarodnih finansijskih tržišta, visi nad velikim dijelom nacionalnih ekonomija i ne daje prostora za premnogo optimizma. Da li će navedeni i mnogi drugi rizici prevladavati i u narednom periodu zavisiće, između ostalog, i od načina na koji će političke, odnosno fiskalne vlasti oličene u vladama i ministarstvima finansija i monetarne vlasti predvođene centralnim bankama sinhronizovati svoje politike, pravovremeno koordinirati i usklađivati fiskalne i monetarne mjere, prije svega vodeći računa o jednoj stvari koja se potvrdila i potvrđuje kad god ekonomije zapadnu u krizu. Naime, jedini lijek za ekonomski oporavak jeste ubrzani privredni rast i razvoj, i on ne smije i ne može biti ograničavan bilo kakvim kratkoročnim ili pojedinačnim ciljevima. Naime, teško da potrebnog privrednog rasta, naročito u državama ograničenih monetarnih mehanizama, poput Crne Gore, može biti bez ozbiljnih budžetskih podsticaja i fleksibilnih fiskalnih politika, koje moraju prije svega biti u funkciji podrške privredi i očuvanja životnog standarda stanovništva. U tom smislu, neophodno je puna podrška monetarnih vlasti, razumijevanje pozicije realnog sektora i realnih privrednih tokova, kako se ne bi dolazilo u poziciju da fiskalna politika bude podređena monetarnoj, ili, što je još opasnije, da bude u funkciji partikularnih interesa finansijskog sektora, a što se znalo često dešavati u kriznim situacijama. Na crnogorskom primjeru možemo da govorimo o paradoksu da je protekla 2022. godina, sa inflacijom od blizu 20 odsto, svakako bila teška za većinu građana i veliki dio privrede, ali je bila bilansno rekordna za bankarski sektor, sa destimulišućim kamatnim stopama na štednju, rastućim aktivnim kamatnim stopama i rastućim kamatnim „spredom“, kao i rekordnim profitima banaka, naročito u dijelu prihoda od naknada, koji su se opasno približili ukupnim prihodima od kamata. I pored takvih bilansa, i dalje je evidentno da dobar dio te rekordne likvidnosti nije u funkciji potreba realnog sektora, a još manje u funkciji budžetskih potreba, imajući u vidu sve skuplje izvore finansiranja, kao i dostupnost kapitala. Naučene lekcije iz ranijih kriza nam svjedoče da se na prijetnje inflacije ne može odgovoriti samo rastom referentnih kamatnih stopa, ako ne postoje adekvatni mehanizmi za podršku privredi, koja kroz rast svojih aktivnosti i svojih bilansa jeste jedini garant da se na srednji, pa i duži rok uđe u „sigurnu“ zonu željene inflacije, potrebnog rasta BDP-a, održivih kamatnih stopa, i svakako niskog budžetskog deficita i stabilnih javnih finansija. Niti može na duži rok biti stabilnosti u finansijskom sektoru, ako nema stabilnosti u javnom sektoru, niti bez aktivne fiskalne politike, sa monetarnom kao podstrekom, mogu biti ostvareni međusobni interesi, odnosno balans u trouglu država – privreda - finansijski sektor. Tačno je da je inflacija, kao vid opšteg „nevidljivog“ poreza djelimično naduvala državne bilanse, i djelimično obezvrijedila državni i privatni dug, kao bauk za domaće i strane povjerioce. Tačno je da je i povećana javna potrošnja (konkretno u Crnoj Gori uzrokovana rastom zarada, ali i potrošnjom nerezidenata kojih je, zbog globalnih okolnosti, u Crnoj Gori na nivou od 10 odsto opšte populacije), kriva, istina za manji dio stope inflacije, koja je najvećim dijelom uvezena. Tačno je da je sve to, i ne samo to, i dovelo do viška budžetskih prihoda za više od 35 odsto u odnosu na prethodnu godinu, i 10 odsto u odnosu na plan za tekuću godinu, što će u krajnjem dovesti do nižeg nivoa državnog zaduživanja u odnosu na projektovano za tekuću godinu. Međutim, u moru posljedica globalne krize sa kojom se nosimo, pa skoro neprekidno od vremena početka pandemije kovida-19, moramo konačno naučiti da je tačno i to da u centru svake odgovorne državne politike, moraju biti potrebe građana, zaposlenih i privrede, i da bez stavljanja u funkciju i fiskalnih i monetarnih mjera za potrebe realne ekonomije i ukupnog privrednog rasta, možemo samo da se vrtimo ukrug i da upiremo prst jedni u druge. A da li neko treći da profitira? I do kada tako? Odgovor nam neće dati niko drugi, do nas samih.